Sva hrvatska posrnuća

Evo, ministar kulture RH, u obrani samoga sebe od žderača državnog proračuna, izreče, u jezičnom smislu, novu sintagmu “najdublje moralno posrnuće u povijesti” svog naroda. Kako je upotrebio riječ “najdublje” svaki jezičar, ali i matematičar može doći do zaključka da postoje i druga posrnuća u povijesti istog naroda, ona moralna, ali i ona politička pa i duhovna posrnuća, koja nisu toliko duboka da bi se proglasila “najdubljim”. U gramatičkom smislu riječ “najdubljim” predstavlja jezično izražajni superlativ i najdublji zdenac može biti samo jedan, kao što i najplići zdenac može biti samo jedan, na definiranom prostoru.

Kako je nedvojbeno da u povijesti hrvatskog naroda, kao i svakog drugog naroda, postoje i druga moralna, duhovna, 1918.Drugo tragično posrnuće bilo je 1918. g. – kad se ušlo u velikosrpsku zamku jugoslavenstva, a budućnost je pokazala da je to bila najtragičnija odluka u povijesti hrvatskog naroda, koju usput rečeno narod nije ni donio već šačica srbofila, koja je ostavila duboke tragične posljedice na dosadašnje generacije, ali imat će utjecaja i dalje na budućnost.političa i ina posrnuća – dolazi se do pitanja temeljem kojeg aršina se utvrđuje dubina tog posrnuća koje je obilježeno i sintagmom poraza.

Krenemo li unazad prema prošlosti manje od dva stoljeća doći ćemo do još jednog moralnog posrnuća u povijesti hrvatskog naroda – Bana Jelačića i njegove soldateske koja je išla sve do Budimpešte gušiti mađarsku revoluciju. U očima tadanjih komunističkih ideologa Marxa i Engelsa i njihovih sljedbenika, to hrvatsko posrnuće bilo je označeno izričito kao kontrarevolucionarno. Smatrali su i pozivali su da zbog toga treba uništiti cijeli hrvatski narod kao najveće zlo u Europi. Naravno, nitko se nije potrudio istražiti zbog čega je došlo da akcije hrvatskog Bana u Budimpešti, a poslije djelomično i u Beču.

Drugo tragično posrnuće bilo je 1918. g. – kad se ušlo u velikosrpsku zamku jugoslavenstva, a budućnost je pokazala da je to bila najtragičnija odluka u povijesti hrvatskog naroda, koju usput rečeno narod nije ni donio već šačica srbofila, koja je ostavila duboke tragične posljedice na dosadašnje generacije, ali imat će utjecaja i dalje na budućnost.

Prisilni izbor između dva najveća zla

Potom, novo posrnuće 1941. Već sama činjenica da su tada hrvatski nacionalisti prihvatili savezništvo s Hitlerom, već samo po sebi predstavlja posrnuće, koje se teško moglo izbjeći, iako su svi politički pokazatelji govorili da će biti obilježeno i stigmom poraza. Iz tog savezništva, kojeg je malo tko od Hrvata tada želio, razvile su se i posljedice koje na ovaj ili onaj način čine supstrat tog posrnuća. Hrvatski narod se našao u političkom škripcu iz kojeg jednostavno nije imao izlaza da bi mu taj izlaz garantirao koliko toliko slobodu. Bio je to prisilni izbor između dva najveća zla u povijesti svijeta – fažizma i komunizma, oba Hrvatima kao visokopostotno katoličkom narodu apsolutno neprihvatljiva. Trećeg izlaza nije bilo, niti bi mu se treći izlaz dopustio da ga je i bilo.

Sad je pitanje kako se tko ponašao u tom škripcu u kojem se narod BezdanPostoji nešto što je daleko dublje od najdubljeg – to je bezdan. Tko se koristio bezdanima u onih oko 1900 masovnih grobnica rasutih po Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji i drugdje – gdje je tragično završila hrvatska mladost u stotinama tisuća, (a to su uglavnom bili radnici, seljaci i ponešto studenata) kao najvitalniji dio naroda s nevjerojatnim mnoštvom civilnih žrtava svih uzrasta, u kojim bezdanima je završio i najveći dio hrvatske inteligencije i to pred sam kraj rata, a ponajviše po njegovom završetku u tzv. Poraću..zatekao?! Najbliži istini je odgovor – ni jedni ni drugi nisu bili dobri. Drugi su imali tu prednost što nisu bili, ni mogli biti opterećeni – porazom.

Ako ćemo biti iskreni, tada se moramo upitati ima li nešto dublje od najdubljeg? Postoji nešto što je daleko dublje od najdubljeg – to je bezdan. Tko se koristio bezdanima u onih oko 1900 masovnih grobnica rasutih po Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji i drugdje – gdje je tragično završila hrvatska mladost u stotinama tisuća, (a to su uglavnom bili radnici, seljaci i ponešto studenata) kao najvitalniji dio naroda s nevjerojatnim mnoštvom civilnih žrtava svih uzrasta, u kojim bezdanima je završio i najveći dio hrvatske inteligencije i to pred sam kraj rata, a ponajviše po njegovom završetku u tzv. Poraću..

U koju kategoriju posrnuća spadaju Hude jame, Kočevski rog, Macelj, Tezno, Jazovke i da bi ih se sve nabrojilo trebalo bi nekoliko stranica. Valja posebno napomenuti da to nije bio samo hrvatski specifikum. Od ruke komunista nastradali su i drugi narodi i nacionalne manjine poput podunavskih Švaba, Talijana i sl. ali svakako ne ni blizu u tom hrvatskom obimu koji je po svim kriterijima imao karakter pravog genocida nad jednim narodom.

Posrnuća komunista

U koju kategoriju spadaju posrnuća komunista (među njima svakako i mnogo hrvatskih kao predvodnika u savezu s velikosrpskim nacionalistima) koji su na mučenički način usmrtili oko šest stotina svećenika u Hrvatskoj i BiH, i oko 220 svećenika u Sloveniji, koji su završili u bezdanima koji se ne mogu izmjeriti, da li su duboki, dublji ili najdublji. „Pokolj kakav smo proveli nad Hrvatima nije poznat u povijesti europske cvilizacije“. Milovan Đilas . Wartime (1947.) Čovjek koji je i prije toga rekao – Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. U tom pokolju sudjelovali su i hrvatski komunisti, bez i najmanje sumnje predvođeni Titovom komandom, što znači da je to bila – državna politika. Gospodo povjesničari - u kakvu kategoriju moralnog posrnuća to spada?

Kad se majci međusobno pobiju sinovi, tada tu nema i ne možđe biti pobjednika, postoji samo tragedija i neizmjerna tuga majke – neizmjerna tuga naše majke Hrvatske.

Budimo toliko razumni i međusobno tolerantni da u miru i slozi, pojedinačno i nepristrano, ne utvrđujući ničiju krivnju ili odgovornost - razotkrijemo cijelu istinu II. svjetskog rata i tragičnog poraća. Tek kad to objektivno utvrdimo – tada ćemo moći pogledati jedni drugima u oči i složno reći – Ne ponovilo se!

Mile Prpa