Krapina: Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća

U Krapini je 5. rujna održan deseti znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca iz Zaboka i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo iz Krapine. Kajkavski jezikNa cjelodnevnom skupu u Pučkom otvorenom učilištu u Krapini predstavljeno je 23 rada iz različitih područja kajkavske pisane riječi. No, ono po čemu će ovaj jubilarni skup biti upamćen jest i predstavljanje dva toma zbornika radova, koji su izišli iz tiska neposredno prije održavanja skupaZnanstveni skup održan je u sklopu Tjedna kajkavske kulture pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, Ministarstva kulture, Krapinsko zagorske županije i Grada Krapine. Skup je započeo minutom šutnje za prerano preminuloga (16. travnja 2011.) književnika Vladimira Poljaneca. Skup su pozdravili predstavnici Krapinsko zagorske županije, Krapine, Hrvatskoga sabora i Ministarstva kulture.

Na cjelodnevnom skupu u Pučkom otvorenom učilištu u Krapini predstavljeno je 23 rada iz različitih područja kajkavske pisane riječi. No, ono po čemu će ovaj jubilarni skup biti upamćen jest i predstavljanje dva toma zbornika radova, koji su izišli iz tiska neposredno prije održavanja skupa. U Zborniku 2. objavljene su teme sa znanstvenih skupova održanih 2007., 2008. i 2009. godine. U Zborniku 3. objavljeni su radovi sa znanstvenih skupova održanih 2010. i 2011. godine. Oba su zbornika objavljena istodobno. Autori su slobodnim izborom tema pokazali znanstvenoistraživački interes iz povijesti starije i novije (suvremene) kajkavske književnosti, kajkavske leksikografije, dijalektologije, frazeologije, dakle, mahom je riječ o tematici koja popunjava prazninu u hrvatskoj filologiji - književnosti i jezikoslovlju kajkavskom filološkom dionicom koja još uvijek nije dovoljno istražena. Dva nova zbornika radova predstavili su uime nakladnika HU Muži zagorskoga srca dr. Rajko Fureš, glavni urednik dr. Alojz Jembrih i izvršni urednik Nenad Piskač. Grafički prijelom potpisuje Josip Brkić.

Fureš, stoloravnatelj HU Muži zagorskoga srca, podsjetio je na sve dosadašnje skupove, te na činjenicu da je prije ova dva zbornika izišao prvi zbornik radova u kojemu su objavljeni radovi sa skupova održanih u Krapini od 2002. do 2006. godine. Založio se za reafirmaciju kajkavske riječi i njezinu pravednu valorizaciju u suvremenom hrvatskom društvu.

Nezaobilazna literatura ili nepotreban trn u peti

Piskač je kazao kako su zbornici br. 2 i 3 rađeni u protekla tri i pol mjeseca, te da je izuzetno veliki opseg materijala zahtijevao dva toma. U zborniku br. 2 objavljeno je 36 radova, odnosno tri godišta (548 stranica). U Zborniku br. 3 objavljeno je 30 radova s prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg skupa (518 stranica). Ukupno je riječ o više od 1100 kartica osnovnoga teksta.Važnost zbornikaDosadašnja su tri zbornika radova sa znanstvenih skupova održanih u Krapini postali nezaobilazna literatura onima koji žele dobiti osnovnu informaciju o kajkavskom narječju, ali i onima koji se bave ili će se baviti znanstvenim istraživanjima na području kajkavskoga narječja, koji je nezaobilazni dio hrvatskoga jezika „Cijeli taj iznimno kompliciran posao, koji s obzirom na opseg i karakter sadržaja specijalizirani instituti rade i po više od godinu dana, uključujući i nadzor tiska, uredništvo je napravilo u tri i pol mjeseca. Brzina i tempo rada, nadam se, nisu se negativno odrazili na kvalitetu ova dva zbornika koja danas predajemo sudu javnosti“ – rekao je Piskač.

„Mislim da su dosadašnja tri zbornika radova sa znanstvenih skupova održanih ovdje u Krapini postali nezaobilazna literatura onima koji žele dobiti osnovnu informaciju o kajkavskom narječju, ali i onima koji se bave ili će se baviti znanstvenim istraživanjima na području kajkavskoga narječja, koji je nezaobilazni dio hrvatskoga jezika. Vjerujem da će zbornici dobiti svoje mjesto i u knjižnicama onih škola u kojima će se kaj učiti, makar samo kao izborni predmet, od prvoga razreda osnovnih škola“. Piskač je zaključio: „Svakodnevni život svjedoči da se kajkavska rieč nemre tek tak zatreti i zabiti. Navek se kaj zdigne, baš onda kad mu se njegovi protivnici najmanje nadaju. Zato uopće ne dvojim da će ovi zbornici neki doživjeti i kao nepotreban trn u peti“. Baš zato treba poduprijeti ove znanstvene skupove kako bi zadržali kontinuitet i svijest o kajkavštini kao sastavnim dijelom hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

Kajkavski kao neželjeno dijete obrazovnog sustava

Jembrih je rekao: „Kao i prvi Zbornik radova (2006.) tako i ova dva, naslovljena su: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju. Tim se naslovom želi reći da su u Zborniku objavljeni referati u kojima pojedini autori pišu o kajkavskome jeziku i književnosti s povijesnoga i sadašnjega (dijakronijskoga i sinkronijskoga) gledišta. To pak svjedoči, iznova, o činjenici da je (kako i u prvome tako i u ovome Zborniku) znanstveno-istraživački interes za kajkavštinu, u zadnjih deset godina, još uvijek u usponu“.

U Predgovoru Zbornika br. 2 Jembrih piše: „Bez obzira na to što nisu dosad, od strane društveno-političkih i obrazovnih institucija u RH, ispunjena željena očekivanja Organizatora i sudionika Znanstvenih skupova, na kojima su artikulirani prijedlozi (zahtjevi; vidi Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, 2006., 21-86) da bi se u hrvatskome obrazovnom sustavu, a poglavito na kajkavskome govornom području, trebalo posvetiti više pozornosti kajkavskome jeziku, književnosti i kulturno-povijesnim činjenicama temeljenim na tri i pol stoljetnoj književno-jezičnoj i kulturnoj tradiciji. S time bi se, barem, kroz izborni predmet, u sklopu nastave hrvatske književnosti i jezika, mogli spoznajno i kulturno obogatiti učenici osnovnih i srednjih škola diljem Zagrebačke, Križevačko-bjelovarske, Krapinsko-zagorske, Varaždinske, Međimurske i Sisačko-moslavačke županije. No, kako to već biva u našoj RH, nitko u Ministarstvu znanosti i obrazovanja u RH nije uzeo ozbiljno u razmatranje sve ono što je u Zborniku (2006., 21-86) predočeno. Posebno začuđuje i to što nitko, od mjerodavnih, nije uočio rezultate dviju anketa provedenih u Čakovcu i Krapini (Zbornik, 2006., 70-75) u kojima se razabire poražavajući (nedopustivi) odnos prema kajkavštini u školskoj pa i sveučilišnoj izobrazbenoj razini u RH. Držim da je doista vrijeme za uvažavanje svekolike specifičnosti svake regije u RH pa i svih spomenutih županija. Ukoliko se to ne dogodi, status quo i dalje će brisati povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj i kulturnoj višestoljetnoj baštini“.

Kajkavština je sociolingvistička zbilja

„Poznato je da upravo povijesna svijest (individualna i kolektivna) potiče čovjeka na traženje kontakta s poviješću. Ta činjenica za kajkavca znači, ukoliko posjeduje tu svijest, povratak korijenima kajkavske književnosti i njezina jezika. Poznato je i to, da nestankom povijesne svijesti, nestaje znanje o vlastitoj povijesti, a to opet dovodi do sužavanja duhovnoga i kulturnoga obzora, kako pojedinca tako i zajednice u cjelini. Htjeli bismo stoga, i ovim Zbornikom, u osnovnim i srednjim školama te svim fakultetima u RH, vratiti povijesnu svijest o kajkavskoj književno-jezičnoj baštini, probuditi osjećaj vrijednosti za kajkavski književni jezik i govorni idiom na čitavome kajkavskom području RH. U tome kontekstu valja se još jednom prisjetiti riječi Tomislava Ladana, koji krajem 80-tih godina 20. stoljeća, reče: 'Kajkavski jezik, ne samo što je živ kao razgovorni jezik u krajevima gdje žive kajkavci, i ne samo što je on živ kao književni jezik pisaca koji ga žele sačuvati, dokumentirati, on je izuzetno živ kao jedna mješavina koja oplemenjuje razgovorni jezik i akcenatski i morfološki i po riječima, ali i kao jedan poseban bazen koji daje posebnost hrvatskomu književnomu jeziku. Poražavajući odnosKako to već biva u našoj RH, nitko u Ministarstvu znanosti i obrazovanja u RH nije uzeo ozbiljno u razmatranje sve ono što je u Zborniku (2006., 21-86) predočeno. Posebno začuđuje i to što nitko, od mjerodavnih, nije uočio rezultate dviju anketa provedenih u Čakovcu i Krapini u kojima se razabire poražavajući (nedopustivi) odnos prema kajkavštini u školskoj pa i sveučilišnoj izobrazbenoj razini u RHDa, u tome jeste bit, postoji svijest o kajkavštini i kao jeziku, jer je ona integralni dio hrvatskoga jezika koji ne razdvaja već spaja i obogaćuje hrvatski kulturni prostor.'

Kajkavština će u Hrvatskoj i dalje ostati sociolingvistička zbilja protiv koje, pojedinačno, mnogo ne možemo učiniti, ali zato možemo kao zajednica kajkavskoga govornoga prostora ojačati povijesnu svijest o kajkavštini.“

Integralni dio hrvatske kulturne baštine

A u Predgovoru Zbornika br. 3 dr. Jembrih piše: „Sva tri dosadašnja Zbornika potvrđuju intenciju svih deset Znanstvenih skupova, a to je da su autori slobodnim izborom teme osvijetlili u dijakronijskom i sinkronijskom slijedu kajkavsku književnost i njen jezik, odnosno da se znanstvenoistraživačkim proučavanjem pokaže višestoljetna polifunkcionalna vrijednost kajkavskoga jezika i književnosti. Držim da referati i u ovoj III. knjizi Zbornika to doista pokazuju.

I na kraju valja reći sljedeće. Deset godina kontinuiranoga održavanja Znanstvenih skupova, posvećenih jednoj široj tematici - kajkavštini, moguće je ako postoji ona nevidljiva snaga, zajednička ljubav i želja da se kajkavština iznova vrjednuje s pretpostavkom da ona nije ništa manje vrjednija od ostalih hrvatskih književno-jezičnih dionica. U tom je nastojanju najviše zaslužna Hrvatska udruga Muži zagorskog srca kao nosivi organizator Skupova i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina kao suorganizator u Tjednu kajkavske kulture u Krapini“. Predgovor je zaključio riječima htijenja: „A to je, istražiti kajkavski jezik i književnost kroz stoljeća kao integralni dio hrvatske kulturne baštine. Jesmo li u svemu tome uspjeli, pokazat će vrijeme i buduće generacije kojima su namijenjeni ovi Zbornici“.

Nenad Piskač