Jezik i sloboda

Sloboda kada nam zapjeva kao što smo, dojučer sužnji, u žudnji za slobodom, sanjali o njoj, pjevat će ona riječju istine i zrele spoznaje, ukorijenjenom u besmrtnu ljepotu, u raskošan život, govorom iz dubljina povijesti o smislu hrvatskoga narodnoga puta i poslanja i rječnoga mu, svetotrojstveno samopotvrđujućega, kraljevskoga, utemeljenja u oltarnoj kamenoj ploči, na Mediteranu. Slobodari, koji su pobožno slušali Riječ još dok zabranjenom i nečujnom bijaše, koji su sav svoj život i predanje u ljubavi stavili na raspolaganje Majci Riječi, bit će od njih mnogi, na tom piru slobode, izvrgnuti i neukom prigovoru i globalgrađanskom prijeziru i krivotvoriteljskoj frazi silnika i doušnika, ali zasigurno im nitko više ne će moći, njima kao rječotvornim prijateljima svega stvorenja, oduzeti njihov izabrani dio u služenju mironosnoj slobodi.

U toj riječi, po toj riječi, s tom riječju sve nas ozaruje i povezuje sloboda posvemašnjega mira, za koji su izgarali brojni naši pjesnici i duhovnici, prisegnuti knjigoborci, oni koji su cjelokupni svoj život položili poput buketa crvenih ruža na oltar veličanstva hrvatskoga jezika, izvorna i jedinstvena u svim njegovim nutarnjim i naravnim višeglasjima. Taj se mir slobode i sudioništva u sudbini svijeta zrcali u životu pisma Baščanske ploče i, primjerice, Poljičkoga statuta, u veličajnom govoru Predsjednika dr. Franje Tuđmana na konstituirajućoj sjednici Hrvatskoga (državnog) sabora 30. svibnja 1990., i u radiofonski odaslanim riječima Siniše Glavaševića posvećenima biti samoj na smrt ugrožene domovine, opstojnosti naše metropole na Dunavu. Stvarački se je taj mir ugradio u Šufflayev književni i znanstveni rad, u Keršovanijev robijaški rukopis „Povijesti hrvatskoga naroda", u Nazorovu svehrvatsku pjesničku i državotvornu sintezu i u njegovu slobodarsku riječ posvećenu „oreolu mučeništva majke pravoslavne", a svepraštajuća ispunjenost mirom Riječi učinit će čudo preobrazivši se u čisto zrcalo svega kao mjesto supostojanja Preradovićeva domoljubnoga pjesničkoga genija i Vrazove vizije ujedinjenoga čovječanstva.

Zašto Zvonimirova lađa veličanstvenoga hrvatskoga jezika još ni do dana današnjega nije isplovila nesputano i slobodno na pučinu jezika svijeta, odnosno, zašto je ona i danas dobrano doma zavezana nevidljivim konopcima jezikolovaca koji nikako da se otkvače od predobro nam znanih antikroatskih kvaka, na taj nam upit do daljnjega nitko od mjerodavnih ne će pravi odgovor dati. Kao ni na upit o nutarnjopolitičkim razlozima koji su nagnali suverenu i demokratsku državu Hrvatsku izručiti visoke hrvatske časnike obrambenoga i osloboditeljskoga rata za nezavisnost i demokraciju na neko strano sudište (kao da Hrvatska, za sve one što se ogriješiše o zakon, nema vlastito i demokratski ustrojeno pravosuđe, s višestoljetnim eurohrvatskim juridičkim zasadama) i prihvatiti da se, pred nekim nehrvatskim sudom, proces Hrvatima koji su se, na svojoj zemlji i baštini, borili i za slobodan život hrvatskoga jezika oslobođena od diktature tzv. srbohrvaštine, odvija na jeziku koji se ne zove „hrvatski"! Istina jezika hrvatskoga, kao temelja i krova jedne i jedine kuće u kojoj je tisućljetna Hrvatska doma, izgovorena na način suverena bivstvovanja u „kući bitka", oslobodila bi cijelu zemlju od magle političkih obmana i novoosvajačkih prijevara, a jeziku samom zajamčila potpunu suverenost, kojom nitko ne može trgovati.

S ucijeljenom slobodom u svakom govorniku hrvatske riječi kao božanske tvorbe, bit će moguć javni diskurs o njezinoj zamamnoj ljepoti, koja je očarala brojne očaravače, preporodila tolike preporoditelje, a među njima i pjesnika i preporoditelja Stanka Vraza (Cerovec, 30. lipnja 1810.- Zagreb, 20. svibnja 1851.), hrvatskoga književnika rodom iz Slovenije, koji piše iz Kranja u Hrvatsku, 14. travnja 1841., na dan uzkrsa, svojoj posestrimi Dragojli, da je zaljubljen, „nu niti u Milicu, niti u Pavlinicu, niti u Minicu, niti u Matildicu, nego u – čitavu Hrvatsku." I nastavlja svoju izpovijed ljubavi prema Hrvatskoj: „Hrvatska je meni omilila kao mati, omilila kao sestra, omilila kao draga. Nemogu nigdě mirno spavati, nego u Hrvatskoj, niti neću nigdě mirno umrěti, nego u Hrvatskoj. Naša poslovica kaže: 'daleko od očiuh, daleko od srdca', ili 'šta oko nevidi, srdce nepoželi'. Nu to je laž. Ako je i kod koga istina, kod mene nije! Meni je Hrvatska čim dalje od očiuh, tim bliže srdca! Povej ti ovo suncu Hrvatskomu, oblakom Hrvatskim i větrom Hrvatskim, i svemu što je Hrvatsko." (Ivo Frangeš: Antologija hrvatskog eseja)

Da su oni od „našinacah" koji upravljahu Hrvatskom tijekom proteklih 150 godina bili istinski duhovnim srodnicima našega Vraza, bili bi prepoznali hrvatski izvorni jezik kao jezik slobode i stavili se u službu njegova puta u svijet, u obnovljenu kuću „Zvonimira, kralja hrvatskog". Pa ipak, vrijeme lamenta „oko beskrajnih Golgota" bit će uskoro iza nas, jer preporođena je hrvatska kultura, neprekinuto povezana s hrvatskoglagoljskim pismenima, u pravi čas prepoznala stare naše Dubrovčane, vrazovski rečeno, „kao zvijezde prethodnice sadašnje prosvjete zapadne". Onaj tko poštuje hrvatski jezik i slobodu, od Riječi je Hrvatska, i od svega što jest Hrvatsko, i on poštovan.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo