Vojislav dr. okupacije

Okupatorski „gradonačelnik“ Vukovara dr. Vojislav Stanimirović, nekadašnji ravnatelj vukovarske bolnice „Sveti Sava“ (!), a sadašnji predsjednik pupovačkoga SDSS-a, odlučio se povući iz Hrvatskoga sabora, i to u prvoj godini svoga trećega saborskoga mandata. Kako mediji prenose, taj istaknuti svjedok i čimbenik velikosrpskih radova na teritorijalnom zaposjedanju Hrvatske i ubijanju Hrvata ne povlači se posve iz politike, nego svoje političko djelovanje želi usredotočiti na „rad u istočnoj Slavoniji, posebno u Vukovaru“. Bivši koordinator/ministar bez lisnice u terorističkoj „Vladi Republike Srpske krajine“ vraća se, znači, na mjesto srpskoga zločina, a koje je on, godine 1993., ovako opisao u ćiriličnom listu zlotvorne „Vojske Krajine“ br. 7-8, na str. 43: „Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica.

Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan. Ljudska mašta ne može da zamisli ono što se tada u gradu moglo videti kao stvarnost. Rečju, grad koga više nema, koji pruža sliku pakla, pun dima, paljevine, leševa, smrada, a ponajviše nepreglednih ruševina.“ Zamrznuo je svoj saborski mandat esdeesesovski čelnik, a da mu se, tijekom svih proteklih godina od „mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske“ nisu odmrznuli ni srce ni glas u smislu javnoga svjedočenja istine o osvajačkom ratnom pohodu velikosrba na Hrvatsku, o njihovim zločinima i zločincima, o monstruoznoj petokrako-četničkoj tehnologiji ubijanja hrvatskih sela i gradova- Okupatorski „gradonačelnik“ Vukovara dr. Vojislav odlučio je povući se iz hrvatske metropole „na teren“, a da još u glavnom hrvatskom gradu javno kritičk progovorio nije o svojim dojučerašnjim velikosrpskim kolegama i istomišljenicima, a sve doktorima: dr. Jovanu Raškoviću, dr. Radovanu Karadžiću, dr. Vojslavu Šešelju, dr.Nikoli Koljeviću, dr. Biljani Plavšić, dr.Nenadu Kecmanoviću, o zaslugama brojnih srpsko-jugoslavenskih akademika, znanstvenika, književnika - i bezbrojnih im asistenata - za stvar, etnički očišćene, „Velike Srbije“.

Ispovijediti se nije, izgleda, stigao od velike zauzetosti svoje na raspredanju priča o hrvatskoj osloboditeljskoj akciji Oluja kao „jednoj vrsti etničkoga čišćenja“ (www.sdss.hr), na držanju pozdravnih govora četvorici Srba s „Kosova i Metohije“, u Vukovaru novoprimljenih članova SDSS, na koordiniranju i usuglašavanju („tihom i nenametljivom“) svega srpstva u državi Hrvatskoj glede (pre)imenovanja nekih hrvatskih ulica i gradova (Gvozd/Vrginmost, itd.) u skladu s politikom Srpske demokratske samostalne stranke. Saborski zastupnik – nekoć „jedan od krajinskih gospodara života i smrti“ i ministar bez lisnice u „Vladi“ dr. Milana Babića - povlači se, kako vele, dragovoljno iz najvišega zakonodavnog tijela države, u agresiji na koju je sudjelovao kao rezervni oficir JNA (po dr. Okupacije, tada „jedine legitimne sile“!), a da se još javno nije ispovijedio o svojoj ulozi izravnoga svjedoka srpskoga ratnoga zločina u Lovasu nad hrvatskim civilnim stanovništvom, koji su počinili pripadnici četničkoga odreda „Dušan Silni“ od 10. listopada 1991. do travnja 1992. O tome je „Vjesnik“, u svom izvješću sa suđenja 17-orici mještana Lovasa optuženih za ratni zločin i genocid, 13. siječnja 2004., pisao: „Najstrašniji zločin u tom se mjestu dogodio 18. studenoga 1991. kada je skupina od 80 Hrvata natjerana u minsko polje. U ovom su pokolju poginula 24 Hrvata, a ranjeno ih je 15. Do kraja prosinca 1991. ubijeno je ukupno 69 lovaskih Hrvata, ostali su protjerani, a zapaljeno je pedesetak hrvatskih kuća. Opljačkana je sva imovina iz hrvatskih kuća, a spaljena je i katolička crkva.

Na jednoj od prethodnih rasprava, svjedok Stjepan Peulić, koji je preživio masakr u minskom polju, kazao je sudskom vijeću da je u grupi četničkoga odreda „Dušan Silni“ u vrijeme dok su razvrstavali ljude za odlazak na minsko polje, uz prvooptuženoga Ljubana Devetaka vidio i Vojislava Stanimirovića.“ Iz hrvatskoga državnog Sabora povlači se, dakle, imenjak i bivši politički istomišljenik haaškoga optuženika i uhićenika dr. Vojislava Šešelja, ne ispričavši se prethodno hrvatskom narodu bar zbog svoga novinarskoga četničkoga pamfleta protiv vukovarske bolnice, protiv Grada Vukovara i vukovarske legalne i legitimne, demokratski izabrane, vlasti, zapravo protiv cijele jedne nacije u borbi protiv srpskoga fašizma. Ako to tako jest kako jest, znači li to da ovaj doktor Okupacije (koji je, i po vlastitome priznanju, na mjestu zločina u Lovasu bio obučen u petokraku odoru JNA i s pištoljem za pojasom), nastavlja svoje „ministarske“ zadaće koordiniranja unutar obnovljenoga jugosrpskoga projekta prekrajanja i krivotvorenja povijesti hrvatskoga naroda, u kojemu će istina biti zabranjena, pa tako i navođenje točne ocjene francuskoga povjesničara Paula Gardea o Oluji, a koja glasi: „Hrvatska je akcija bila legitimna, i neizbježna. Pad Knina jedina je dobra novost koju je svijet primio nakon one o padu zida u Berlinu.“?

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo