Antifašizam kao svjetonazor! Dao bih ruku u vatru da danas u Hrvatskoj i u njenoj cjelokupnoj dijaspori ne postoji niti jedan jedini normalan čovjek koji ne prihvaća antifašizam kao – svjetonazor. Ali postojao je uz antifašizam kao svjetonazor i antifašizam u praksi, i to onaj klasičnog značenja gdje su se demokratski ljudi (prvenstveno u zapadnoeuropskim zemljama) dignuli u borbu protiv nedemokratskog protuljudskog režima koji je najčešće označavan kao fašizam, nacizam! Ali protiv tog i takvog fašizma, sticajem povijesnih okolnosti, borili su se i nedemokratski ljudi, totalitaristi, komunisti, ponegdje i teroristi - kojima je antifašizam bio samo paravan! Bio je samo vanjska maska radi „oslobođenja zemlje“ iza čega se krilo osvajanje vlasti, radi uvođenje komunističkog sustava, koju je uvijek karakterizirao njihov masovni crveni teror nad vlastitim narodom, koji u konačnici spada u najcrnje, najmračnije stranice ljudske povijesti, ali i ljudske psihe, u stranice totalno pomračenog političkog uma. I to ne samo u Europi već svugdje u svijetu, beziznimno svugdje gdje su se god pojavili, provodili su okrutno masovno nasilje nad svojim vlastitim narodom.(M.Prpa)

 

 

Kako i sam potječem iz rudarskog mjesta, poznato mi je da se više rudnika, ili pojedino rudarsko okno ili pojedina jama u njima naziva imenom Barbara po svetoj Barbari. Sv. Barbara je živjela u III. stoljeću, no ne zna se sa sigurnošću je li to bilo u Egiptu ili Nikomediji u Maloj Aziji... Kroz mnoga stoljeća sv. Barbara je postala mnogostruka zaštitnica, a najpoznatija je kao zaštitnica rudara, pa zato se njenim imenom nazivaju brojne rudarske jame. Zaštitnica je još i tvrđava, tornjeva, graditelja, zidara, topništva i ljevača topova (često je prikazana s topom), općenito vojnika, vatrogasaca i svih koji rade s vatrom (u vezi s gromom i munjom iz legende). Zanimljivost vezana uz to kaže da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoć artiljerci, i to ne samo katolici već i protestanti, koji donekle zaziru od štovanja svetaca. Poznata je kao i štovana zaštitnica graditelja tunela, opet prema legendi koja kaže, da joj se, kad je bježala pred bijesnim ocom sama od sebe otvorila i stijena, zato je štuju i bušači tunela u stijenama i općenito radnici s kamenom.(M.Prpa)

 

 

Ovih sam dana slušao jedan intervju na prvom progamu Radio Zagreba sa gospodinom Žarkom Puhovskim koji je spomenuo „visoku granicu tolerancije“ u Europskoj Uniji. Isto tako traži visoki stupanj tolerancije i u „svojoj“ domovini Hrvatskoj. Moram priznati da se u meni tada pobudila misao da smo mi kao narod jedan od najtolerantnijih naroda na svijetu. Kao prvo, mi kao narod nevjerojatno dugo toleriramo rukovodstva ključnih hrvatskih sredstava informiranja Hrvatskog radija i Hrvatske televizije, koje na svoje ekrane i pred svoje mikrofone više od pedeset posto vremena koje se odnosi na pojedinačne razgovore (ili barem tako osjećamo) dovode upravo – gospodina Žarka Puhovskog, a vjerojatno više i od 90% gledateljstva radije ga ne bi ni slušalo ni gledalo jer jednostavno ne mogu smisliti logiku njegove filozofije, a poglavito logiku njegovog „domoljublja“.. Ali već kad smo tu, gospodin Puhovski je spomenuo „visoku granicu tolerancije u EU“ , ali nije spomenuo predznak ili moralni predznak, ili karakter tih visokih europskih tolerancija. I mi u našoj Hrvatskoj imamo dosta visok nivo tolerancija, ali te naše tolerancije bilo pozitivne ili negativne mogu koristiti ili štetiti i to - samo Hrvatskoj.(M.Prpa)

 

 

Postoji zdravo i nezdravo domoljublje. Zdravo je dotle dok se svojim dičiš, a tuđe poštuješ, ili ga barem ne diraš - ni djelima ni riječima. Čim se prijeđe ta granica više se i ne radi o domoljublju, a poglavito ako je riječ o neprimjernom ponašanju dijela publike na javnim nastupima, sportskim natjecanjima i sl. Najviši stupanj domoljublja su dobra djela, velika ostvarenja, bilo u umjetnosti, kulturi, znanosti, sportu, ali i dobra djela plemenitosti, dobrote, humanosti i sl. Onaj tko ne može načiniti veliko djelo, neka načini dobro djelo. Dakle sve ono što se napravi za dobrobit ljudi jeste istovremeno i čin domoljublja prema svome narodu i prema svojoj domovini. Mi, kao malobrojni narod, koji se još uvijek bori da dobije i učvrsti u slobodi svoje mjesto pod suncem, trebamo njegovati domoljublje i to u svim njegovim mogućim dobronamjernim oblicima i manifestacijama. A sportsko domoljublje, koje svijet najviše gleda, na svim meridijanima i paralelama - najbolji je poslanik naših narodnih i državnih promocija koji učvršćuje naš položaj pod suncem u slobodi.(M.Prpa)

 

 

Ispred Zavjetne Crkve Sveta Mati Slobode u Zagrebu, na otvorenom prostoru, postavljen je brončani kip Kraljica Hrvata - Pieta! Bogorodica u sjedećem položaju s mrtvim tijelom Krista u naručju – dar i autorstvo vlč. Zlatka Sudca svećenika karizmatika. Pred ovim umjetničkim djelom vrijedi se zaustaviti svaki put kad se pohodi Sv. misa u crkvi, ali i kad se prošeće tim prostorom. Kod pristupa ocijeni kvalitete nekog umjetničkog djela polazi se od prvog dojma – koji u motritelju budi ili ne budi želju da ponovno vidi to djelo. Ovo Sudčevo djelo isplatiti se vidjeti više puta, bez imalo pretjerivanja. U naručju Bogorodice nalazi se mrtvo tijelo Krista, tek skinutog sa križa, gotovo u prirodnom opuštenom položaju, još neukočenom. U tijelu se još uvijek nalazi životna snaga, koja se nije do kraja izlila kao da nagovješćuje i Njegovo Uskrsnuće.(M.Prpa)

 

 

Neki narod, a poglavito brojčano mali - kao povijesno zaseban nacionalni corpus, da bi mogao normalno funkcionirati, opstati i razvijati se, počesto i u teškim uvjetima - treba ispuniti više pretpostavki, a mađu njima je svakako najvažnije – i posjedovanje vlastite nacionalne države, koju mora čuvati kao svoju najveću svetinju! Treba je čuvati svim sredstvima, pa i vlastitim životima – jer je ona garant njegove slobode i opstanka. To je povijest nebrojeno puta pokazala, a još uvijek pokazuje, s narodima koji ni do danas nemaju svoju državu. A da bi bila svetinja cijelome narodu nije dovoljno da ona ima samo sve potrebne pravne atribute države, već treba imati i sve sociološke i humane sadržaje da bi bila dostojna da se za nju žrtvuje. Država i njena vlast treba biti tako organizirana da, kao cjelina, ali i u svim svojim segmentima, istovremeno bude dostojna svoga naroda, svoga pučanstva koji u njoj živi, ali i onoga razasutog po svijetu, kojeg nazivamo - dijaspora. Ona mora imati svoju dušu, svoju nutarnju snagu, svoju nutarnju Božju i moralnu svjetlost, koju doživljavamo i kao nervni, ali i kao kohezioni faktor, ali i kao toplinu sretnog doma. (M.Prpa)

 

 

Nekad, davno, neki povjesničari, Slovence su nazivali i Karantanskim Hrvatima. Ne znam da li su povijesno bili u pravu ili ne?! Ali sve do 1918. g. Slovenci su se pozivali na – Hrvatsko državno pravo, jer nikada u povijesti nisu imali svoje vlastite države. Prvi puta kao državotvorna tvorevina, kao SR Slovenija - definirani su u avnojevskoj Jugoslaviji, kao jedna od njenih šest republika. Slovenija je prva i s najmanje poteškoća, izišla iz te jugotvorine s minimalnim žrtvama i minimalnim razaranjem. Prva je imala i tu sreću ili ne daj Bože - nesreću, da je upala u okrilje Europske Unije. I prva je, u toj Europskoj Uniji, od svih južnoslavenskih novonastalih država – zaplesala svojim samostalnim političkim plesom, počesto za Hrvatsku vrlo nezgodnim. Ali svaki hod kroz budućnost, pa i onaj politički, je kao hodanje po tankoj, da ne kažem i crvenoj crti – s 90 % vjerojatnošću da se u tom hodu i griješi. Taj omjer vjerojatnosti greške je opće poznat i prihvaćen među mnogim istraživačima i eksperimentatorima svijeta. A svakako se može primjeniti i na politiku, njen hod i njeno vođenje. Na politiku gdje, ako se jednom pogriješi – više nema uzmaka.(M.Prpa)

 

 

Poznato je da se sve bitke dobivaju i gube u ljudima. To posebno vrijedi za politiku, a time i političare. U prijelomnim trenutcima povijesti nekog naroda sudbonosno je da se na njegovom kormilu nađe čovjek koji će sabirati u sebi sve političke silnice svog naroda, a time u rukama imati i sve konce i utjecaj na njihovo povlačenje. Čovjek koji će biti odraz narodnih stremljenja, ali i njegovih interesa, čovjek koji će svojom političkom filozofijom sublimirati njegovu povijest, njegovu sadašnjost i kao vizionar i njegovu budućnost. Poznati su povijesni trenutci koji su za neki narod bili sudbonosni, ali imajući ili nemajući takvog čovjeka – krenuli su u dobrom ili lošem političkom pravcu. Tipičan primjer i jedne i druge situacije dogodio nam se u dvadesetom stoljeću pri njegovom početku i pri kraju. Godine 1918 politička situacija se, kao nikada u povijesti, nasmiješila hrvatskom narodu, ali nepostojanjem u tom momentu takvog čovjeka – propuštena je najidealnija prilika za stvaranje vlastite države. Nažalost, sve je krenulo u potpuno krivom smjeru s teškim i tragičnim posljedicama za cijeli nacionalni korpus, skoro čitavo stoljeće.(M.Prpa)