Totalitaristi među nama - Monstrum nastavlja ubijati Hrvatsku

Svjestan krvoločnosti Monstruma s kojim imade(mo) posla, svojedobno je Antun Šoljan (1932.-1993.) odustao od hrvanja s jednim od Monstrumovih pipaka, skrivenih pod imenom račan-baltićevskog uzor-književnika Gorana Babića, danas zloglasnoga ne samo po dezerterstvu i bijegu iz okupirane domovine u redove srpskoga okupatora, nego i po njegovu smrtonosnom verbalnom atentatu, pozivu na umorstvo, hrvatskoga liječnika i demokrata dr. Šretera. Morao je Šoljan znati zašto glasno šuti i pati cijela zemlja jezika hrvatskoga, a nijemo govore usta stotina tisuća ljudi koje je pod „zemljicu čarnu" poslala beogradska pokolj-pravda i zašto, želi li si sačuvati glavu na ramenima i kakav-takav prostor u javnom životu, toliko toga prešutjeti i progutati mora. I nije odgovorio na kompartijaški napadaj K.G.Babića na hrvatske književnike, sadržan u pamfletu „Strašno lice ništavila" (1977.), na pripisani mu „nacionalistički grijeh", makar od toga, piše u „Forumu" br. 10-12. Pavao Pavličić, za nas Hrvate u Jugoslaviji nije bilo „gore optužbe". I Pavličić odmjereno prigovara starijemu književnom kolegi na njegovom izboru šutnje, ustvrdivši: „Šoljan je poslušao razum, a ne srce, i time je dvostruko pogriješio", iznoseću, u istome „memoarskome" napisu o olovnim godinama „hrvatske šutnje", vlastito uvjerenje u to kako je „Šoljana ubila ona ista tamna sila" kao i branitelje, „mlade dečke koji su izgubili glavu boreći se diljem Hrvatske", ona „sila koja je bila mješavina neukosti, vlastohleplja i idealizma, a zvala se jugoslavenski komunizam".

Svjestan regenerirane sile Monstruma, ali s vjerom u nadolazak duha slobode po mjeri našega osobnoga osvjedočenja u djelima dobra, tomu sam se istom Monstrumu suprotstavio i nakon poraza komunističke strahovlade, koja bijaše Monstrumovim tovilištem. (Inače, i u onom času „Strašnoga lica ništavila" god. 1977., nisam, iako dopisnik za kulturu iz Zagreba sarajevskoga dnevnika „Oslobođenja" , niti prenio niti komentirao K.G.Babićev pamflet, već osvrt Igora Mandića, plativši i cijenu za takvo, neorganizirano, postupanje: izgubljeno radno mjesto, na kojemu me je „smijenio" podobnik Zdravko Zima, i izgon iz medijskoga života). Jedan od Monstrumovih pipaka, skriven pod imenom P.Matvejevića, jugoideologa iz domaće škole staljinaca, izvršio je na mene verbalni politički atentat, a pošto sam preživio odmah se suprotstavivši Monstrumu, atentat je masivno, stotinama tisuća puta, ponovljan. I sve je to Hrvatska, gotovo istovjetno kao u slučaju verbalnoga političkog atentata na Šoljana, bila prisiljena„nelijepo odhrkati", unatoč činjenici da smo danas u demokraciji, da je pred sudom dokazan atentatorovo zlodjelo ciljane laži i klevete, prikazana krv njegove nevine žrtve.

Totalitarizam je naime uzmaknuo pred demokracijom, ali su se totalitaristi prestrojili i reorganizirali za djelovanje u novim uvjetima. Osjetivši njihove gadne pipke ponovo na svojoj koži, bio sam prisiljen obratiti se, 25.XI.2009., pismom na svoju strukovnu udrugu, Društvo hrvatskih književnika, sljedećim pismom:

„Poštovani prijatelji istine i slobode,verbalna, domaća, jugoagresija na Hrvate i Hrvatsku ne prestaje, a jedan od tuzemnih moćnih jugojurišnika s paraklevetničkom svojom praksom i zaplotnjačkom aktivnošću ne posustaje. U tome mu, it fama per urbes, i jedan peronoša i dojučerašnji šuvarovski čelnik kompartije Zagreba dobrano na ruku ide. Iz ovdašnje „jugodružine" i udbokužine prema meni se ponovno s prijetnjama ugrozom i moga fizičkoga integriteta navaljuje. Uostalom, iz priloga se u privitku možete donekle upoznati s likom jednoga od poznatih „verbalnih atentatora", osuđenoga lažljivca i klevetnika P.Matvejevića, koji je, prema riječima prof.dr. Muhameda Borogovca, „radio posao Vojislava Šešelja", odnosno koji „brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta" (prof. dr. Zdravko Tomac). Inače, taj je notorni klevetnik monstruoznim lažima pogibeljno nasrnuo na moj život, na moje ime (nota bene: s poligona Jutarnjega lista god. 2001. zahtijevao je da neki tribunal sudi ne samo meni, nego i Ivanu Aralici i Anđelku Vuletiću, također članovima DHK, kao „odgovornima za zločine" u BiH i „kolaborantima fašizma"!), i zbog toga pred Općinskim sudom u Zagrebu bio, tek simbolično, pravomoćno, osuđen na uvjetnu kaznu zatvora. Sada mi neki prestrašeni književnički glasovi, iz Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića 7 u Zagrebu, prišapnuše kako je, po hodkarskom povratku klevetnika iz Rima u Zagreb, navodno, Uprava DHK zaprimila neko „dojavničko" pismo klevetnika P.Matvejevića, u kojemu taj klevetnik i verbalni atentator čak i tamo na mene nasrće i, kako sam razumio, i dalje svoju klevetničku kamu u moje ime, u moj život ubada. Svatko komu je do istinskoga mira i dobra, ne će posustati u traženju istine i pravde, u obrani temeljnih čovjekovih prava i sloboda, dostojanstva svake osobe, a što je sve spomenuti difamator ugrozio. Stoga se oglašujem ovim slovom suprotiva tomu nasilju, koje se sa znanjem i „prešutnim odobravanjem" nekih hrvatskih moćnika i književnika vrši. Dobar dan, dobri ljudi:

Pax et Bonum!

Vaš Mile Pešorda"

Iz DHK mi do dana današnjega ništa ne odgovoriše, iako je njihov strah pred totalitaristima bar donekle mogao oslabiti nakon „nedavne" potvrde Vrhovnoga suda RH izrečene kazne totalnom klevetniku. Čekaju li da utihne huk one ljudomorne, iz centra para/vlasti pokrenute, masmedijsko-političke kampanje podrške difamatoru i obezvrjeđivanja Čovjeka i njegovih temeljnih demokratskih prava i sloboda (kao u najgorim diktaturama!), da organizatori zaborava izbrišu iz narodnoga pamćenja tolike drakulićarske izjave potpore verbalnomu zločincu, poput one koju je, za udarni dnevnik javne Televizije, dao premijer, književnik, i Dr., Ivo Sanader? Ili čekaju: da neototalitarizam učvrsne?

U obrani hrvatske slobode i vlastitoga bivstva, sučeljeni s totalitaristima koji su nas obojicu žestoko udarili isukanim pipcima Monstruma, Šoljan je „poslušao razum", a ja svoga anđela čuvara, njegov glas Ljubavi. Monstrumu je naša žrtva sitna: on vampirski nastavlja, zapamtite, ubijati cijelu stvar : Hrvatsku.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo (3. lipnja 2010.)