Ozbiljnost povijesnog trenutka

Poznato je da se sve bitke dobivaju i gube u ljudima. To posebno vrijedi za politiku, a time i političare. U prijelomnim trenutcima povijesti nekog naroda sudbonosno je da se na njegovom kormilu nađe čovjek koji će sabirati u sebi sve političke silnice svog naroda, a time u rukama imati i sve konce i utjecaj na njihovo povlačenje. Čovjek koji će biti odraz narodnih stremljenja, ali i njegovih interesa, čovjek koji će svojom političkom filozofijom sublimirati njegovu povijest, njegovu sadašnjost i kao vizionar i njegovu budućnost. Poznati su povijesni trenutci koji su za neki narod bili sudbonosni, ali imajući ili nemajući takvog čovjeka – krenuli su u dobrom ili lošem političkom pravcu. Tipičan primjer i jedne i druge situacije dogodio nam se u dvadesetom stoljeću pri njegovom početku i pri kraju. Godine 1918 politička situacija se, kao nikada u povijesti, nasmiješila hrvatskom narodu, ali nepostojanjem u tom momentu takvog čovjeka – propuštena je najidealnija prilika za stvaranje vlastite države. Nažalost, sve je krenulo u potpuno krivom smjeru s teškim i tragičnim posljedicama za cijeli nacionalni korpus, skoro čitavo stoljeće.

Godine 1990 ukazala nam se znatno slabija politička prilika, ali zahvaljujući postojanju homo politicusa u osobi Dr. Franje Tuđmana, u gotovo nezamislivim uvjetima, premda i uz velike žrtve, stvorena je državna samostalnost. Ovdje moram spomenuti i starozavjetnu mudrost koja na tu temu kaže sljedeće; Jače je i krdo magaraca, ako ih vodi lav, nego čopor lavova ako ih vodi magarac. Vidite, ozbiljnost povijesnog i političkog trenutka na čelu države traži i ozbiljnog i jakog političara. Koliko se radi o političkoj ozbiljnosti sadašnjeg povijesnog trenutka za Hrvatsku kao državu, a posebno time i za njen cjelokupni nacionalni korpus, to je teško reći. I teško da netko može biti prorok, ali ipak bi se trebalo sagledati i izanalizirati sve silnice koje djeluju na našim prostorima i to kako one političke, jednako tako i one gospodarske – jer potencijalna kriza i politička i gospodarska mogu svaki čas pokucati na naša vrata.

Hrvatska politika u zadnjih nekoliko godina je izrazito jednosmjerna – sva je usmjerena na ulazak u euroatlanske integracije kao u nešto što je, po mišljenju službene politike, neprijeporno ne samo dobro, nego za Hrvatsku i najbolje. Ali službena politika niti jednog momenta ne razmišlja da bi možda trebalo igrati i na neku rezervnu kartu, za slučaj da se takva politika iz bilo kojeg razloga pokaže jalovom, pa i nesigurnom i slično. Takva politika bez sumnje ima veliki broj pristaša u narodu ali je gotovo jednak broj i onih koji prema svemu tome imaju i ozbiljne rezerve. Upravo radi ovih drugih trebalo bi u džepu imati i neku rezervnu kartu. Jer ako kojim slučajem nastupi takav trenutak, bolje je da sami biramo što je za nas manje zlo, nego da nam to nametnu drugi, koji uvijek imaju svoje prikrivene ciljeve. Mislim da su nerealna očekivanja službene politike da će, ulaskom u te euroatlanske integracije, za Hrvatsku biti riješeno i siguronosno i gospodarsko stanje, ili da će se u nekom skorijem vremenu to i ostvariti. Bojim se da bismo se mogli i iznenaditi i prevariti. Ponajprije uz činjenicu da će nam se nametnuti i europske cijene za proizvode i usluge široke potrošnje. Današnja €uropa je nešto drugo od one Europe od prije petnaestak ili dvadesetak godina. Ona je i sama u dubokoj gospodarskoj krizi, a poznato je da se na gospodarsku krizu nadovezuje politička. Europa je uvijek u povijesti bila politički trusno i turbulentno područje, i teško je povjerovati da se to sad odjednom - više neće nikad događati ni u bližoj ni u daljnjoj budućnosti.

Ovaj povijesni trenutak Hrvatske više je problematično obojen gospodarski nego trenutno u političkom smislu. U njemu bi trebalo isplivati na površinu, na uvid javnosti, - sav državni dužničko-vjerovnički kredibilitet i nekredibilitet. Stanje inozemne i unutarnje zaduženosti. Visine otplatnih rata i tko bi ih trebao plaćati. U što su se trošili međunarodni zajmovi. Programirani, reprogramirani, ili oni nepovratni iz €u pristupnih programa. Pred narod bi trebalo položiti sve račune, jer greške politike plaća narod. Mi više ne želimo plaćati račune ni za čije političke ili gospodarske pogreške. Ali vjerovati da će se takav račun položiti na uvid javnosti – predstavlja samo iluziju. To nije moguće učiniti ni na nivou nekog manjeg poduzeća, ili neke lokalne vlasti, a kamoli na nivou gotovo korumpiranih državnih struktura. Danas su sva europska gospodarstva, neka manje, neka više međusobno ovisna, Ona su prožeta takvim nitima i silnicama da pad jednog za sobom povlači i druge. Ali i uzrast jednog, možda ne u tolikoj mjeri, ali svakako povlači i uzrast i drugih međusobno prožetih gospodarstava. Kad će se i kako zaustaviti to vrzino kolo koje se počelo vrtjeti poput uragana i u sebe upijati jedno po jedno gospodarstvo. Kakve će to političke posljedice povući, i kako će se u tome snaći političari u pojediniom narodima? Da li će biti zreli i sposobni nositi se sa tom situacijom? Mi u Hrvatskoj politici imamo politički potpuno istrošene ljude gotovo na svim nivoima više državne politike, oni su ispucali svu svoju bojevnu municiju, izgubili su potpuni kredibilitet naroda, preostaje im samo još da pucaju sa ćorcima, kao što su - ušteda na pogrebu branitelja ili oduzimanju prava na darove za Božić, što ih je pretvorilo u prave političke karikature..

A kao najveću zamjerku narod će ima pripisati, na političkom planu, što su dozvolili i podržali sveopću kriminalizaciju Domovinskog rata, bez imalo odupiranja haaškim gospodarima balkanskih prstenova i njihovim nevidljivim sponzorima. Time su obezvrijeđene sve nacionalne vrijednosti, a narod sa svojim braniteljima postao je ošamućen (poput pčela kad ih se dimom želi preseliti u neku drugu košnicu). A na gospodarskom planu svakako najveća zamjerka bit će im što su širom otvorili domaće tržište stranim trgovcima i uvozu njihove robe. Čime su Hrvatsku pretvorili u potrošačko društvo, i to tuđe strane robe, a zapuštali su proizvodne djelatnosti, djelatnosti koje stvaraju nove vrijednosti i na kojima se jedino može zdravo graditi budućnost gospodarstva oslonjenog na vlastite snage. Na ovaj način mi bismo vrlo brzo došli u našu gospodarsku krizu, i da takve krize nema u svijetu i u Europi. Te političke strukture održavaju se na vlasti samo još zahvaljujući rasprodaji narodnih dobara (telekomunikacija, energetike i sl.), ali ti „prirodni“ resursi su dobrano na izmaku i više nove garniture takvih političara neće moći ozbiljnije računati na tu stavku kojom se krpa Državni proračun.

Zadržavanje na vlasti je zahvaljujući i onoj poznatoj starorimskoj sintagmi „kruha i igara“. Izgradnjom samo ovih šest mastondonskih rukometnih dvorana (koje će godišnje više od 300 dana zjapiti prazne), umjesto toga, moglo se je kompletno zdravstvo obnoviti, dovršenjem i opremanjem novih modernih bolnica i sl. Ali kako vidite – igre su važnije od zdravlja! I tu se nažalost ništa ne može učiniti, jer u pitanju je sportski (ne nacionalni) ponos. Nacionalni ponos je davno i nepovratno izgubljen i pogažen u samoj Hrvatskoj.

Mile Prpa