Sljepilo slovenske politike

Nekad, davno, neki povjesničari, Slovence su nazivali i Karantanskim Hrvatima. Ne znam da li su povijesno bili u pravu ili ne?! Ali sve do 1918.g. Slovenci su se pozivali na – Hrvatsko državno pravo, jer nikada u povijesti nisu imali svoje vlastite države. Prvi puta kao državotvorna tvorevina, kao SR Slovenija - definirani su u avnojevskoj Jugoslaviji, kao jedna od njenih šest republika. Slovenija je prva i s najmanje poteškoća, izišla iz te jugotvorine s minimalnim žrtvama i minimalnim razaranjem. Prva je imala i tu sreću ili ne daj Bože - nesreću, da je upala u okrilje Europske Unije. I prva je, u toj Europskoj Uniji, od svih južnoslavenskih novonastalih država – zaplesala svojim samostalnim političkim plesom, počesto za Hrvatsku vrlo nezgodnim. Ali svaki hod kroz budućnost, pa i onaj politički, je kao hodanje po tankoj, da ne kažem i crvenoj crti – s 90 % vjerojatnošću da se u tom hodu i griješi. Taj omjer vjerojatnosti greške je opće poznat i prihvaćen među mnogim istraživačima i eksperimentatorima svijeta. A svakako se može primjeniti i na politiku, njen hod i njeno vođenje. Na politiku gdje, ako se jednom pogriješi – više nema uzmaka.

A mi, s druge strane Sutle, ili ne znam koje druge granične rijeke, dakle s druge strane zajedničke nam granice, mi koji svoju domovinu nazivamo Hrvatskom, mi koji sebe nazivamo Hrvatima, uvijek kroz cijelu svoju povijest Slovence smo držali za svoje prijatelje, za svoje drage susjede za koje smo se i ženili i udavali, držali smo ih, da ne kažem - i za svoju braću. I povijesno, pod čizmom različitih vladavina i zavojevača dijelili smo s njima istu sudbinu, onu političku, gospodarsku i svaku drugu i nikad se međusobno nismo optuživali niti na jednom planu. Granica između naših nacionalnih prostora, a danas i između naših država, je jedina granica u Europi koja nikada u povijesti nije okrvavljena, i uvijek smo bili uzor međusobnih odnosa. Nikada nismo krili da ono što je naše, kao da je i slovensko i obrnuto ono što je slovensko osjećali smo kao da je i naše. I u ovim novim uvjetima, ako ćemo slijediti našu tisućugodišnju tradiciju dobrodusjedstva – taj sukob oko granice ne treba ni nama ni njima.

Ali neka ne misle da svojim ili našim ulaskom u EU integracije da će se u Europi i u našim državama sve riješiti. Budućnost će pokazati da se ništa posebno nije riješilo, ni gospodarski (slučaj Grčke), ni politički jer je stvorena gotovo bi se moglo kazati – različito interesna, pa unutar sebe često međusobno i suprostavljena zajednica država, zajednica koja je višeglava, a svaka zajednica je sama po sebi problematična. Povijest nas uči, da su nas - i Romani i Germani, a da ne kažem i Anglo-sasi, pa i neki drugi narodi smatrali – samo kao zaostalim slavenskom ili divljim balkanskim plemenima. I ako im se ikad u budućnosti pruži prilika jednako će se na nas obrušiti, kao i višekratno puta u prošlosti, pri tom ne pitajući nas da li smo Slovenci ili Hrvati. Ali ipak, tu zajednicu država treba gledati kao uspješnu već, ako samo kroz nekoliko desetaka godina održi mir u Europi, a da ni u čemu drugome čak i ne uspije.. I nemojte mislti da smo, mi koji smo trenutno ostali van EU, nekakva balkanska provincija. I Rimsko Carstvo je svojevremeno bilo na neki način Ujedinjena Europa. To Rimsko Carstvo imalo je uz Rim i Carigrad još samo jednu prijestolnicu koja se je nalazila u našem Splitu, imala je Dioklecijanovu palaču u kojoj je stolovao rimski imperator Dioklecijan.

I zato, niti jedna država na svijetu, osim Slovenije, ne bi trebala biti više zainteresirana da Hrvatska na svom Jadranu proglasi i potpuno primjeni svoj ZERP. Slovensko gospodarstvo, u dijelu koje se odnosi na more, u cijelosti je naslonjeno na hrvatski dio Jadrana, a ne na onaj talijanski. Zar bi išta bilo logičnije nego da zajedničkim političkim i drugim sredstvima branimo granice tog istočnog Jadrana i da zajednički čuvamo njegova prirodna i ekološka bogatstva, te njegov riblji fond od prekomjernog iskorištavanja, i prijetnje sve do njegovog uništenja. Budućnost slovenskih ribara, pa i nekih drugih gospodarskih subjekata, može biti samo, na temelju povoljnih koncesija, u hrvatskom dijelu Jadrana i hrvatskog gospodarskog pojasa, a nikako u talijanskom jer je njihov dio Jadrana već gotovo u cijelosti izlovljen i tamo zasigurno nikad ne bi ni dobili koncesiju, a ponajmanje povoljnu. A da o ekološkim aspektima zajedničke zaštite mora posebno i ne govorim. Ali Slovenci se grčevito, ali očito pogrešno, bore da sa živog vola otrgnu „svoj“ šnicl, a ne vide da im se nudi čitav i zdrav vol.

Da sam kojim slučajem slovenski političar, i srcem i dušom bih zagovarao da Slovenija postane generalni partner Hrvatskoj. Da postane partner na svim mogućim nivoima; na gospodarskom, na prometnom, na turističkom, na kulturnom, na sportskom, na pomorsko-ribolovnom i dr. a posebno, posebno i na političkom. Nikada u svojoj povijesti nisu imali neki narod koji im je bio (i to stoljećima provjereno), toliko vjeran prijatelj kao Hrvati, niti će ga u svojoj budućnosti više ikad imati. Mi i dalje želimo sačuvati tu dobru i vječnu tradiciju dobrosusjedskih odnosa sa Slovencima, a poglavito na nivou naroda. Ne želimo da se ta trenutna nezdrava politika (politika sitnog šićarluka na uštrb Hrvatske) proširi na međusobni odnos naših naroda, ni pod koju cijenu. Doista, nema nikakva smisla širiti razdor među našim narodima, niti za to ima bilo kakvog opravdanja. Za njihovu gospodarsku, političku i svaku drugu budućnost, zbog međusobno kompatibilnog gospodarstva, više bi im značio oslonac na Hrvatsku, nego na bilo kakve europske unije ili integracije, jer tu bi uvijek imali osigurano i tržište i političko zaleđe. Jer, u političkom smislu, Europa je poput šahovske ploče, na koje god polje (neku državu) da pokušate staviti kraljicu kao svoju najvredniju figuru, nikada ne znate da li je stavljate na prijateljsko ili neprijateljsko područje.

Oba naša naroda su katolički narodi, s dugom i primjernom tradicijom dobrosusjedstva i nerazrušivog tisućuljetnog, i nebrojeno puta provjerenog prijateljstva. Europa je uvijek bila, a budite bez brige – bit će i dalje politički turbulentna i hirovita, a za male narode politički izrazito i nepouzdana, prožeta suprostavljenim interesima, koji će se u budućnosti sve više manifestirati na ovaj ili onaj način. Zato je međusobni oslonac naše dvije države gotovo nužnost. Međutim za ljubav je uvijek potrebno dvoje. Slovenija takve namjere ne pokazuje, već upravo obrnuto – ponajprije na svoju vlastitu štetu. Vjerujemo da možda u tom postupanju nije sama, da je možda u tome podupiru i neki nejavni europski politički centri moći, i da im je cilj da se Hrvatsku isprovocira na neki radikalniji potez. Ali se mi ne damo isprovocirati, ako treba ponešto ćemo i pretrpjeti samo da ne dođe do trajnog raskola među našim narodima.

Inače mogli bismo se ponašati i drugačije. Na njihove poteze i kočnice našem ulasku u EU mogli bismo im kazati – Imamo i mi konja za jahanje, i to ne samo jednoga već i cijelu ergelu. Ali mi to ne činimo jer bilo kakav sukob sa slovenskim narodom nama strateški ne odgovara, a i nikad ga ne bismo ni željeli. Politika sitnog šićarluka na račun hrvatskog teritorija, je kratkovidna politika – ona može dati samo negativne rezultate i to ponajprije za samu Sloveniju. Neće proći dugo vremena Slovenija će se zasigurno stidjeti te i takve svoje politike. Kao što je njena politika i postupak sa Ljubljanskom bankom, za sva vremena osramotio njihovo bankarstvo. Stvoreno je dugoročno nepovjerenje u njihove banke na čitavom južnoslavenskom prostoru – oduzeli su sirotinji životne uštede. Treba se čuvati sirotinjske sjene, a poglavito sirotinjskih suza jer kaplju izravno na Božje lice. Na ovo oni bi zasigurno kazali - da je ta banka stvar sukcesije. Moglo je biti i tako, ali to štediše niti jednog momenta nisu smjele osjetiti!

Mile Prpa