Nasilja nad istinom

Nasilja nad istinom i kršenja temeljnih čovjekovih prava i sloboda, koja u masmedijima vrše glasni pobornici, ne orjunaškoga nego njemu začudno suglasna, julaškoga iliti jugolevičarskoga i globalističkoga koncepta desuverenizacije hrvatskoga naroda i glavosijeka nacionalne slobode, postaju prijetnjom ostvarenju demokracije i vladavine prava u nas, ali i državi samoj na njezinu putu slobode. U svojoj je doktrini nenasilja Gandhi (1869.-1948.) ustvrdio da „prvi korak nenasilja jest da se u svakodnevnom životu njeguje istinoljublje, poniznost, trpeljivost i dobrota puna ljubavi". Oslonjena o moderniziranu kriptoistragašku doktrinu nasilja iz „Srbobrana" i baštineći neka iskustva staljinističkih obračuna s protivničkom stranom, julaška se parapolitička i paradržavna formacija, procijenivši da je dobila Vođu po mjeri vlastitih interesa, osmjelila na obnovu metoda brutalnoga žigosanja hrvatskoga naroda, ne više na način kamaškoga urezivanja slova „U" na čelo zarobljenim Hrvatima kao u vrijeme drakulić-generalâ, nego klevetničkom uporabom, bezobzirnom i neprekidnom, laži i poluistine, reanimiranjem jugorasizma i sveobuhvatnom „derealizacijom realnosti".

Uvjereni valjda da su fanatični KPJ - staljinci i načertanijski im saveznici u ubijanju Croatiae trajno osakatili cijeli hrvatski narod i da je tzv. avangarda radničke klase, upravljana zločinačkim mozgovima poput onoga u udbopoglavara iz Srbije Aleksandra Rankovića, stvarno ubila i samoga Boga Svevišnjega činom spaljivanja srdca mučenika i svetca bl. Alojzija Stepinca i stvaranja o uzoritom metropolitu Crkve u Hrvata crne legende kao o „zločincu i nadbiskupu genocida" te da na takvom paračetničkom temelju mogu ubrzo preuzeti totalnu vlast nad Hrvatima, nestrpljivi su julaši odlučili, perom svoga žurnalističkoga „glavnoga fašizatora Hrvatske" i antikroata, objaviti, ovdje i sad, i dojaviti svom globalnom moderatoru, da je „svaki Hrvat odgovoran pred ustaštvom" te također objelodaniti, u suglasju s poznatim kompartizanskim iživljavanjem nad hrvatskim robljem, čak i ovakovu prostačku „goebbels-istinu", slavoserbski zbijenu u pravu kontra - Oluju: „Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našega nacionalnog identiteta, kojega ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više i nije Hrvat."

Odgurnuvši od sebe te pljesnive novine u kojima se, uz blagdan Velike Gospe („Rajske Djeve, Kraljice Hrvata..."), 15. kolovoza, po svijetu šire i „uznose" takove viktornovakovske optužbe i naciferske klevete protiv hrvatstva, toliko gnusne da njihov širitelj zavrjeđuje barem građanski prijezir i bojkot – i ustavno djelovanje pravne države, nisam mogao ne vratiti se promišljanju pojma elementalne korumpiranosti u nas, društvenoga zla koje omogućuje i održava stanje ponižavanja čovječnosti u čovjeku, pravednosti u društvu, stanje relativizacije svih temeljnih vrijednosti naše uljudbe i kulture, koje ugrožava mir u dušama i potkopava temelje slobode i demokracije. To je također i ono stanje bezgranične lakoće oligarhijske „rasprodaje" Hrvatske, o kojemu ponešto govori američko otkriće, makar djelomično, istine o korupcijskom „slučaju Daimler AG", o tomu da su neki, sve do danas neotkriveni, „vladini dužnosnici" i stubovi trećesiječanjskoga „reda stvari" u RH primili mito u iznosu od 4,7 milijuna eura, stanje korupcije u toj mjeri nomenklatursko-organizacijski pokrivene omertom da se i o hobotničkoj strukturi organizma korupcije tijekom proteklih desetljeća i o „slučaju Daimler" i o Račanovim ministrima koji su, god. 2003., potpisali sporni ugovor s „Daimlerom" (M.Crkvenac, I.Lučin, Lj.Jurčić) kojega je „tvorbenim" dijelom i mito u milijunima eura, primljeno na sramotu i propast Hrvatske – disciplinirano šuti. A M. Jergović grmi, s Hrvatskoga radija (!), i difamatorski prokazuje hrvatsko pravosuđe, zbog jedne pravedne presude klevetniku Peđi, „proustaškim" a predsjednicu Vlade „rođenom tuđmanovkom" - kao da ni izašli nismo ispod jugoslavskoga „kišobrana" zlosilja i jednoumlja!

Postkomunističko kljaštrenje božićnoga Ustava i razaranje slobodarskoga koncepta jedinstva svih Hrvata i pomirbe među njima (koncepta koji je doveo do oslobođenja od „Srboslavije" i ostvarenja hrvatske državne neovisnosti), izvršena tijekom proteklih desetak godina dekroatizacije, duhovno su i životno osiromašila Hrvatsku, u kojoj, dakle, ne ostade mjesta ni za milijune Hrvata izvan RH, ni za tako vrstnoga književnika i vjerodostojna tumača kulturnih i političkih zbivanja u svom narodu kao što je fra Lucijan Kordić (1914.-1993.), koji je već davno upozorio na korupciju u jugoesclaviji. „Komunistička 'Jugoslavija'", zapisao je Lucijan 15. lipnja 1975. u svom izgnaničkom dnevniku, „danas je zemlja najviše korupcije", koja „kvari samu dušu naroda; a to je već jedan od mnogih drugih razloga, da 'Jugoslaviju' – tu bestidnicu, tlačiteljicu i tamnicu – treba razoriti i zidati jedno bolje i savršenije društvo."

U kojoj je mjeri pretočen u zbilju fra Lucijanov san i poziv na slobodu („Za Hrvatski Narod postoji samo jedna i jedina alternativa, već na svim tablama ispisana: ostvariti stoljetni san svoje Države Hrvatske."- Lucijan Kordić: Krateri i gejziri, Chicago, 1978.), o tomu sada najbučnije monologiziraju „tranzicijski" i julaški razgraditelji Croatiae, zauzeto skloni tlačiteljici „Jugoslaviji", koji, zlorabeći naslijeđene jalnuške slabosti naroda stoljećima izvrgnuta robovanju i genocidu, onemogućuju razgovor i suradnju među Hrvatima i učinkovito sudjeluju u pamfletističkom izazivanju i širenju svađa te u rovarenjima, postupajući sasma oprečno Kordićevoj devizi o budućem djelovanju „među sinovima Hrvatskoga Naroda". Ali, svemu će, pa i njihovu nasilju nad istinom i služenju knezu laži, tmine i poluistine, konačni sudac biti stvoritelj i pomiritelj svega, kao apsolutna Istina, kao ljubav sva od dobrote, koji, jer izvede svoj vjerni narod iz tamnice, ne će isti prepustiti mrziteljima njegovim.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo