Postoji zdravo i nezdravo domoljublje. Zdravo je dotle dok se svojim dičiš, a tuđe poštuješ, ili ga barem ne diraš - ni djelima ni riječima. Čim se prijeđe ta granica više se i ne radi o domoljublju, a poglavito ako je riječ o neprimjernom ponašanju dijela publike na javnim nastupima, sportskim natjecanjima i sl. Najviši stupanj domoljublja su dobra djela, velika ostvarenja, bilo u umjetnosti, kulturi, znanosti, sportu, ali i dobra djela plemenitosti, dobrote, humanosti i sl. Onaj tko ne može načiniti veliko djelo, neka načini dobro djelo. Dakle sve ono što se napravi za dobrobit ljudi jeste istovremeno i čin domoljublja prema svome narodu i prema svojoj domovini. Mi, kao malobrojni narod, koji se još uvijek bori da dobije i učvrsti u slobodi svoje mjesto pod suncem, trebamo njegovati domoljublje i to u svim njegovim mogućim dobronamjernim oblicima i manifestacijama. A sportsko domoljublje, koje svijet najviše gleda, na svim meridijanima i paralelama - najbolji je poslanik naših narodnih i državnih promocija koji učvršćuje naš položaj pod suncem u slobodi.(M.Prpa)

 

 

Ispred Zavjetne Crkve Sveta Mati Slobode u Zagrebu, na otvorenom prostoru, postavljen je brončani kip Kraljica Hrvata - Pieta! Bogorodica u sjedećem položaju s mrtvim tijelom Krista u naručju – dar i autorstvo vlč. Zlatka Sudca svećenika karizmatika. Pred ovim umjetničkim djelom vrijedi se zaustaviti svaki put kad se pohodi Sv. misa u crkvi, ali i kad se prošeće tim prostorom. Kod pristupa ocijeni kvalitete nekog umjetničkog djela polazi se od prvog dojma – koji u motritelju budi ili ne budi želju da ponovno vidi to djelo. Ovo Sudčevo djelo isplatiti se vidjeti više puta, bez imalo pretjerivanja. U naručju Bogorodice nalazi se mrtvo tijelo Krista, tek skinutog sa križa, gotovo u prirodnom opuštenom položaju, još neukočenom. U tijelu se još uvijek nalazi životna snaga, koja se nije do kraja izlila kao da nagovješćuje i Njegovo Uskrsnuće.(M.Prpa)

 

 

Neki narod, a poglavito brojčano mali - kao povijesno zaseban nacionalni corpus, da bi mogao normalno funkcionirati, opstati i razvijati se, počesto i u teškim uvjetima - treba ispuniti više pretpostavki, a mađu njima je svakako najvažnije – i posjedovanje vlastite nacionalne države, koju mora čuvati kao svoju najveću svetinju! Treba je čuvati svim sredstvima, pa i vlastitim životima – jer je ona garant njegove slobode i opstanka. To je povijest nebrojeno puta pokazala, a još uvijek pokazuje, s narodima koji ni do danas nemaju svoju državu. A da bi bila svetinja cijelome narodu nije dovoljno da ona ima samo sve potrebne pravne atribute države, već treba imati i sve sociološke i humane sadržaje da bi bila dostojna da se za nju žrtvuje. Država i njena vlast treba biti tako organizirana da, kao cjelina, ali i u svim svojim segmentima, istovremeno bude dostojna svoga naroda, svoga pučanstva koji u njoj živi, ali i onoga razasutog po svijetu, kojeg nazivamo - dijaspora. Ona mora imati svoju dušu, svoju nutarnju snagu, svoju nutarnju Božju i moralnu svjetlost, koju doživljavamo i kao nervni, ali i kao kohezioni faktor, ali i kao toplinu sretnog doma. (M.Prpa)

 

 

Nekad, davno, neki povjesničari, Slovence su nazivali i Karantanskim Hrvatima. Ne znam da li su povijesno bili u pravu ili ne?! Ali sve do 1918. g. Slovenci su se pozivali na – Hrvatsko državno pravo, jer nikada u povijesti nisu imali svoje vlastite države. Prvi puta kao državotvorna tvorevina, kao SR Slovenija - definirani su u avnojevskoj Jugoslaviji, kao jedna od njenih šest republika. Slovenija je prva i s najmanje poteškoća, izišla iz te jugotvorine s minimalnim žrtvama i minimalnim razaranjem. Prva je imala i tu sreću ili ne daj Bože - nesreću, da je upala u okrilje Europske Unije. I prva je, u toj Europskoj Uniji, od svih južnoslavenskih novonastalih država – zaplesala svojim samostalnim političkim plesom, počesto za Hrvatsku vrlo nezgodnim. Ali svaki hod kroz budućnost, pa i onaj politički, je kao hodanje po tankoj, da ne kažem i crvenoj crti – s 90 % vjerojatnošću da se u tom hodu i griješi. Taj omjer vjerojatnosti greške je opće poznat i prihvaćen među mnogim istraživačima i eksperimentatorima svijeta. A svakako se može primjeniti i na politiku, njen hod i njeno vođenje. Na politiku gdje, ako se jednom pogriješi – više nema uzmaka.(M.Prpa)

 

 

Poznato je da se sve bitke dobivaju i gube u ljudima. To posebno vrijedi za politiku, a time i političare. U prijelomnim trenutcima povijesti nekog naroda sudbonosno je da se na njegovom kormilu nađe čovjek koji će sabirati u sebi sve političke silnice svog naroda, a time u rukama imati i sve konce i utjecaj na njihovo povlačenje. Čovjek koji će biti odraz narodnih stremljenja, ali i njegovih interesa, čovjek koji će svojom političkom filozofijom sublimirati njegovu povijest, njegovu sadašnjost i kao vizionar i njegovu budućnost. Poznati su povijesni trenutci koji su za neki narod bili sudbonosni, ali imajući ili nemajući takvog čovjeka – krenuli su u dobrom ili lošem političkom pravcu. Tipičan primjer i jedne i druge situacije dogodio nam se u dvadesetom stoljeću pri njegovom početku i pri kraju. Godine 1918 politička situacija se, kao nikada u povijesti, nasmiješila hrvatskom narodu, ali nepostojanjem u tom momentu takvog čovjeka – propuštena je najidealnija prilika za stvaranje vlastite države. Nažalost, sve je krenulo u potpuno krivom smjeru s teškim i tragičnim posljedicama za cijeli nacionalni korpus, skoro čitavo stoljeće.(M.Prpa)

 

 

Pred nama su izbori za Predsjednika RH. - Kakvog ćemo predsjednika dobiti, a kakvog bismo zapravo trebali imati!? Pri tome, u razmatranju toga, unaprijed moramo zanemariti onu poznatu izreku – Narod ima vlast takvu kakvu zaslužuje. Makar su Ustavom RH predsjedničke ovlasti poprilično ograničene, to još uvijek ne znači da taj politički položaj u ustrojstvu RH nije važan. Možda mislimo da nije važan jer se u zadnjih desetak godina ne nalazimo u nemirnim vremenima. Predsjednik Republike je i nominalno njena prva osoba i u politički turbulentnim vremenima, a koja mogu nastupiti svaki čas, jer se to nikad ne zna – može imati sudbonosnu ulogu za budućnost naroda – i onu dobru, ali nažalost i onu lošu. A u razmatranju svega toga polazimo od stajališta – da Hrvatska zaslužuje imati pravu osobu za svog predsjednika u narednom mandatu. Ona to zaslužuje zbog svoje povijesti, zbog svoga novovjekog mučeništva, ali i zbog svoje budućnosti, zbog učvršćenja njenih političkih, gospodarskih, kulturnih, znanstvenih, moralnih, pa i vjerskih temelja, zbog učvršćenja i njenog međunarodnog položaja i legitmiteta.(M.Prpa)

 

 

Gotovo da nema obitelji u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji, a također i u mnogim obiteljima Afrike i Azije – gdje ovih dana ne vlada Božićno ozračje. Svako Božićno ozračje je na neki način i svečanost duha, svetkovina života u obitelji, svetkovina mira, svetkovina radosti – koju svugdje na poseban način i s posebnim veseljem doživljavaju djeca, ali i odrasli. To ozračje vidimo posvuda; i po svjetskim metropolama na njihovim ukrašenim trgovina, zgradama, ulicama, trgovinama, svetištima - s milijardama svjećica, s urešenim borovima – posvuda samo vrijeme radosti, vrijeme čestitanja, vrijeme darivanja – ukratko vrijeme međusobne ljubavi i posebno vrijeme povratka - obitelji. Ali ne samo u blještavim metropolama svijeta, već svuda, baš posvuda; i po malim gradovima, selima, zaseocima, planinarskim kućama, morskim svjetionicima, katedralama, crkvama, crkvicama, kapelicama, školama, dječjim vrtićima, ubožničkim i staračkim domovima, vojarnama i svuda, baš posvuda da to - jednostavno nije moguće ni nabrojiti, niti izreći, a teško je i zamisliti. Svuda vlada Božićno ozračje, kao vrijeme radosti, sreće, veselja, ljubavi, razumijevanja, čestitanja...! Ovo sadašnje, naše doba - od godine 2000. do 2033. predstavlja posebno vrijeme, jer je to vrijeme od dvije tisuće godina povijesti kršćanstva – Kristova života i boravka na Zemlji.(M.Prpa)

 

 

„Tu gdje huče morski vali vodili su borbe preci da bi sutra svojoj djeci u amanet more dali“! Tako je nekad pjevao pjesnik, hvaleći naše borbene pretke koji su, ispred svakog svog osobnog interesa, stavljali - interes naroda i domovine. Gdje smo mi danas? Nalazimo se u situaciji mnogo žalosnijoj nego što to većina našeg naroda može uopće i pojmiti. Zbog podaništva, i čistog sluganskog mentaliteta naše politike – dopustili smo sveopću kriminalizaciju Domovinskog rata i svih naših domovinskih svetinja. Izručili smo naše časne branitelje, hrvatske generale, da trunu u haaškim ili domaćim kazamatima. Raspustili smo redovnu vojsku, rasprodali smo sva narodna dobra; banke, telekomunikacije, naftnu industriju, Plivu, Končar, Teslu i nebrojena druga gospodarska poduzeća, brojne hotele, plaže, priobalna zemljišta, odrekli smo se ZERP-a i sl. Čemu to vodi? Doista čemu to vodi - i svaka slijepa osoba to vidi, osim ako nije slijepa na svoju političku pamet. Kao zadnje, ostala je naša hrvatska, naša dalmatinska - trinajest stoljeća stara tradicionalna brodogradnja. Bili smo brodari koji smo naslijedili vještinu gradnje brodova, neizravno još od starih Liburna, koji su nekad nastavali ove naše jadranske prostore i bili veliki majstori, autohtoni graditelji brodovlja, čiji smo mi narodonosni sljednici. Dugih trinaest stoljeća, naši brodovi su bili ponos naše Dalmacije, Hrvatskog primorja i naše Istre, naših otoka. (M.Prpa)