Karađorđevići naprijed, Tuđman stoj!

Intervju srbijanskoga princa Aleksandra Karađorđevića, sina posljednjega jugoslavenskoga kralja i stvarnog šefa četničkoga pokreta, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 1. veljače izvrstan je pokazatelj stanja stvari na Zapadnom Balkanu, kojemu se Hrvatska čl. 141 Ustava, koji priječi formalni ulazak, nažalost približava. Karađorđević je poslao poruku kako želi što prije vidjeti Ivu Josipovića. Bit će da mu gode Josipovićeve note o povlačenju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Dao je i svoje viđenje novije povijesti, svojevrsnu "platformu" za stvaranje jugosfere. Karađorđević smatra kako su se "ratovi mogli izbjeći", a da su "zbog ludila izgubljene godine u posljednjem desetljeću 20. vijeka", te da "građani i dalje teško žive… a toliko toga moglo se izbjeći". "Građani Srbije, kao i bivše Jugoslavije, mnogo su propatili. Zbog upotrebe negativne religije i negativnog nacionalizma, plaćena je visoka cijena širom bivše Jugoslavije. Ljudi su gubili živote i patili zbog zloupotrebe vlasti i nepoštovanja ljudskih prava". Hrvatska i Srbija su"potrebni jedni drugima na putu u EU. Naše dvije zemlje moraju surađivati radi stvaranja novih radnih mjesta, investicija i ekonomskog prosperiteta u regiji… Obje strane su radile pogreške u prošlosti, ali vjerujem da se sada svi želimo okrenuti budućnosti i unaprijediti odnose". I tako dalje. Nigdje krivca, nigdje agresora, pa se može zaključiti da je i Karađorđević usklađen s haaškom pravdom, umjesto s objektivnom istinom.

I dok se nit po nit krpa velepromašaj zvan Jugoslavija, a u toj funkciji jest i spomenuti intervju – koji je zapravo orjunaška provokacija, u Hrvatskoj se istodobno događa proces odustajanja od nacionalnih vrjednota i veličanja jugoslavenskih mitova. Uz bok promicanja karađorđevštine ide i odluka hrvatske vlade o obnovi četničkog spomenika u Srbu. Vlada je velikodušno izdvojila milijun kuna. Cijena obnove je oživljavanje jugoslavenskog mita i zatiranje objektivne istine.

I kulturna politika uvažava trule znakove vremena. Ministarstvo kulture 21. siječnja ove godine obavijestilo je predlagatelja kulturnog programa Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, da prijedlog općine Veliko Trgovišće "nije uvršten u Program javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2010. godinu te Vam Ministarstvo nije osiguralo financijska sredstva. S poštovanjem, ravnatelj Čedomir Višnjić". Na dva dosad održana skupa Dana dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću sudjelovao je cijeli niz hrvatskih povjesnika. Ova je odbijenica i kulturna politika koja stoji iza nje, pljusketina obnovitelju hrvatske države i njegovu rodnom mjestu, svima koji su na Danima dosad izlagali i koji će ubuduće izlagati, povijesnoj struci, kulturi općenito i svima nama kojima je stalo do toga da Hrvati sami pišu svoju povijest, a ne da im povijest pišu obrijani karađorđevići, načela Save Štrbca, perika Carle del Ponte i obiteljski obrt Goldstein.

Sličnu odbijenicu kakvu je dobio dr. Franjo Tuđman od Ministarstva kulture dobio je i naš suradnik iz Moskve, kroatist Artur Bagdasarov, koji je u Rusiji o svom trošku (sic!) objavio prve hrvatske, ne "srpskohrvatske", knjige (Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća, Hrvatska slovnica i Hrvatsko – ruski rječnik). Svojedobno je kritički pisao o Dautovićevu Hrvatsko-ruskom rječniku, da je, naime, "hrvatskobošnjačkosrpskocrnogorski" dvojezičnik, a ne hrvatski, te da je sastavljen po uzoru na Anićev Rječnik "hrvatskoga" jezika, koji je začet u doba jakoga utjecaja partijske lingvistike i na inicijativu CK SKH, tzv. Zagrebačkog dogovora iz 1986. Bagdasarov je, dakle, sastavio novi hrvatsko-ruski rječnik. Smatra kako svaki narod koji poštuje sama sebe, mora imati zaseban jezik i rječnik. Nakladnici u Hrvatskoj ne pokazuju interes za njega. Obratio se Ministarstvu kulture, a ono ga je elegantno odbilo iz formalnih razloga, umjesto da pronađe način kako bi rječnik ugledao svjetlo dana. Umjetni rječnici i danas su u optjecaju, dok hrvatski nemaju priliku. Treba li nas onda čuditi što hrvatski jezik u EU ima problematičnu budućnost?

I dok se medijski promovira karađorđevština a politika izdašno podupire spomenik jugomitu, kulturna politika odriče se istinskih hrvatskih veličina i istinskih prijatelja u svijetu. Opravdano je postaviti pitanje: Kome u Hrvatskoj smetaju Dani dr. Franje Tuđmana? Kome smeta rječnik oslobođen jezičnog kukolja? S kriterijima odbacivanja nacionalnog i odbijanjem hrvatskih prijatelja u svijetu ne može se graditi bolje sutra. S politikom građenom na takvim kriterijima postajemo sve više objekt Zapadnog Balkana i sve manji subjekt u Europi.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo