Hrvatska je misao misao slobode i ljudskoga dostojanstva, misao o ljepoti koja životvorno raste iz punine smisla bogotvorne hrvatske riječi, iz osjećanja vlastita doma kao žarišnoga djelića svijeta prijateljski raspoložena prema svim domovinskim gnijezdima Duha. Što Hrvati, kao svjetski jedinstven uljudbeni nacionalni entitet, jesu, o tome se u, medijski usmjeravanoj, javnosti ne pita i ne promišlja, u ovome trenutačnom zahuktalom ritmu političko-stranačkoga, autokratskoga, umreživanja i pokoravanja naroda u okvirima politički ispravnoga, od sadržaja ispranoga, ponašanja i postupanja. Nekadašnji jugosrpski kompartijski internacionalizam, u oslobođenoj Hrvatskoj nekako se pretvorio u višestranački partijotizam, invalidan sustav u kojemu si ova ili ona politička stranka, tojest partija, odnosno njezini čelnici, uzimlje za pravo propisivati kakva treba da bude patria, pri tome pokazujući ne samo nepoznavanje hrvatske Patriae, nego i uloge partije u demokratskom društvu Zapada, kojega je Hrvatska konstitucijskim dijelom.

Ako se je hrvatski jezik, ipak, bar simbolično oslobodio izravnoga prostačkoga diktata onih barbarogenija koji su bahato antišambrirali u predvorju veličanstvene zgrade hrvatske Riječi, Crkva u Hrvata, taj zemaljski dom nebeske slave i mira hrvatskoga duha i jezika, snažno je izložena nasrtljivim ponudama da si olakša teret obveze očuvanja hrvatske nacionalne slobode i održanja njezina duhovnoga temelja. Crkvenost je u Hrvata jednom od temeljnih odlika naroda koji ne priznaje nikakve diktate što ne proistječu iz hrvatske naravi slobode i društvenosti znamenovane kristovskim putom pasije i helenističko-rimske državne i kulturne baštine. Crkveni hrvatski narod, kao narod slobode, stoga tek kao neslanu šalu, ili grijeh propusta, može pojmiti učestala (kom)partijotska zalijetanja na Crkvu, među kojima se ne može ne uočiti direktivni naputak, upućen s vrhova vladajuće strukture, našemu Biskupu kako bi morao otići moliti se u nekom ljudomornom logoru podignutom za vrijeme nacifašističkoga zaposjednuća Hrvatske.

Dok su neki poznavatelji hrvatske povijesti u njezinoj tisućljetnoj sveukupnosti skloni najnoviju prozivku hrvatskoga vjerničkoga puka i rimokatoličke Crkve skloni gledati kao nezrelo ponašanje, imade i onih koji u tome raspoznaju odlike stanovita bizantinizma, ako ne i autoritarne manevre u ciljanome potčinjavanju hrvatskoga pojedinca, i nacije u cijelosti, onim pravilima i zakonima kojima se ugrožava „supstancijalnu slobodu“ (Hegel) individuuma, taj neprocjenjivi dragulj od kojega je sazdana zgrada Croatiae. Veliki se hrvatski prevrat, svibanjska demokratska revolucija i nadalje nastoji okončati kao nacionalni sunovrat, ako ne više na način balvan-expressa, a ono barem u stilu „balkan-expressa“ i poništavanja hrvatske slobode i neovisnosti. Netko nekada reče kako je iznad Hrvatskoga (državnog!) sabora samo Bog; a sada, kada su u Saboru na čelno mjesto jednoga važnog hrvatskog nacionalnoga odbora doveli političarku i saborsku zastupnicu Vesnu Pusić poznatih jugo-regionalnih nagnuća, nastoji se (u konceptu „novoga patriotizma“) i samu Crkvu u Hrvata, kao narodnu „Božju zastupnicu“, definitivno staviti pod globalističku kontrolu. Uspiju li slomiti zagrebačkoga kardinala Bozanića, latinska bi Hrvatska mogla biti prebačenom na balkansko-srboslavski kolosijek, sukladno očitovanom političkom programu saborske zastupnice prof. dr. Vesne Pusić, i njezine partije HNS, o crnomorskom regionalnom putu Republike Hrvatske.

Na HNS-portalu ovim je riječima predsjednica opisala stranački program: „Moramo, prije svega, definirati svoju regiju. Ne ono klasično – bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija. Nego odavde pa sve do Crnoga mora. Na tom prostoru živi, otprilike, 100 milijuna ljudi koji su u organizacijskom, političkom, ekonomskom i institucionalnom smislu zainteresirani upravo za onakav tip iskustva koji nije predaleko od njihove realnosti, a koji je blizak hrvatskome.“ Igara, okrutnih à la serbe, u Hrvatskoj je (sudeći po izvješćima u medijima) sve više, a kruha i „duha“ narodu sve manje. Nedenacificiranoj, neofašističkoj Srbiji, sa šešeljevcima kao najmoćnijom političkom snagom u postmiloševićevskoj Srbiji, demokratska država Hrvatska nije se usudila uvesti vizni režim, otvorivši tako vrata obnovi paradržavnih zločinačkih struktura jugototalitarizma i na hrvatskim prostorima. Je li razlog tomu grijehu nečinjenja stoji u činjenici što bi zbiljska suverenost naše države bila nepremostivom zaprekom zacrtanom “novom patriotizmu“ koji vodi od zamišljene „Zapadnobalkanije“ Branka Horvata, preko „Pusićkina“ Hrvatskoga sabora, sve do Crnoga mora. Ako se još ponetko pita kako je to moguće, odgovor je i na to pitanje dala aktualna predsjednica Nacionalnoga (!) odbora za praćenje pregovora između Hrvatske i Europske unije: „Doista, kad kažemo Europska unija, moramo se upitati – što ćemo tamo? Kao, još jedna mala zemlja – desno dolje...“

Da je tako zamišljeni „patriotizam“ zapravo nelegitimni i nedemokratski partijotizam, nema dvojbe, bar za onoga tko se stigne pozabaviti znakovima ne-vremena, među kojima se izdvaja i nedavni, naredbodavni, naslov intervjua s nekom austrijskom „teologinjom“, objavljen u „Jutarnjem listu“ 31.X: „Bozanić mora u Jasenovac !“ Progon Crkve u Hrvata i njezinih metropolita nastavlja se, a taj je progon istodobno atakom na hrvatsku misao slobode i ljudskoga dostojanstva. Tko to ne razumije, zar može reći da je išta naučio iz povijesti hrvatskoga mučeništva za ljepotu i dobrotu hrvatske slobode?

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo

{mxc}