Suza

Dragocjeni su svi ljudski napori usmjereni k postizanju punine mira u dušama, pomirenja i iskrena dijaloga među ljudima, kao i na uspostavljanje suradnje i razmjene među narodima. Pod tim kutom sagledan, vukovarski neslužbeni susret na vrhu imade svojih neporecivih, makar oku nevidljivih, vrijednosti, na koje međutim pada tamna sjenka posve prešućene istine o velikosrpskoj ratnoj agresiji „JNA i srpskih terorista" (Odluka Sabora RH o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama SFRJ od 8.X.1991.) na hrvatski narod i zemlje, o Vukovaru i o Hrvatskoj kao žrtvi kulturocida i genocida, o narodno-osloboditeljskom Domovinskom ratu i vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, presudnoj i za spas Herceg-Bosne od novih srebreničkih pokolja i za otvaranje puta denacifikaciji Srbije, kao veličanstvenoj pobjedi nad srpskim fašizmom i okupatorom i početku kraja „balkanskoga mini-Hitlera", odnosno predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. A kakve sve štetne posljedice po istinsko pomirenje i duhovno oslobođenje, a nadasve po slobodu i zbiljsku nezavisnost Hrvatske na njezinu povratku u maticu Zapada, može imati ovakav nastavak „režimskih" (S.Kulić) radova na ozljeđivanju ustavnih državnih temelja, na popis kojih može stati i josipović-tadićevsko zanemarivanje agresorskoga „bezobzirnoga uništavanja bolnica, škola, crkava, kulturnih spomenika i drugih civilnih objekata, što je kulminiralo čak napadanjem i bombardiranjem povijesne jezgre Zagreba, pri čemu su oštećene i zgrade rezidencije Predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskoga sabora u vrijeme zasjedanja i pokušaja atentata na Predsjednika RH"(Odluka Sabora RH...), o tome bi konačno mogao progovoriti sami narod, ako već tolike njegove sadašnje elite mukom muče o biti ili ne biti sretne i vjerodostojne domovine.

Da „Narod se ne da preporoditi frazom", da Narod potrebuje „lađe mnogo solidnije građene od ovih potonulih" („Hrvatska književna laž", Plamen, 1919.), znao je to već mladi Krleža, dok nije, zalutavši u labirintima Kominterne i stavivši se pod kapetansku palicu megazločinca, izgubio kompas i prestravljen zanijemio pred zločinima „Đidâ i Didâ" nad okupiranom Hrvatskom, ne uzbunivši nikoga u svijetu nad hudojamskom kalvarijom nevina naroda. O osloboditeljskoj istini pjevao je francuski pjesnik i borac protiv fašističkoga okupatora René Char. Koji pak značaj (kada se o našoj hrvatskoj sudbini radi), među našim aktualnim vladateljima i nekim globalističkim pokroviteljima, imaju pojmovi narod i istina, antifašizam i sloboda, dade se zaključiti iz činjenice da je neupitnim su-domaćinom (prema nekim katastrofičarima, i glavnim lokalnim osmišljavateljem posjeta!) visokom gostu iz Srbije bio esdeesesovski predsjednik V.Stanimirović, jedan od „gospodara života i smrti" u Vukovaru, čak „gradonačelnik" i ravnatelj „Bolnice sveti Sava" za vrijeme velikosrpske okupacije.

U dobroj vjeri da će i dr.Okupacije doživjeti (ako već nije) čin preobraćenja i pokajanja, s ohrabrenjem sam se ogledao u materinskoj suzi istine o patnji i ponosu Vukovara i cijele zemlje, kristalno čistoj, u stihovima majke Kate Šoljić (1922.- 2008.), potresnoj tužaljci od 52 stiha u spomen četvorici sinova palih u vukovarskoj žrtvi za hrvatsku slobodu: „Noćas sam snila / Da su djeca došla /Vidjela sam, kraj prozora su prošla./ Najstariji progovara:/ "Otvori nam majko stara"./ Brzo sam potrčala i vrata otvarala / Mog sina za ruku fatala ... / Tine, Tine mili /Pa tebe su četnici ubili./To te Isus oživio ko Lazara. /Jest, majko mila, dao mi krila. / I nema sina moga. / Sine Tine, sad si bio / Kud' si mi se skrio.//A možda je drugi po redu. /Možda je moj Mijo. / Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila / Majki nije puno bilo. / Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo. / Javi se, sine, majci svojoj. / Nema ga.//Možda je treći po redu. / Možda je moj Ivo / Što je u Dunav skočio. / Ivo, Ivo, Ivane, ljute rane / Jel'te odnesoše nebeske visine, / Dunavske dubine./ Majka te, sine, traži / Sad si bio, / Kud si mi se skrio. / Da bol ublažim.//Možda je četvrti po redu / Moj Mato – moje zlato. / Tumaram, hodam po hodniku / Od vrata do vrata /Pa nema moga zlata. / Ja udarim susjedu na vrata. / Susjed brzo zbori / Pa mi vrata otvori.// "Ajd' u sobu, majko stara / Nisi ništa snila" /"Jesam, susjed" / Djeca su mi bila./ Kud su se skrila. // "Ajd' u sobu – zbogom i laku noć". / Ja osta sama / U slike gledajuć / I misleć kud će sada proć! / Djeco moja / Sokolovi mili / Kud ste mi se skrili / Pa sad ste bili ..."

Otajstveni putovi pomirenja, i povjerenja u konačnu pobjedu istine i pravde, provedoše me od Majčina pjeva ljubavi do svjedočkoga književnog zapisa Aleksandra Flakera (1924.-2010.), i njegovih riječi o osjećaju dubokoga poniženja u času kada je „Austrija nazvala Hrvatsku vojsku", u dramatičnim trenutcima oslobađanja Hrvatske od okupatora, Tuđmanovim „operetnim vojnicima", te o njegovim „suzama neke unutrašnje katarze" nakon e l e g a n t n o izvedene osloboditeljske Oluje, kojom je „hrvatska vojska osvjetlala obraz svima nama". I u očima našega znamenitoga profesora, rođenoga Poljaka, Hrvatska je vojska ponijela „atribut osloboditeljice", pa zar ima dvojbe na kojoj su strani svi oni, i svaki onaj, koji HV-u, ovako ili onako, naljepljuju „atribut zločiniteljice", koji i nadalje prihvaćaju kao „tradicionalnu srpsku pjesmu" (BBC) četničku koračnicu „Druže Slobo, donesi salate,/ Bit će mesa, klat ćemo Hrvate!", kamaški poziv koji su Stanimirovićevi „borci za istu stvar" uputili 18. XI. 1991., iz okupiranoga Vukovara, nacivoždu u Beograd, i to uz tehničku potporu britanske reportaže na BBC-u! Istina jest plemenita sila s oba svoja zaljubljena krila.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo