Vendĕre fumum

Sjećate se društvenopolitičkih radnika? S vremenom tijekom jugokomunizma društvenopolitički radnici postali su kasta. Status kaste zaslužili su vjernim služenjem jednopartijskom jednoumlju. Jednoumlje se gradilo tako da se o ideološkim svetinjama nije kritički mislilo i djelovalo. Svetinje su bile: Tito i Jugoslavija, Partija i JNA, NOB i SUBNOR, bratstvo i jedinstvo i nesvrstanost. Zadaća je društvenopolitičkih radnika bila neumorno bdjeti nad svetinjama, braniti ih od unutarnjih, vanjskih i izmišljenih neprijatelja. Djelovalo se i preventivno. Svetinje su podignute na razinu idola, a društvenopolitički radnik spušten je na razinu idolopoklonika, uhode i dojavnika. Bez razgranate mreže društvenopolitičkih radnika jugoslavenski tip totalitarnog komunističkog režima ne bi mogao preživjeti.

Društvenopolitički radnici u totalitarnom komunističkom režimu nisu nikad bili političari. Politiku je vodila Partija, a njezine zaključke provodili su društvenopolitički radnici. Istina, neki su završili „političku školu", poput one u Kumrovcu, kako bi podigli osobnu razinu klasne svijesti i ušli u izabrani krug avangarde radničke klase. Maksimum koji su dosegnuli društvenopolitički radnici u Hrvatskoj pri kraju raspada Partije i utopije o Jugoslaviji, definirao je Stipe Šuvar, rekavši da će jednom reći „popu pop, a bobu bob". I tu se stalo s razvojem misli društvenopolitičkih radnika.

Ako se u komunizmu nije smjelo reći da društvenopolitički radnici prodaju dim, danas se smije reći - vendĕre fumum. Prodavanje dima (ili magle, svejedno) i dalje je unosan posao koji osigurava povlaštenu društvenu poziciju smještenu poviše širokih narodnih masa i ispod političkog Olimpa demokratskih legitimiteta. Svetinje Jugoslavije propale su pred valom demokratizacije i hrvatskih branitelja. Društvenopolitički radnici preselili su svoju uslužnu djelatnost u demokratske okolnosti, preko noći promijenivši retoriku. Jugoslavija je postala Europska unija i regija, Beograd je zamijenio Bruxelles, CK SKJ postao je Savez za Europu – promijenjena je gotovo sva fasada. Što je ostalo nedirunuto? U Tita i njegove masovne zločine ne smije se dirati, nadomjestak je neprestano udaranje po Tuđmanu. Lustraciju, smatraju suvremeni društvenopolitički radnici, treba provesti bez donošenja zakona i usmjeriti je prema demokratskim snagama i hrvatskim braniteljima.

Karakteristika društvenopolitičke kaste jest da nema sposobnosti napraviti sintezu za suvereno političko djelovanje. Naučila je slušati, ne i misliti. Zato umjesto nacionalnog konsenzusa o temeljnim nacionalnim pitanjima imamo neprestane reforme kratkoročnog dometa. Nacionalni interes je uvijek ono što kaže onaj gore (domaći, ili još bolje stranac). Za održavanje protudemokratske harmonije važno je da oni iznad prepoznaju zdrave društvenopolitičke snage, te da kasta usvoji nedodirljive svetinje onih gore. Kasta s vremenom postaje sekta, zatvorena u se. Osnovni joj je problem održavanje u sedlu pri otvorenoj pipi. Društveno sedlo i pipa temelji su na kojima počiva društvenopolitički rad.

Društvenopolitičke radnike možemo pratiti u strankama i njihovim ekspoziturama, medijima (osobito!), ustanovama, državnoj upravi, civilnom društvu, u svitama najviših državnih funkcija...Često mijenjaju pozicije i rotiraju mjesta. Društvenopolitičko prodavanje magle pazi da sve bude prosječno, da nitko ne iskače, da se vrijednosti eliminiraju, da se talenti što dublje zakopaju, da se ne dogode društvenopolitička skretanja, da komparativne prednosti postanu teret, da se preventivno uklone snažne osobe kako bi eventualno poremetile uspostavljeni red stvari.

Mentalni sklop društvenopolitičke kaste ima izrazito razvijen osjećaj za preživljavanje i refleks međusobne solidarnost. Na tom planu stranačka pripadnost društvenopolitičkog radnika uopće nije bitna. Vrhovni je interes – samoodržanje. Društvenopolitički rad ne smije umrijeti. Zato neprestano perpetuira, reciklira, arbitrira i sinekurira, radi danonoćno.

Društvenopolitički rad danas je rijetko dobro plaćeni rad. U međuvremenu neki društvenopolitički radnici postali su političarima s demokratskim legitimitetom. Društvenopolitički rad je mreža, narod je riba u mreži, država je krava muzara, istina je relativna, pravda je u dokazivanju nevinosti. Politika, kao odgovorno služenje općem dobru, izgubila je borbu s društvenopolitičkim radom prodavanja dima. Dok se ne ugušimo u društvenopolitičkom radu, kao radu koji je sam sebi svrha, smisao i cilj.

Vrijeme je za ozbiljnu i odgovornu politiku oslonjenu na volju naroda. To, međutim, ne prolazi, čemu je dokaz izbjegavanje referenduma o bitnim pitanjima. Poznajete li ijednog društvenopolitičkog radnika koji se zalaže za referendumsku praksu odlučivanja?

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo