Zakoni

Svaki put mi jako zasmeta kad dođe primjerice predsjednik države, predsjednik vlade ili pak neki ministar među ljude i slegne ramenima ponavljajući papagajski iritantnu rečenicu: „Zakoni se moraju poštivati!" ili „Takav je zakon!" ili slično. I ovih dana se ista fraza ponavlja bilo kad se radi o braniteljima što prosvjeduju, bilo o famoznoj ćirilici u Vukovaru, bilo o nekim gospodarsko-birokratskim zavrzlamama itd. I uvijek isto. Drago mi je da su odjednom svi postali takvi legalisti, pogotovo kad se radi o stvarima koje njima idu u prilog. Ali mi se nameću neka ozbiljna pitanja.

Ponajprije, je li licemjerno da neki ministar ili pogotovo predsjednik vlade sliježe ramenima pozivajući se na postojeći zakon, kao da se ništa ne može učiniti, jer eto takav je zakon? – Pa zakoni se u nas, barem posljednjih godina, mijenjaju češće nego čarape. Niti pravnici ne uspiju pohvatati sve zakonske novotarije, a već se pojave nove.

PromjenePonajprije, je li licemjerno da neki ministar ili pogotovo predsjednik vlade sliježe ramenima pozivajući se na postojeći zakon, kao da se ništa ne može učiniti, jer eto takav je zakon? – Pa zakoni se u nas, barem posljednjih godina, mijenjaju češće nego čarape. Niti pravnici ne uspiju pohvatati sve zakonske novotarije, a već se pojave nove.Iako bi donošenje zakona trebao biti vrlo ozbiljan i temeljit posao, a zakonodavci iznimno mudri, karakterni i obrazovani, jer zakoni su stup društva, o čemu je detaljno pisao i Platon pod starije dane u istoimenom dijalogu (Zakoni), a ne da čak i ista vlada više puta mijenja iste zakone, a kamoli svaka nova vlada.

Donošenje zakona u praksi kod nas izgleda vrlo jednostavno, a i vlada to više puta IZRIČITO potvrđuje govoreći da će „promijeniti" ovaj ili onaj zakon, odnosno da će „donijeti" neki zakon i sl. (Podjela vlasti na tri područja kao stup modernih društava do nas još ionako nije dospjela!)

Naime, vlada jednostavno preda u Sabor prijedlog zakona. U Saboru ima većinu, i uopće ih ne zanima ima li tko štogod pametno reći, dodati ili možda prigovoriti nacrtu zakona, željeni zakon se automatski izglasava s matematičkom sigurnošću, sukladno broju ruku vladajućih u saboru. I, kako se onda netko može pravdati da se nešto ne može učiniti jer eto „takav je zakon", kad taj isti tako brzo i vrlo jednostavno može učiniti da se taj zakon promijeni? Ako to nije ponižavajuće licemjerje, što onda jest?

Nisu svi zakoni dobri

Druga i još važnija stvar po pitanju poštivanja zakona jest ta da nisu svi zakoni, nažalost, dobri. Dokaz za to je npr. da je i likvidacija Židova u Drugom svjetskom ratu bila „zakonita", „po zakonu", dakle LicemjerjeVrhunac licemjerja je kad, ne samo „kadija te tuži, kadija te sudi", nego kad taj isti „kadija" i propisuje zakone prema kojima te onda sudi, ili još gore, kad kaže da je takav zakon i ništa se tu ne može učiniti doli poštivati zakone! Pozivati na poštivanje „loših" zakona opravdano je samo kod onih koji moraju poštivati zakone (policija, sud...), iako i oni moraju razlučivati dobre od loših zakona i paziti na njihovu optimalnu primjenu, ali kad se na to pozivaju oni koji donose te iste zakone, onda je to samo još jedno veliko licemjerje.regulirana zakonima, i onaj tko je to provodio izvršavao je zakone! Je li to konsekvenca koju svi uporni legalisti žele i mogu prihvatiti?! Zar nije već iz toga primjera posve jasno da nijedan ljudski zakon ne može biti vrhovno mjerilo ispravnosti. I u drugim vremenima i državama bilo je sličnih groznih zakona.

Stoga se često postavlja pitanje o vrhovnim autoritetima koji bi trebali biti baza donošenja svakog zakona. Naravno da je tu koristan govor o naravnom zakonu, i o božanskom zakonu (u svim religijama), a za kršćane osobito je snažan Isusov moralni nauk zapisan u Novom zavjetu. No, s obzirom da svi ljudi ne prihvaćaju religijske autoritete, čak i kad su primjerice kršćanske proklamirane vrijednosti na nevjerojatno visokoj razini (možda i upravo zbog toga?), potrebno je tražiti druge temelje na kojima se može graditi neko pravično, moralno i odgovorno društvo. A takvi posljednji temelji svakog zakona trebaju biti racionalnost i humanost, tj. da svaki zakon bude razuman i human.

Ta dva stupa isplivaju uvijek nakon svih detaljnijih analiza. I svaki zakon se može provjeravati podvrgavajući ga upravo tim kategorijama: Je li razuman i je li human? Ako se zaista pazi na te dvije bazične kategorije, teško da će se donositi nepravični zakoni, a još teže da bi se provodili. Jer ponekad i ustrajavanje na lošim zakonima počinjava strašnu nepravdu, prema onoj „Summum ius, summa inniuria!", tj. „Najveće pravo, najveća nepravda!"

A vrhunac licemjerja je kad, ne samo „kadija te tuži, kadija te sudi", nego kad taj isti „kadija" i propisuje zakone prema kojima te onda sudi, ili još gore, kad kaže da je takav zakon i ništa se tu ne može učiniti doli poštivati zakone! Pozivati na poštivanje „loših" zakona opravdano je samo kod onih koji moraju poštivati zakone (policija, sud...), iako i oni moraju razlučivati dobre od loših zakona i paziti na njihovu optimalnu primjenu, ali kad se na to pozivaju oni koji donose te iste zakone, onda je to samo još jedno veliko licemjerje.

Ante Periša

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.