Izbori su uvijek mogućnost da se izađe iz očaja

Margaret Thatcher već je pomalo otišla u zaborav. Šteta što u Hrvatskoj nemamo takav kalibar političarke. Svojedobno imali smo prigodu, ali tada su mišići Ive i Ivića bili u prvom planu, a u drugom osječki vunbaciteli, tzv. borbaši, pazili su da sve ispadne onako kako je trebalo biti u nabildanom scenariju, a trebalo je poslije dr. Franje Tuđmana vratiti seMaja FreundlichUostalom, ča, kaj, što će nam „ženska za predsjednicu" govorili su zaslijepljeni i zapjenjeni sljedbenici obje sekte!? Prije dvije godine Ivo im je nametnuo predsjednicu i svi su veselo pljeskali! E, sad što bi se dogodilo da je ondašnja dopredsjednica HDZ-a Maja Freundlich, nesuđena hrvatska Thatcherica preuzela središnju nacionalnu stranku, možemo nagađati na logiku socijalizma s kapitalističkom retorikom i eurounijskim make upom. To jest ne živjeti od svojega rada, nego od zaduživanja. Kao i u Jugoslaviji.

Prvi korak – srediti središnju nacionalnu stranku

Uostalom, ča, kaj, što će nam „ženska za predsjednicu" govorili su zaslijepljeni i zapjenjeni sljedbenici obje sekte!? Prije dvije godine Ivo im je nametnuo predsjednicu i svi su veselo pljeskali! E, sad što bi se dogodilo da je ondašnja dopredsjednica HDZ-a Maja Freundlich, nesuđena hrvatska Thatcherica preuzela središnju nacionalnu stranku, možemo nagađati. Ali sigurno je ovo: Imali bi svoje generale u Hrvatskoj i sv. Geru u svojim rukama, imali bi svoj gospodarski pojas, ne bi imali arbitražni sud sa Slovenijom, Domovinski rat bio bi svetinja i temelj države, banke i mediji ostali bi u hrvatskim rukama zajedno s Inom i Plivom, imali bi referendum o pristupu NATO-u, a prije pregovora s EU proveo bi se također referendum. Odbacili bismo britansku logiku jugosfere. I ne bismo ušli u dužničko ropstvo. Ispalo je, međutim, da je Ivo imao bolje organiziranu „infrastrukturu" i veću lovu čak i od Ivića. Postaje sve jasnije kako i odakle.

Problem sa socijalizmom

Ovih dana bečki Wiener Zeitung sjetio se britanske premijerke, baš u vrijeme kad Angela Merkel i Nicolas Sarkozy rješavaju „krizu eura" pokušavajući eurozoni nametnuti novi pakt o stabilnosti. Eurozona je pred raspadom, posljedično i Europska unija. Unatoč tome i ovih nas dana uvjeravaju da je ulazak Hrvatske u EU nesagledivi uspjeh, jer da se „vraćamo doma", kao da smo nekada bili članicom EU. Njemačka i Francuska spremaju se unutar eurozone napraviti poseban „klub izvrsnih članica koje su spremne podvrgnuti se diktatu stroge štednje". Ne brinite, Hrvatska, nije tu ni u desetogodišnjem planu, jer zadužena je za nekoliko budućih naraštaja. Održi li se EU pitanje je hoće li Hrvatska ući u nju i 2013.

Bečke novine, naime, pišu: „Problem sa socijalizmom, kako ga je jednom prigodom zlobno opisala bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, jest u tome što prije ili kasnije nestane tuđeg novca. A od tog su vremena u cijeloj Europi sve stranke, ne samo socijalisti, trošili tuđi novac – novac vjerovnika, dakle ulagača u državne obveznice. U prvom redu kako bi od izbora do izbora jačali socijalna davanja i tako oraspoložili birače te spasili financijski sustav od kolapsa". Nema tu nikakve „zlobe", riječ je o istini o biti socijalizma.

Francek je osam puta bolji od Ivice, Ive i Jadranke zajedno

Znamo, novca je nestalo, barem u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Irskoj. Trošilo se više negoli se zarađivalo, a zdrava logika veli da se prvo treba zaraditi a onda pametno trošiti. Bilo je tu i balkanskih lažiranja bilanci pojedinih članica EU. No, naš problem je u tome što je novca nestalo i u Hrvatskoj, a zadužila se Lijepa Naša od Tuđmanove smrti do danas za više od 40 milijarda eura. Gdje je taj novac? Na što su ga potrošile dvije vlade, predvođene SDP-om i HDZ-om? Francek se u desetljeću rata zadužio za pet milijarda, a naslijedio je pet od pokojne SFRJ. Ukupno 10. U idućih 11 godina hrvatska „parlamentarna demokracija", u kojoj nitko nizašto nije odgovoran, zadužila se 8 puta više od našega Franceka, koji je vodio obrambeni rat i zbrinjavao do milijun prognanika i izbjeglica, a prihoda od turizma praktički u to doba nije ni bilo. Istina, pomagalo je hrvatsko izvandomovinstvo.

Franjo Tuđman je, podsjetimo se, naslijedio od SFRJ 5.307,6 mil USD. Ukupni inozemni dug Hrvatske na kraju 1999. godine iznosio je 10.175 mil USD. Tečaj eura i dolara prema kuni 31. prosinca 1999. bili su isti (7,6 kuna). Pojednostavljeno, Tuđman je trošio koliko se zarađivalo, Hrvatska je živjela u skladu s mogućnostima. Ponašao se zdravo kapitalistički. Poslije njega socijalisti svih boja najprije su ukinuli polupredsjednički sustav u kojemu se zna na čijim je leđima teret odgovornosti i promovirali „parlamentarnu demokraciju", neodgovornu tzv. laprdientiu croaticu. E, tad ih je u sinergiji Saveza za Europu krenula karta. Zajam po zajam... sve će to kad-tad platiti „radnici, seljaci i poštena inteligencija".

Socijalizam Europske unije

Da smo poslije Tuđmana imali svoju Thatchericu, ne bismo danas bili u dužničkome ropstvu. Imali smo najprije Ivicu, komunista odgojenoga na Marksovu Kapitalu i jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu, a onda Ivu za kojega se tvrdilo da je „katolik", da je „naš čovik", da ima Razorni socijalizamRojnica o znamenitoj rečenici M. Thatcher kaže da se ona ovih dana pojavila na svim stranama svijeta, jer socijalizam funkcionira sve dok nestane novac onih drugih, onih koji rade za one koji ne rade i za političare. Tvrdi kako je u Hrvatskoj glavni problem „razorni socijalizam", on je opasniji od aktualnih procesa u eurozoni i mora se pobijediti njegova filozofija, naime, kaže, narod još vjeruje da će mu država sve riješiti i da pritom nije važno raditiiskustva „sa Zapada" i tako dalje. Što god bio Ivo je nastavio i ubrzao socijalističku politiku Ivice, politiku vanjskoga zaduživanja. Došli smo dotle da se naši ministri danas hvale činjenicom kako se još uvijek možemo zaduživati. O, velikog li uspjeha!

Vratimo se socijalizmu, kad već nemamo svoju kapitalističku Thatchericu, a niti Tuđmana. Imamo, međutim, ljude koji razumiju stvari, posebice o tome kako zapravo ekonomski funkcionira socijalizam i u Europskoj uniji. Primjerice, o tome mjerodavno s argentinskim iskustvom piše Mladen Rojnica (r. 1941., Dubrovnik). Dosad su poznate dvije njegove knjige izišle u Hrvatskoj: Živjeti za Hrvatsku – Socijalizam ili sloboda i blagostanje (Hrvatsko slovo, 2004.) i Tržišno gospodarstvo i neokomunizam (Ekološki glasnik, 2009.). Preporučam ih. Isti autor uskoro objavljuje i treću knjigu pod naslovom «Vladavina šarlatana i prevaranata - Esej o svijetu zatrovanom zlokobnom drogom: socijalizmom». Pročitavši rukopis, mogu reći i prije službenoga predstavljanja kako je izuzetno aktualna za hrvatske okolnosti. Treba je pročitati prije izlaska na referendum o ulasku u EU, kao sredstvo higijene za savjesno glasovanje.

Šarlatani i prevaranti socijalističke proizvodnje očaja

Rojnica o znamenitoj rečenici M. Thatcher kaže da se ona ovih dana pojavila na svim stranama svijeta, jer socijalizam funkcionira sve dok nestane novac onih drugih, onih koji rade za one koji ne rade i za političare. Tvrdi kako je u Hrvatskoj glavni problem „razorni socijalizam", on je opasniji od aktualnih procesa u eurozoni i mora se pobijediti njegova filozofija, naime, kaže, narod još vjeruje da će mu država sve riješiti i da pritom nije važno raditi. Međutim, kaže Rojnica, prava ekonomska znanost nalaže da prvo moraš biti proizvođač kako bi stekao pravo da postaneš potrošač – ne može se trošiti ono što se nije zaradilo i proizvelo i onda tu potrošnju financirati tiskanjem novca i zajmovima. Hrvatska ide u neizbježiv stečaj, zaključuje ovaj ekonomski stručnjak i podsjeća: „Socijalizmu je za neuspjeh uvijek kriv netko drugi – socijalizam hoće vlast, ali izbjegava odgovornost".

I za kraj jedan citat iz Zaključka knjige Vladavina šarlatana i prevaranata:

„Najgora situacija za jednu zemlju je kada se ravnodušnosti pridruži neznanje. Takva kombinacija izaziva očaj ili odbijanje svake mogućnosti spasa i oslobođenja. Budući da se ideje uvijek mogu razjasniti na primjeru, posvećujem cijeli odlomak, odnosno cijeli ovaj esej hrvatskim, argentinskim i mnogim drugim političarima, političarima bez imalo savjesti i socijalne osjetljivosti zainteresiranim samo za prisvajanje najvećeg djela prihoda iz privatnih izvora i zadovoljavanje svoje nekontrolirane pohlepe za moći i zgrtanja osobnog bogatstva. Jedino što su oni stvorili je očaj".

Izbori su uvijek mogućnost da se izađe iz očaja. Vrijedi li to i za Hrvatice i Hrvate? Posljednja tri izbora za Hrvatski sabor pokazuju da Hrvatima očaja nije dosta.

Nenad Piskač