Toljaga za nepoćudne lubanje

Tko sve skupa sa mnom gazi po ovomu mraku, moj bližnji koji životom svojim pridonosi neka se vrši služba i pokora riječi i neka bude volja Navjestitelja Ljubavi, i koga sve od nas satire mrak, iz kojega je spasenje i čvrsta stijena za počinak odmah tu negdje ispred, samo da se rastvore utvrde u vlastitome biću, samo da se savladaju zidovi opkoljene kuće? S koliko tko odvažnosti i vjere u nebesku domovinu kroči kroz ovu ljigavu tminu koja se luciferno spustila po nama i zalijepila se na mnogima kao smrtna košulja, i je li se ljudski postalo onoliko poniznima i bodrima i dobrima i slobodnima koliko je nuždno da bi duše obuhvatio stvoriteljev dah i bezdan bića otvorio se za spasiteljev glas, za novu snagu duha i uma? Po svim svojim plemenitim djelima i po zajedničkoj čežnji za mirom što nam iskri u očima, prepoznajemo li se mi kao ljudi i narod postao iz ljubavi Božje, niknuo iz riječi, uzveličan raz-govorom u jeziku materinskom hrvatskom, a koji, još zarobljen tmicom, ne čuje čovjeka s njegovom vikom i tužaljkom, s nijemim bogotužjem ispred pokretnoga zida kojim upravlja vladatelj-zavoditelj pokušavajući jedinu nam i jedinstvenu domovinu orisati kao mozaik-krhotinu, upravo po mjeri proždrljivosti crne zvijeri o kojoj su ponešto progovorili neki suvremeni proroci?

I je li Hrvatska, stojna kuća našega jezika, blizu obećane slobode, i dana kada će sa sebe stresti sve one godine tame, patnje i izolacije i stoljetnoga martirija Croatiae? Zar je to još moguće da (ne)poznat netko i toliki poznati i prepoznati u službi onoga „drugoga vladara" i dalje po Hrvatskoj pogibeljno vitlaju antikroatskom „kijačom kojom se razbijaju nepoćudne lubanje" (R.Katičić) i razvaljuju obiteljska gnijezda i duhovna središta kao ognjišta života naroda i narodnoga preporoda?

Zagledani u duhovno zrcalo izvora riječi i apostolat Radosti „svetice iz Kalkute", naše Bl. Majke Terezije, od 19. srpnja 1990. počasne građanke grada Zagreba (Skopje, 26.VIII.1919.-Calcutta, 5.IX.1997.), nalazimo nadahnuće za razgovor o dramatičnosti „tranzicijskoga" stanja naroda koji je, također, „iskusio nešto od užasne stvarnosti života bez Boga", stvarnosti robovanja pod velevlašću totalnoga antikristijanizma, u pismu Majke Terezije koje je ona, nakon više od petnaest godina tame, i „izolacije tako potpune da ju je mogla usporediti s paklom", uputila svom duhovnom otcu Neumeru: „Što se tiče mene – što bih Vam rekla? Nemam ništa – budući da nemam Njega – kojega moje srce i duša čeznu posjedovati. Osamljenost je golema. – Ni iznutra ni izvana ne nalazim nikoga kome bih se obratila. – Oduzeo mi je ne samo duhovnu – već čak i ljudsku pomoć. Ne mogu ni s kim razgovarati, a čak i ako razgovaram – ništa mi ne dotiče dušu.(...) Ako postoji pakao – to je zacijelo ovo. Kako je strašno biti bez Boga – nema molitve – nema vjere – nema ljubavi. – Jedino što još preostaje jest uvjerenje da je djelo Njegovo – da su braća i sestre Njegovi." (Majka Tereziija: Dođi, budi moje svjetlo, str.296., Verbum, Split, 2008.)

U bistrini ovih riječi koje su vapajem same ljubavi za ljubavlju, riječi ljudske za ljubavlju i milošću Kristovom, dade se razabrati strava stranputice na koju se, po njegovu povijestnom izlasku iz pustinje jugoboljševizma i ispod ropstva srpskoga, vješto izgurava narod, kojemu kao da ponestaje snage, pred nasrtljivim napasnicima i opasnim zavoditeljima, i kojemu sve teže postaje učinkovito obraniti i očuvati svu svoju Republiku i republikanstvo, zbiljnost državotvorne ideje i cjelovitost političkoga koncepta Predsjednika Utemeljitelja, kojemu je bilo dano prepoznati i izreći ono što narod hoće i narodnu volju ugraditi u Božićnu ustavnu povelju g.1990. i znakovito uz svoj narod stati, devet godina kasnije, hodočašćem u Vječni Grad i povijestnim hrvatskim govorom u Vatikanu 28.X. 1999. Riječju ovjerovljeni, a supstancijalno potreseni nad ovim zanijemjelim svenarodnim krikom za srećom i blagostanjem i slobodnim, ucjenama i nedopuštenim trgovanjima neopterećenim, za suverenim pristupom u društvo narodâ, smijemo li se, promišljajući ovaj naš divni svijet i mjesto hrvatskoga roda i doma i svakoga hrvatskoga državljanina u njemu, barem zapitati kojim li se to idolima klanja, primjerice, onaj našijenac slavna imena Krsto, masmedijski stručnjak i strateg iz V. Britanije usmjeren na katolički tisak i Hrvate, kada akademika dr. Franju Tuđmana, Predsjednika Utemeljitelja, suvremenoga hrvatskoga Mojsija, difamatorski razapinje kao „očuha Domovine" (!) i, s takvim žigom poruge, llegitimnom predsjedniku slobodne Hrvatske u razdoblju 1990.-1999. g. pripravlja mjesto, i njemu i Hrvatskoj, u nekim „zajedničkim udžbenicima" hrvatsko-srpske povijesti, najavljenim u nedavnomu predsjedničkom srpsko-hrvatskom suglasju?

Uspostavi li se nad Hrvatskom velevlast s otiskom pandže one crne zvijeri, narod niti ne naslućuje što ga tek tada, u tomu bezpuću pravde za robove globalizma čeka, a oni koji znadu i koji na novi pohod zloga upozoravaju, svi su bačeni u kazamate izolacije, u svojevrsno kućno zatočeništvo. O crvenoj zvijeri dosad se, pak, podosta saznalo, o njezinoj prijekoj yugo-pravdi i okrutnoj mržnji spram mislećih i molećih, spram slobodnih i hrvatskom jeziku privrženih. Je li strah od te zvijeri razlogom javnoga neprotivljenja projektu recikliranih „zajedničkih jezgra" iz doba račan-šuvarizma, i strah da svaki neposlušnik ne bude smjesta „likvidiran", na priliku mladoga svećenika i uzoritoga duhovnika don Miroslava Bulešića, kojega su fanatici jednoumlja i komunizma zaklali 24.VIII.1947. u župnoj kući u Lanišću, u biti zato što je mislio i govorio slobodno i djelovao bogoštovno, a neposredno stoga što, braneći ugrožena ljudska prava i slobodu vjere, „svoj potpis nije želio staviti" na tzv. rezoluciju podrške „Petogodišnjemu planu" (S.Trogrlić, Croatica Christiana br.61.)?

Nutarnjemu se razlogu izabranoga puta ipak optimističan nadaje odgovor: „Gdje je na djelu prava ljubav, ona je često čudotvorna". Tako nam, naime, govori posvećena riječ fra Bonaventure Dude.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo