Pravednik Čekada, subrat Bl. Stepinca

Iako je postkomunistička nam medijokratura, koja opslužuje ciljeve protucivilizacijske sile što je izvršila uhićenje, mučenje i ubijanje hrvatskoga metropolita i Bl. Al. Stepinca te, god. 1960., otimačinu i (navodno) ritualno spaljivanje Blaženikova srdca usred Zagreba, i kojom ravnaju silnice obnašateljâ jugo&barbarogenijskoga kulta kroatomornoga „zločinca iz Kumrovca", sveukupnu i nerazlomljivu duhovnu Hrvatsku odgurnula u nepostojanje, u smislu sustvaračkoga masmedijskoga predstavljanja svega onoga najvrjednijega što su, tijekom povijesti, sve do današnjice, Hrvati uradili i stvorili kao neizbrisiv vlastititi udio u duhovnoj baštini čovječanstva, ipak se do javnosti probila vijest o jedinstvenom i častnom priznanju jednomu od duhovnih pastira vječne Croatiae, rimokatoličkomu (nad)biskupu dr. Smiljanu Franji Čekadi (Uskoplje, BiH, 29. kolovoza 1902. – Sarajevo, 18. siječnja 1976.), znamenitomu i zaslužnomu Hrvatu iz Herceg-Bosne. Izraelska državna Komisija za dodjelu odličja „Pravednika među nacijama" odlučila je dodijeliti odličje Smiljanu Franji Čekadi zbog njegove pomoći koju je, na dužnosti biskupa u Skoplju, u tijeku ratnoga užasa i holokausta, pružio životno ugroženim Židovima, nesebično izloživši pogibli svoj vlastiti život.

Među dvadesetak tisuća odlikovanih ne-židova pravednika tako se, milošću Svevišnjega i ljubavlju prema istini židovskih naših prijatelja, našlo zaslužno ime biskupa Čekade, veoma bliskoga Stepinčeva subrata i suborca u vrhunskoj kršćanskoj bitki za temeljna prava svakoga čovjeka i slobodu hrvatskoga naroda. Ovo veliko priznanje našemu biskupu svraća pozornost ne samo na goleme, i priznate, žrtve koje je pretrpio židovski narod pod nacifašističkim terorom, i na hrvatske (ali, do danas nepriznate i prešućivane) pod komunističkom „pravdom", već i na snagu pojedinaca u hrvatskom narodu da se učinkovito i bez odgode suprotstave nasilju i zlomu.

Bogoštovni je, slovu i duhu Pisma vjerni, gospodin i biskup Čekada, kada je ustoličen za skopskoga biskupa krajem 1940., još u svojoj prvoj propovijedi zagovarao pravdu za sve ljude, ma kojoj narodnosti ili rasi pripadali („Židovski glas", 35., 13.XII.1940., str.5.). U „Glasu Koncila", u broju od 20. lipnja, prenose vijest da je pravednik biskup Čekada „to svoje uvjerenje dokazao i na djelu u najtežim trenucima židovske zajednice, što je izazvalo bijes Bugara i Nijemaca" („Hrvatski biskup spašavao Židove", str.3.). A kada su svi njegovi pokušaji, prosvjedi i pisma ostali bezuspješni, „krenuo je u konkretnu akciju spašavanja petero židovske djece čiji su roditelji bili uhićeni i odvedeni u logore izvan Makedonije, iz kojih se nikada nisu ni vratili, najprije je sakrio a potom četvoricu dječaka poslao u samostane časnih sestara na Kosovo, a jedinu djevojčicu, Eriku Weingruber, kod redovnica u Janjevo".

Strašni oni dani i godine rata i nasilja triju totalitarizama, dani poraza i ponižavanja čovjeka u njegovoj božanskoj biti, nisu obeshrabrili našega pravednika. Židovska znanstvenica i novinarka Želi Lebl (20.VI.1927,- 21.X.2009.), rodom iz srbijanskoga Aleksinca, koja se za života zdušno zalagala za proglašenje biskupa Čekade pravednikom među nacijama, svjedočki je zapisala kako je biskup Čekada „zahtijevao da mu se dopusti posjetiti logoraše i da se prema njima postupa čovječno", kako je bio toliko hrabar u svome čovjekoljublju da je"zaprijetio policijskom načelniku da će on biti odgovoran u slučaju da se prema Židovima u logoru ne bude postupalo čovječno". Odvažnim pastirskim činom ljubavi prema bližnjima iskustveno se samopotvrdivši u spoznaji da je „čovjek istovjetan samom sebi tek kad je uključen u cjelinu, tj. u čovječanstvo, u povijest, u kozmos" (J.Ratzinger), biskup se Čekada temeljito pripravio za život Crkve u Hrvata pod udbaškom čizmom i jugokomunizmom i njegovim zlosiljem, onim i onakvim koje je demonstrirao kompartijski egzekutor Jakov Blažević, tužitelj i aktivist u staljinističkom sudskom yu-procesu hrvatskome nacionalnom velikanu i nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, huškački prokazujući Stepinca, Čulu i Čekadu, ovu trojicu hrvatskih crkvenih velikodostojnika i intelektualaca, kao antinarodni „biskupski aktiv". U svojoj je raščlambi dr. Stjepan Kožul napisao da su „Stepinac, Čule, Čekada, tri vodeće i snažne ličnosti ondašnjega episkopata, smatrane odgovornima – stilom i sadržajem – za Pastirsko pismo", za onaj glasoviti biskupski VOX POPULI ponovno okupirane Hrvatske.

Da oslabe duhovnu snagu tamošnjih rimokatolika i unište jedinstvo Hrvata, beogradske su vlasti bile neko vrijeme zabranile Smiljanu Franji Čekadi ulazak u zavičajnu mu Bosnu i Hercegovinu. Pa ipak, godine 1967. biva imenovan vrhbosanskim nadbiskupom, na kojoj je dužnosti i preminuo u stolnom Sarajevu. Radostna vijest o uvrštenju našega biskupa Čekade na popis pravednika među nacijama u izraelskom Yad Vashemu (gdje stoji, kao i imena još stotinjak hrvatskih pravednika, ime naše Ljubice Štefan, pravednice koja se god. 1999. odazva na moj poziv postajući članicom novoosnovanoga Odbora za ljudska prava pri Hrvatskom povjerenstvu za UNESCO u MVP) dade se sagledati i u svjetlosti proročanskih riječi, koje je, prigodom ređenja Smiljana Čekade za pomoćnoga biskupa u Sarajevu 6. kolovoza 1939., izgovorio zagrebački nadbiskup Bl. Alojzije Stepinac izrazivši svoje uvjerenje da je „dr. Smiljan Čekada zaista čovjek Božji i da će on biti biskup po Srcu Isusovu".

Čekada je Pravednik, kao i Stepinac.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo