Blaženik i njegov Krvnik

Nema nam spasa od života, spasa od istine nas samih, a pod njezinom se svjetlošću iznova vraćamo u središte egzistencijalne i duhovne drame hrvatskoga naroda u sredini XX. stoljeća, na svetački život i smrt hrvatskoga mučenika i blaženika Alojzija Stepinca (8.svibnja 1898.-10.veljače 1960.), svjedoka vjere i narodne slobode, primasa rimokatoličke Crkve u Hrvata, zaokupljeni omertom o jednome zločinačkom sustavu i o jednome kardinalovom „Krvniku“ opranih ruku, i „zemljaku“, istaknutom predstavniku komunističke „nove pravde“ i , tijekom četrdesetak godina (od 1941. do 1980-ih) veoma, veoma moćnom dužnostniku i „hrvatskom“ kadru u antihrvatskoj kadrovskoj križaljki beogradske Centrale, koji je, kao „ekspert“ i državni tužitelj „FNRJ“u vrijeme jugokomunističke diktature, sastavio glavni, uvodni dio optužnice protiv Stepinca.

Blaženik Alojzije Stepinac imao je srce hrabro kao ljubav Kristova: zato su kristomorni krvnici, nakon što su ga u Lepoglavi kao osuđenoga političkoga protivnika zatornikā slobode i Crkve čak mučki trovali, mrtvome Blaženiku srce spalili u spalionici. Blaženik Stepinac je, s cijelom našom Crkvom, već u ožujku 1945., izdao poslanicu Biskupske konferencije pozivajući svjetsku javnost da zaštiti hrvatski narod i državu od komunističkoga progona i uništenja, a zato što je u toj poslanici upozorio na javnu „sustavnu promidžbu“ koja ciljano „razdražuje neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine, da pod izlikom suđenja ratnim zločincima smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života, nego i njihova dobra glasa“, krvnici su hrvatskoga naroda odlučili i samoga zagrebačkog nadbiskupa Stepinca lišiti ne samo slobode i života, nego i njegova dobra glasa.

Pa ipak, Blaženikovo je ime znamenito, i na nebesima proslavljeno, a „Krvnikovo“ je bezimeno, makar svenazočno na način onoga Canettijeva prisluškivača, koji, kad skine svoje rezervne uši, postane prijatan čovjek te „nitko, tko s njim priča, ni ne sluti da je to krvnik osobno.“ Ali, nemjerljivo su velike zasluge „Krvnika“ u vještini upravljanja narodom s pomoću terora skrivena pod crvenom zastavom totalitarne države, vještini koju učinkovito baštini obnovljena nomenklatura podignuta na „hekatombama nevine krvi“, na kultu megazločin(c)a i u službi kulture smrti. Na te je zasluge podsjetio dr. Juraj Batelja, napisavši: „Premda je Tito izvana pokazao dobru volju sređivanja odnosa između vlasti i Crkve, u njemu se nije smirila strast obračuna s Crkvom, koju su u državnom vrhu podgrijavali Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj Josip Hrnčević, a u Hrvatskoj Jakov Blažević, Dane Opačić, Duško Brkić i dr.“ (J.Batelja, „Uz 60 obljetnicu sudske presude Alojziju Stepincu“, Glas Koncila br. 41., 8. X. 2006.) I neprocjenjiva je uloga „Krvnikova“ u montiranom nacikomunističkom sudskom procesu Blaženiku osmišljeno odgurnuta u nepostojanje, a „vladari jezika“ uspješno upravljaju težinom našega zaborava. Da se na krilima nepodnošljive lakoće zaborava ne raspršimo, ne dopušta nam autentično svjedočenje samoga „Krvnika“, koji sljedbenicima i potomcima svojim testamentarno piše o vlastitoj „krvničkoj“ ulozi u izvođenju hrvatskoga metropolita bl. Alojzija Stepinca pred (koje li ironije!) n a r o d n i sud jugokomunista:

„Kratko vrijeme pred otvaranjem krivičnog postupka protiv Alojzija Stepinca donio mi je Makso Baće, tada načelnik jednog odjeljenja Ozne Jugoslavije, oveći broj fotografija i dokumenata povezanih u knjigu i sumarno obrađenih, a odnosili su se na djelovanje Stepinca i njegove veze s ustašama i Nijemcima za vrijeme okupacije. Predložio mi je da na osnovu tog materijala sastavim nešto kao nacrt optužnice protiv Stepinca. Pošto taj materijal nije bio dovoljan za sastav optužnice, uputih se u Zagreb da ondje pregledam zapisnike o preslušanju okrivljenih, glavnih svjedoka i dopunsku dokumentaciju. Za nekoliko dana, koliko mi je stajalo na raspolaganju, jedva stigoh da pregledam dio istražnog materijala i sastavim nacrt uvodnog dijela optužnice od nekoliko tipkanih stranica. Nacrt ostalih dijelova optužnice sastavljali su suradnici javnog tužioca Blaževića, Dragutin Desput i dr. Božidar Kraus...Kada je taj posao bio dovršen, pošli smo Jakov Blažević, Duško Brkić (tadašnji republički ministar pravosuđa) i ja na razgovor s Aleksandrom Rankovićem, koji se tih dana nalazio na Bledu. (...) Na Bledu smo zatekli Rankovića u vili u kojoj se nalazio i Tito. Najprije smo održali kraći informativni razgovor s Rankovićem, a potom nas je primio Tito i zadržao na večeri.“

Pred bezimenim „Krvnikom“ krv nam se ledi u žilama, jer znademo da je krvnik budući da nije sakrio krvničke uši, u kojima huči more krvi od njegove monstruozne optužnice protiv nevine Croatiae da je dala odvesti „u toku rata u logor Jasenovac oko 600.000 muškaraca, žena i djece, gdje su bili zvjerski mučeni i poubijani.“ Blaženik je, kao proročki i svjedočki štit svoga hrvatskoga naroda kao Božjega stvorenja, godine 1939. upozorio, u povjerljivu pismu upućenu banu, da „komunisti misle Banovini Hrvatskoj, kao i svima drugima, zarinuti nož u leđa.“ Oni koji su zarinuli nož u leđa i banovinske Hrvatske, još se nisu probudili u stravi svoga zločina, uspavani na lovorikama partijske pravde koja je predvodila u ubijanju Duha naroda i komadanju domovine.

Na „Krvnika“ je naš uzvišeni Kardinal, vjeran do prolijevanja krvi, mislio dva mjeseca pred smrt i poručio je: „Sveti Ciprijan je dao svom krvniku 25 zlatnika prije nego što mu je ovaj rastavio glavu od tijela.Ja nemam zlata. Sve što mogu dati je molitva za onoga, koji će me u smrt otjerati, da mu Gospod oprosti, a meni daruje mirnu smrt..“ Onaj tko s ljubavlju živi istinu Blaženika, ne može zaboraviti laž „Krvnika“.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo