Nije li prekasno?

Već je prošlo dvadesetak godina od uvođenja demokracije u Hrvatsku. S demokratizacijom otvorio se prostor i slobodi medija. Dobili smo u tom razdoblju nove listove, dnevne i tjedne, nove krugovalne postaje i nove televizijske kuće. S njima je došla i nova ideologija globalizma stopivši se sa starom ideologijom komunizma. Već je odavno sazrjelo vrijeme i za izlazak jednog katoličkog dnevnika. Crkvena hijerarhija očekuje od laika da se prime toga neophodnog posla, a laici očekuju od crkvene hijerarhije da poduzmu potrebne korake. Je li razlog kašnjenju novac, lijenost, neodgovornost, nedostatak profesionalnih kadrova, ili nešto treće, manje je važno od stvarne potrebe za katoličkim dnevnim novinama.

Imamo primjer dnevnog lista Hrvatski glas, čiji je prvi broj izišao još za Banovine Hrvatske 29. siječnja 1941. Inicijativu za pokretanje dnevnih katoličkih novina pokrenuo je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. On je 28. ožujka 1939. kao predsjednik Biskupske konferencije kazao: „Da je u nas bilo jake katoličke štampe, mislim, da bi danas drugačije izgledao duhovni život hrvatskoga naroda...". Upozorio je: „Ta budućnost bit će strašna ako ne budemo u stanju štampom suzbijati razorno djelovanje protivničke štampe, koja sistematski ruši svaki moral i poštenje. Budimo iskreni i ispitajmo se: Ima li danas jedna dnevna novina, koja bi otvoreno, svjesno i bez rezerve branila katoličku nauku, kršćanski poredak i poštenje? Ja otvoreno kažem, da nema ni jedne dnevne novine izuzev Hrvatske straže, koja i nije dnevnik u današnjem smislu riječi. To je strašna i porazna činjenica za četiri milijuna hrvatskih katolika"! Svaka usporedba s današnjim stanjem je namjerna.

A onda je preložio „nacrt jednoga općenitog katoličkog dnevnika izvan političkih stranaka, izvan grupacija, koje su se zapažale i zapažaju se među katolicima, jednoga dnevnika, koji će imati jedini cilj i svrhu: braniti katolička načela, katoličku nauku i u kojem će moći sudjelovati svi katolici dobre volje, prema svojim sposobnostima i materijalnim mogućnostima". Celestin Tomić, autor knjige Moć pisane riječi, blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji (Glas Koncila, 2006.) opisuje spomenuti nacrt i citira Stepinčeve razloge: „Prvo, jer je potrebno da se Hrvati katolici nađu zajedno i da imaju zajedničke probitke i brige; drugo, jer će združenim silama moći postići uspjehe koje razdvojeni neće nikada postići. Hrvati katolici morali bi, s obzirom na naše skučene prilike, imati jedan katolički dnevnik, jedan katolički tjednik za seljake i radnike, i jedan katolički tjednik za inteligenciju i građanstvo". Novome dnevniku Stepinac je predlagao ime Hrvatski narod, a insistirao je na tome da mora prodrijeti u svaku hrvatsku kuću, širiti ideale čistoće, rodoljublja i domoljublja, posebnu pozornost posvetiti Zagrebu, te pritom biti nadstranački. Samo godinu dana poslije Stepinčeve inicijative u Zagrebu je, djelatno potpomognut i osobno od Stepinca, na šesnaest stranica počeo izlaziti dnevnik Hrvatski glas (izlazio je do kolovoza 1941.), koji nam danas govori kako je stvar moguće pokrenuti i u izrazito nesklonim okolnostima. Teško je vjerovati da su današnje očajnije od onih u Kraljevini Jugoslaviji.

Stepinčev nacrt dnevnih novina može se gotovo doslovno prepisati i primijeniti i danas, jer je pozicija katoličkog tiska ostala na istoj razini, jer su okolnosti iste ako ne i gore, jer su razlozi i objektivna potreba za pokretanje dnevnika isti i jer su Stepinčeva osnovna načela sažeta u nacrtu vrjednote od kojih se ne odstupa. No, pravo je pitanje gdje je danas Stepinac naših dana, kada je riječ o katoličkom dnevniku? U redovima crkvene hijerarhije ili među laicima? Iz povijesti znamo da su Stepinca sudili i osudili, među ostalim, i zbog toga jer su ga jugokomunisti optuživali i za pisanje katoličkog tiska. No, nije li to dodatan poticaj katolicima?

Kad je počeo izlaziti Hrvatski glas Stepinac je zapisao: „Novi dnevnik. Nije li prekasno? Već nam gori krov nad glavom. Bože, otvori oči našem narodu, da spozna strašno zlo loše štampe i golemu vrijednost dobre štampe". Mogli bismo zavapiti s obzirom na aktualnu nam paletu dnevnih novina: Bože, daj da poslije dvadeset godina demokracije i državne samostalnosti hrvatski katolici pokrenu svoj dnevnik, ako su spoznali da im gori krov nad glavom, strašno zlo lošeg tiska i golemu vrijednost dobroga. HBK je donijela pastoralne smjernice Crkva i mediji (Glas Koncila, 2006.). Odbor HBK za sredstva društvenih komunikacija ima zadaću proučavati, predlagati i animirati „djelovanje na području medija". U točki 36 (Potreba novih inicijativa) izražava se nada „da će se u našoj Crkvi među svećenicima, redovnicima, laicima i vjerničkim skupinama, kao i među ustanovama i stručnim osobama" pronaći inicijative kao što su pokretanje „katoličke televizije i dnevne novine". I tu se stalo. Trebalo bi samo nastaviti Stepinčevim putom.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo