Preambula Ustava RH

Antifašizam kao svjetonazor! Dao bih ruku u vatru da danas u Hrvatskoj i u njenoj cjelokupnoj dijaspori ne postoji niti jedan jedini normalan čovjek koji ne prihvaća antifašizam kao – svjetonazor. Ali postojao je uz antifašizam kao svjetonazor i antifašizam u praksi, i to onaj klasičnog značenja gdje su se demokratski ljudi (prvenstveno u zapadnoeuropskim zemljama) dignuli u borbu protiv nedemokratskog protuljudskog režima koji je najčešće označavan kao fašizam, nacizam! Ali protiv tog i takvog fašizma, sticajem povijesnih okolnosti, borili su se i nedemokratski ljudi, totalitaristi, komunisti, ponegdje i teroristi - kojima je antifašizam bio samo paravan!

Bio je samo vanjska maska radi „oslobođenja zemlje“ iza čega se krilo osvajanje vlasti, radi uvođenje komunističkog sustava, koju je uvijek karakterizirao njihov masovni crveni teror nad vlastitim narodom, koji u konačnici spada u najcrnje, najmračnije stranice ljudske povijesti, ali i ljudske psihe, u stranice totalno pomračenog političkog uma. I to ne samo u Europi već svugdje u svijetu, beziznimno svugdje gdje su se god pojavili, provodili su okrutno masovno nasilje nad svojim vlastitim narodom. A nerijetko puta borili su se i protiv istinskih antifašista u svojim vlastitim redovima koji nisu bili istovremeno i komunisti. A kao ideološko pravdanje govorili su o Marxovoj diktaturi proleterijata, ili diktaturi većine nad manjinom. I po završetku rata njihova ubojita mašinerija je i dalje radila punom parom uz pravdanje da – revolucija i dalje traje.

Tako smo često puta u istoj osobi koja je sticajem okolnosti vodila antifašistički rat imali i – antifašistu i političkog teroristu koji je masovno ubijao i svoj vlastiti narod, mnogostruko gore od fašista protiv kojih su se borili, poput Mao Tse-Donga, Staljina, J. B. Tita, i drugih. Njihov antifašizam nije bio na nivou – antifašizma kao svjetonazora, već masovni teror zaodjenut prema vani u janjeću kožu – antifašizma, kao svjetskog političkog pokreta. Što je urodilo s nevjerojatnim brojem žrtava koji višestruko puta nadmašuje broj koji su izazvali svi okupatori zajedno i njihovi kvislinzi, i to najviše u vrijeme mira, kad je i formalno i stvarno prestao svjetski rat.

Takav „antifašizam“, a ne antifašizam kao svjetonazor, službeni hrvatski političari kroz rad Sabora RH ugradili su u preambulu prvog Ustava novoformirane demokratske države - RH, kao da smo samo zahvaljujući takvom „antifašizmu“ stekli svoju demokratsku državu. Stoga je u našem Ustavu u njegovoj preambuli; i Jazovka i Macel,j, i Tezno i Huda jama, i Kočevski rog i mjesto Ključ kod Zaprešića, i još dosad pronađenih i uglavnom neistraženih oko 1600 masovnih grobišta – pravi biblijski pogrom naroda od kojeg se hrvatski narod više nikada nije demografski oporavio, i doživio je pod „antifašistima“ neusporedivo najveću katastrofu u cjelokupnoj svojoj povijesti.

Ovih dana izašao je jedan povijesno-analitički članak koji je ustvrdio da svaki šesti Hrvat nije dočekao Božić 1945. kao najtužniji Božić u cjelokupnoj hrvatskoj tisućuljetnoj povijesti. Dakle, u preambuli svoga ustava, svoje slobodne demokratske države stavljamo i slavimo genocid nad vlastitim narodom, nad samim sobom, slavimo svoje ubojice. Duhovne, moralne i pravne temelje svoje države postavili smo na zločinu, na zločinu koji je počinjen nad nama samima i to dobrim dijelom od nas samih. (Hrvata koji su u tome sudjelovali), u borbi za interes tuđina i za interes nekakve internacionalne ideologije, sa sjedištem u, tisućama kilometara dalekoj, Moskvi..

I dans se sa samog političkog vrha RH čuje, kad god se postavi pitanje tih zločina, da se radi o nostalgičarima NDH. U Hrvatskoj zacijelo nikome normalnom ne pada na pamet nikakva nostalgija za ondašnjim političkim režimom u Hrvatskoj, već je samo u pitanju Istina. Mlađi naraštaji imaju pravo znati vrlo objektivnu i nepristrano utvrđenu Istinu, kako onu o Jasenovcu, jednako tako i onu o Poraću. Jer obje te istine su njihova baština, makar i negativna i tragična, koja će se prenositi sa naraštaja na naraštaj. A posebno s tog političkog vrha boli višestruko puta ponovljena izjava – da nije bilo antifašističke borbe da ne bi ni bilo Hrvatske (valjda se misli nikakave)! Samo ne znam tko bi je drugi uništio, jer druge značajnije neprijatelje, osim komunista, praktički nije ni imala.

Ali, kako je i bez najmanje dvojbe, za opstanak hrvatskog naroda na ovim prostorima najzaslužnije kršćanstvo i Katolička Crkva, da je Ustav RH donašan u demokratskoj atmosferi i od demokratskih orijentiranih ljudi, a ne uglavnom od bivših premodeliranih komunista, koji su pad Berlinskog zida mogli preživjeti samo pod hrvatskim barjakom (jer srbo-četničku agresiju ni sami ne bi preživjeli) zacijelo bi u njegovoj preambuli umjesto nebuloze o „antifašizmu“ trebala stajati tvrdnja o kršćanskim temeljima hrvatskog naroda i prirodnom pravu svakog naroda na slobodu, a time i na vlastitu državu kao njegov zaštitni mehanizam. Ne spominjući pri tome ni NDH ni takav njihov „antifašizam“ koji je hrvatsko narod u doslovnom smislu skoro došao njegove glave. A taj njihov „antifašizam“ je crna, tamna točka unutar svjetskog antifašizma kao demokratskog i osloboditeljskog pokreta kakvog poznaje zapadna civilizacija, i kojeg svaki normalan čovjek u Hrvatskoj prihvaća. Jer tamo gdje se pojavio istinski antifašizam došlo je do istinske slobode naroda, a sa hrvatskim „antifašizmom“ Hrvatska je u doslovnom smislu riječi bačena - u deveti krug pakla.

Ovdje svakako treba isključiti brojne pripadnike partizanskog pokreta (istarske partizane, djelomično i dalmatinske) koji su iz istinskih domoljubivih razloga išli u partizanski pokret, a očito nisu znali – da sa đavolom tikve sade.. Zlo, ma kako god da se zvalo i čime god da se pravdalo, uvijek je zlo i ne može biti temelj za izgradnju bilo čije i bilo kakve budućnosti, a ponajmanje podloga budućnosti jednog naroda, koji je istinski opstao - na temeljima dobra, na vjeri u Boga, na vjeri u Krista kao trinaest stoljeća nepokolebljivom moralnom povijesnom stupu našeg naroda, a ne na temeljima zla. Taj i takav njihov „antifašizam“ u njegovom komunističkom dijelu koji je bio dominantan - iz dna svoje duše, ako ju je uopće imao, mrzio je sve što je hrvatsko, a posebno katoličku vjeru. A pun te neizrecive mržnje brutalno se obrušio na sve što je hrvatsko. Pa čak da se nije ni pojavila ta nesretna NDH najvjerojatnije rezultat ne bi bio mnogo drugačiji. U dokaz toga imamo Slovence koji nisu imali ND Sloveniju, pa je svejedno na tisuće njihovih potpuno nevinih domobrana završilo na isti način u devetom krugu pakla.

Ovih dana se na Internet portalima postavlja pitanje tko je i što je uopće bio taj J.B. Tito? Odgovor je vrlo jednostavan i temeljit! Bio je sin Zloga! Sin Tame koji je u smrt odveo milijunsku masu ljudi. Jer i formalno su u svom komunističkom pokretu zacrtali borbu protiv Boga. U njihovim postrojbama orile su se pjesme - (Nosim kapu sa tri roga, pa se borim protiv boga, protiv crkve i oltara i časnijeh sestara...!) Političkim promjenama koje bi u Hrvatskoj trebale uslijediti izborom novog Predsjednika RH, a poglavito nakon novih parlamentarnih izbora s kojima očekujemo potpuni povratak Hrvatske iz ruku nepouzdanih i odnarođenih političara – u ruke naroda i u ruke njegovih istinskih predstavnika, postoji više razloga i za izmjenu samog Ustava RH. Treba ga prilagoditi interesima svenarodne politike, i interesima svenacionalnog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Donošenje takvog ustava, kojeg godine 1990 jednostavno nije bilo moguće donijeti zbog tadanjih ratnih uvjeta i političkog odnosa snaga. Danas je kod našeg naroda došlo do potpunog političkog otrežnjenja i stvorena je potrebna kritična masa i u Domovini i u iseljeništvu da se nužne političke promjene, ponegdje možda i radikalne, provedu i kroz Ustav institucionaliziraju.

Gotovo svi političari iz vladajućih stranaka, ali jednako tako i iz oporbe – politički su potpuno istrošeni ljudi, i narod u njima ne može vidjeti nikakvu svoju budućnost, jer ni za tolike godine vladanja nisu uspjeli uspostaviti niti naznake te budućnosti. Vladali su i još uvijek vladaju na podlozi rasprodaje društvenih vrijednosti, a ne na temelju stvaranja novih vrijednosti. Nisu narodu otvorili nikakve, a kamoli široke gospodarske i političke horizonte i perspektive. Iz njihovih redova i dolazi najveći otpor za utvrđivanje istine iz doba Poraća i odbacivanju komunističkih relikvija i simbola. Ali je još biblijski kazano – postoji vrijeme laži i vrijeme istine. Sada dolazi vrijeme Istine. Istina je uvijek zadnji pobjednik, pa makar ponekad kasnila i stotinama godina. Još se nije rodio tko je za trajno Istinu pobijedio. Mudar čovjek to i ne pokušava. Onaj tko se boji istine – boji se samoga sebe! A takav nije zgodan za ičije društvo!

Mile Prpa