Đilasova komisija Saveza za Europu

Nedavno četvrte usvojene ustavne promjene, kojima smo sve više udaljeni od sebe, ostavile su nedirnutima rigorozne odredbe o raspisivanju referenduma. Njih je vrlo teško dostići i postići. Strah od volje naroda, nositelja suvereniteta, više je nego vidljiv. Taj problem s voljom naroda nije bio na dnevnom redu ni godine 1945. U slučaju kad je trebalo povući granicu između Hrvatske i Srbije, međutim, imamo izuzetak. Priča počinje time što su Pokrajinska konferencija Komunističke partije Jugoslavije za Vojvodinu i Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine odlučili u travnju 1945. uključiti autonomnu Vojvodinu u federalnu Srbiju. Politbiro CK KPJ predložilo je 11. lipnja 1945. peteročlanu komisiju za razgraničenje. Stvorena je tzv. Đilasova komisija u kojoj je s hrvatske strane bio drug Vicko Krstulović. Komisiju je 19. lipnja imenovalo i potvrdilo Predsjedništvo AVNOJ-a i dalo joj ovlasti da postavi „unutarnje granice" komunističke Jugoslavije.

Rezultatom rada Đilasove komunističke komisije glede razgraničenja sa Srbijom, među ostalima, bili su nezadovoljni mještani Bapske. Dva puta su samoinicijativno referendumski izrazili svoju volju protiv „prisajedinjenja" Vojvodini. Umjesto kotaru Šid, odlučili su se za Vukovar. Rezultat samoinicijativnih referenduma: Bapska je i danas u sastavu državnog teritorija Republike Hrvatske. Šteta što bapski primjer nisu slijedila hrvatska sela, mjesta i gradovi koja su voljom komunista prešla u teritorij Slovenije, Crne Gore, BiH i Srbije. Na kraju „unutarnje granice" Jugoslavije Badinterova je komisija priznala kao državne granice država nastalih po raspadu Jugoslavije. Bapska je tako ostala uzor koji nam šalje jasnu poruku. Ali, ali... Đilasova je logika sve jača! Ona prevladava u poziciji i oporbi Hrvatskoga sabora.

Rezultat rada Đilasove komisije bio je poražavajući za Hrvatsku, a jedino se zadovoljavajućim može ocijeniti činjenica da je Baranja ušla u sastav Hrvatske. Međutim, izgubljen je zapadni Srijem, Subotica s većinskim hrvatskim stanovništvom, itd., sve do gubitka sela koja su pripala Sloveniji, da Boku kotorsku i ne spominjemo. Ima toga još.

Danas, kad navodno ulazimo u Europsku uniju – premda smo različitim „sporazumima o saradnji" sve bliže modificiranoj Jugoslaviji, imamo otvoreno granično pitanje na sv. Geri, Prevlaci, Srbija drži okupirane ade, tu su natezanja s Bosnom i Hercegovinom... ali referenduma nema ni o čemu. Hrvati su poslije demokratskih procesa u Europi jednom uspjeli, zahvaljujući Franji Tuđmanu, izaći na referendum i, vidi vraga, odlučili se za vlastitu državu. Drugovi, to više ne smijemo dopustiti, pa oni znaju što hoće! Na nama je da ih uvjerimo da hoće ono što ne će, cilj je društvenopolitičkih radnika Saveza za Europu.

Nije da nije bilo prilike za referendum: Odustajanje od gospodarskog pojasa, odustajanje od Zaštićenog ribolovno-ekološkog pojasa, arbitraža o Savudrijskoj vali, pitanje donje granice tzv. „suradnje s Haaškim sudom", ulazak u NATO... Međutim, umjesto narodne volje prevladava volja društvenopolitičkih radnika. Ako već nema "pravog" referenduma, možemo li očekivati kakav "samoinicijativni referendum"? Današnja Đilasova komisija ipak nastoji olakšati referendumsko izjašnjavanje, ali samo na pitanju ulaska u EU, a budu li tako zahtijevale londonske gazde, onda će se olakšati i referendum za ulazak u zabranjeno područje članka 141 Ustava. Ukratko: Dovoljno je da na referendum izađe ona manjina koja nikad nije željela samostalnu hrvatsku državu i referendum će dobiti željeni rezultat. Drugovi Đilas i Krstulović mogu mirno spavati, sve ide onako kako su zacrtali.

Hrvatski sabor je šutke provodio odluke Đilasove komisije. Onda i danas. I kad danas Srbi u Hrvatskoj traže tzv. „zajednicu općina", kako bi u miru dosegnuli ono što su agresivnim ratom popušili, (u pitanju su unutarnje granice RH!), onda je gotovo nevjerojatna činjenica da su „na braniku domovine" ostali usamljeni – Vesna Pusić i SDP. Prva je svojedobno lažno optužila Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, dok je SDP izašao iz Hrvatskoga sabora kad je Hrvatska opet postajala slobodnom državom. Oni koji su tada bili „državotvorni", sada su, kao u doba Đilasa i šefa hrvatskog Sabora Vladimira Nazora, podlegli urbanom Miloradu Pupovcu, koji zastupa ciljeve i rezultate Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda (Srb, 25. srpnja 1990.) i „plebiscita" prihvaćenog od Srpskog nacionalnog vijeća, provedenog „19. avgusta do 2. septembra 1990." na „istorijskim teritorijima" Hrvatske prethodno oglodane Đilasovom komisijom.

Poštovani čitatelji, čestitam Vam Dan hrvatske državnosti, koju ćemo, nadam se, uspjeti obraniti bez obzira na sve.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo