Drakulići uređuju Hrvatsku

Pomisao na demokratsku, tojest slobodnu i hrvatsku Hrvatsku, a još k tomu samostalnu i od središta vojno-političke jugodiktature neovisnu, bila im je u toj mjeri nepodnošljiva da su silinom oružja svoje JNA i paravojnih srpskih zločinitelja i vještinom državotvorne im laži udarili na hrvatski povijesni svibanj, na božićni narodni Ustav, na ovaj ulomak čudesno lijepe zemlje koji nam je preostao od „stare slave djedovine“. Uvježbavali su na Hrvatima, u dvjema „Jugoslavijama“, vlastitu strogoću, iskušavali granice izdržljivosti civilizirana naroda izložena udarima barbarogenijskoga biča. Ali Hrvati su, kao doista duhovno velika i povijestno konstituirana nacija, na sedamdesetgodišnju neprekinutu državnu tiraniju i teror tih osvajača (u neku ruku potomaka onih bojovnika koji su, u krvavoj Nikopoljskoj bitki 25. rujna 1396., kao ratnička postrojba u taboru tursko-osmanlijske vojne sile na osvajačkom pohodu u Europu, zadali smrtni udarac cjelokupnoj eurokršćanskoj vojsci koju je predvodio kralj Sigismund, pa tako i hrvatskim junacima na čelu s banom Nikolom Gorjanskim koji su, prema povjesničaru F.Šišiću, „spasli kršćanskom oružju slavu toga dana“) odgovorili djelom narodnoga oslobođenja i idejom oprosta i pomirenja u izgledu slobode, pobratimstva i posestrimstva u kontekstu obnovljenoga Zapada.

S osloboditeljskom Olujom i i „diplomatskim“ povratkom okupiranoga Vukovara i cijeloga hrvatskoga Podunavlja matici zemlji, povjerovali smo u u posvemašnji mir, u pravdu za žrtve srpske agresije, naplatu ratne odštete od Srbije i Crne Gore, u brzi hrvatski oporavak od grozomornih ratnih razaranja i počinjenoga kroatocida. Nu, dojučerašnji tamničari hrvatstva - koji su se spasili od vojno-političkoga poraza pred hrvatskom vojskom tek uz bezgraničnu im potporu nekih globalnijih središta moći - uopće se ne mire s hrvatskim putom slobode u Europu i svijet, s tim novim, simboličnim, susretom Solina i Rima, Banskih dvora i Bijele kuće, pa pokušavaju Hrvate i Hrvatsku, ako ih već nikako ne mogu na toj slobodarskoj okomici skršiti, barem sramotno žigosati i povijesno opteretiti te na taj način potaknuti izguravanje Hrvatske iz kruga civilizacijske elite današnjice, gdje joj je inače mjesto.

Sad kada nas, iz družine memorandumaških Tadića, opet bučno prozivaju neki srbijanski dužnosnici što su čelnicima šešeljizirane Srbije, za sveopći je mir i dobro koristno podsjetiti se istine kako je najnoviji ciklus nasrtaja onih koji ne toleriraju demokratsku Hrvatsku silovito započeo, ovdje svima odveć znani, verbalni atentator i trgovački putnik komunističkoga „jugoslavenstva jučer, danas i...zauvijek“, koji je, prije desetak mjeseci, otvoreno optužio Crkvu u Hrvata da je „desničarska“, „nacionalistička“, „proustaška“. Kasnije je njegova jugoslavenstvujušća istomišljenica, u londonskoj im središnjici, objavila doista klevetnički pamflet o „ustašlucima“ Sanaderove Hrvatske, kojima je, po pamfletistkinji našoj, „zajednički imenitelj“ navodna „rehabilitacija fašističke ideologije“ i „očigledno nepostojanje volje kod državnih institucija“ da „reaguju“ na nju.

Krajnje netolerantna prema istini, ova je hrvatsko-srpska spisateljica pribjegla krivotvorini i milijunskome je anglofonskom čitatetljstvu hrvatski „turistički raj na zemlji“ prikazala kao „ustaški vaj“, a demokratsku Hrvatsku označila nastavkom „nacističke marionetske vlade između 1941. i 1945. godine“. U prijevodu na srpski, spisateljičino (neutemeljeno) prokazivanje Hrvatske glasi: „Problem je hrvatski stav prema sopstvenoj prošlosti. Dokumenti i izjave su jedno, a stvarnost je druga stvar.U stvarnosti, Hrvatska je pre svoje 17-godišnje nezavisnosti bila nezavisna država samo jednom: između 1941. i 1945., za vreme nacističke marionetske vlade. Upravo se na tu istoriju oslonila Hrvatska Franje Tuđmana i to nastavlja.“ Zaključivši kako i posttuđmanovska Hrvatska takve „ustaško-nacističke“ karakteristike kao „svoje duboko usađene vrednosti čuva skrivenim“, ova je crvena zvijezda (što Slavenkom se Drakulić zove) smrknutoga dijela književnoga neba nad Europom izrekla dosad možda najopakiju laž i najstrašniju optužbu protiv demokratske Hrvatske od njezina postanka 30. svibnja 1990. do danas. Ćosićevskih priznanja za „ srpsku laž stoljeća“ ne će joj stoga uzmanjkati, makar se samom srpskom akademiku i ex-državniku D.Ćosiću omakla i poneka politička istina, poput one u NIN-u od 23. listopada 2008., na str. 18: „...ali mi smo osvojili i neke istorijske pobede: Republiku Srpsku...“. Drakulićski ružno urezivanje nacističkih obilježja u biće samo, nikada nacističke i nikada fašističke, Croatiae imalo je brojne ozdraviteljske učinke u narodu sklonu brzom zaboravu nanesenih mu nepravdi. Jedan od inih je i probuđeno sjećanje na četničko-partizansko urezivanje slova “U“ na čelu zarobljenim Hrvatima godine 1945.

U tome se času pada pod novu serbookupaciju, načelnik OZN-e za okrug Banija usudio podsjetiti rukovoditelja i srpskoga potpukovnika (kasnije i generala) OZN-e za Hrvatsku Veljka Drakulića na sljedeće fakte: „U Kostajničkom i Dvorskom kotaru narod ne vjeruje u današnju vlast, i u Dvorskom kotaru neki kažu da to nije naša država i naša vlast, jer su Srbi u komandama, Srbi su svugdje, a Hrvati nigdje. U kotaru Kostajnica dogodilo se da su naše vlasti pohapsile neke ljude, izrezali im U na čelu i provodili ih kroz selo i odvodili u šumu gdje su ih likvidirali. Oduzimaju imovinu, blago, dovodeći lažne svjedoke... Šovinistička mržnja se razvija u velikoj mjeri dolaskom povratnika iz Srbije. Oni govore: Što ne ubiješ sve Hrvate? Zašto čekate?...“ (Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1945. – Dokumenti , str. 234., Slavonski Brod, 2005.). Uz Svjetski dan tolerancije (one koja je podnijela čas genocida nad hrvatskim Gradom junakom Vukovarom) i razvidne pokazatelje nastavka svesrpskih nasrtanja, učinila mi se nepodnošljivom šutnja o jednoj, gotovo stoljetnoj, praksi netolerancije prema živoj, hrvatskoj Hrvatskoj, šutnja pred svima tim djelima zlim.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo