Istina pisma Ivana Meštrovića

Kleveta je sotonska laž pretvorena u smrtonosni bodež; kleveta ubija gore od noža, jer ubija i istinu i čovjeka – sve to dobrano još osjeća cijela hrvatska zemlja, sa stotinama tisuća svoje umorene djece, Hrvata, koje su jugokomunističke vlasti, na čelu s antikroatom Titom (krajnje dvojbenoga, ali zasigurno ne hrvatskoga, etničkoga podrijetla - tvrde neki) dale istragaški pobiti i poklati i u bezimene ih jame i grobišta, u polustoljetni zlotvorni muk, zatrpati, a zatim su ih lažno optužile, i bez suđenja osudile, da su baš oni, ti nevini mrtvi (žene, djeca, djevojke i mladići, i razoružani i zarobljeni borci za slobodnu Hrvatsku) bez prava na obranu i na potpun život vječni, izvršili zločin nad zločinima, da su, kako to lažotvorci već 1945. osmisliše, samo u logoru Jasenovac na najgrozniji način lišili ljudskoga dostojanstva i života gotovo milijun logoraša. Pedesetak su godina hrvatski jugomoćnici u službi velikosrpske diktature, među hrvatskim ljudima i po našim zemljama posvuda vladateljski raspoređeni dubajićevci i ini neimenovani i nekažnjeni zločinci - kao i njihovi prerevnostni suradnici i dojavnici - tom čudovišnom laži osmišljeno zatirali sve hrvatsko, stvorivši na njoj, na krvi nevinih, svoju bezgraničnu moć, ciljano udarajući na Hrvatsku kao žarište slobode i Duha, kao božanski entitet.

„Kumrovečki krvnik", zapovjednik i vrhovni nadglednik genocida hrvatskoga naroda i barjaktar uništenja njegove nacionalne države i hrvatskoga antifašizma, osobnoga si je životopisca i „povjesničara" dobio u srpskom JNA - pukovniku Vladimiru Dedijeru Kundaku (1914.-1990.), možda ključnom kreatoru mita o jasenovačkom konclogoru, koji je „procenio broj žrtava Jasenovca na 700.000 do 1,2 miliona". Na takvim krilima podržavljene laži i klevete, zaštićen kao osobni biograf i miljenik beogradskoga diktatora, spustivši se, kao „Jugoslaven" u službi zločinačke ideje, na mjesto predsjednika međunarodnoga Russelova suda, jugodiplomat Dedijer uspio je izmišljotinu o hrvatskoj genocidnosti, postavljenu u krvave temelje države prevelike laži, pretvoriti u međunarodnu „istinu", koja je danas, istaknuta (kao da je nedvojbenom povijestnom činjenicom!) čak i u Muzeju holokausta u SAD, i koja visi kao kamen o vratu slobodnoj hrvatskoj plovidbi među slobodnim narodima svijeta, o vratu svakom djetetu naše zemlje, i živom i mrtvom.

Stoga je s pravom upozorio hrvatski biskup Ivan Šaško, u svojoj misnoj maceljskoj propovijedi 6. lipnja, na sramotni zločin šutnje o zločinima komunizma, koja „ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin", zaključivši da taj grozni zločin „šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim". Kao što ćemo se mi mnogi, tragom biskupovih nadahnutih riječi, razložno upitati kada će vjernici i klerici i sve strukture Crkve kao duhovno djelujućega naroda, oslobođeni za slobodu zauzetoga i svakodnevnoga doprinosa u spašavanju čovjeka i domovine, i vrhunaravne istine, osmisliti i ostvariti (kada to već država ne stigne uraditi) civilizacijski odgovor na antikroatizam, na pamflete, poput one, svijetom putujuće, promidžbene knjige o našemu mučeniku za prava čovjeka i naroda i blaženiku Alojziju Stepincu kao „nadbiskupu genocida".

Milijune su klevetničkih kama dali u mene zabosti urbani četnici u Hrvatskoj od časa kada sam, s narodom svojim, ustao braniti domovinu kao preporođenu istinu, kao slobodu, kada sam se Riječju života suprotstavio, na simpozijima u Berlinu, Beču, Parizu i Rennesu, smrtotvornoj laži srpskih agresora i njihovih jugonavijača. Dijabolični krug laži i klevete oko Hrvatske dao je ovih dana svečano zatvoriti splitski don Grubišić kiteći kao „hrvatsku osobu dijaloga" osuđenoga lažca i huškačkoga klevetnika P. Matvejevića, koji je, u svom italokomunističkom antikroatizmu, demokratskoj Hrvatskoj i predsjedniku dr. Tuđmanu pripisivao zločin veći od onoga koji je "poglavnikovoj" ne-nezavisnoj Hrvatskoj (pod nacifašističkom okupacijom) pripisivao već spominjani srpski povjesničar „Kundak".

Unutarnje civilizacijske strukture hrvatske nacije žude za regeneriranjem svakoga djelića sebe kao cjelovita i živa organizma. Ako pisac ovih redaka optimistično drži da ovdašnji klevetnici i nedemokrati ne mogu u svojoj kristofobiji i antikroatizmu proći pred duhovnom snagom toga svenarodnoga imperativa, to ne znači da ne strijepi pred posljedicama sve ubrzanijega ritma regionalističke dekonstrukcije svibanjske nam Republike i planskih radova na jalovom razlijevanju njezina matičnoga Rječnog tijeka. A tek u svjetlu potpune slobode i pod užganom luči istine u pepeo će izgorjeti ona gigantska krpelj-laž, koja pritišće i ljude i zemlju žigom grozna zločina.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo