Damir Pešorda: Osvrt na knjigu Benjamina Tolića «Kraj neovisnosti»

''Kraj neovisnosti'' treća je knjiga svojevrsne nenamjerne trilogije. Kažem nenamjerne jer autor pišući ''ogled o naciji i državi'' s posuđenim naslovom ''Tko smo mi?'' vjerojatno nije imao u planu njezin nastavak u obliku dviju knjiga, ''Sanaderova dionica'' i ''Kraj neovisnosti''. Autor se, uostalom, možda ne bi ni sada složio sa mnom da je riječ o trilogiji, ali meni se čini da se knjiga o kojoj je ovdje riječ bolje može razumjeti u zajedničkom kontekstu s dvije koje su joj prethodile.

Tko smo mi?

U ''Tko smo mi?'' dan je okvir u kojem se kreće Tolićeva politička misao. Ta misao počiva na jasnom razlikovanju ''naroda'' i ''nacije'' te na napetosti između centripetalnih i centrifugalnih silnica Europska unija''Stvar se, čini se, bliži kraju. Europsko povjerenstvo predložilo je ministarskom vijeću EU da zatvori posljednja četiri poglavlja u pristupnim pregovorima s Hrvatskom i da odredi 1.srpnja 2013. kao nadnevak primanja u članstvo.''U ove dvije rečenice sažet je sukus onoga o čemu govori, na što upozorava Tolićeva najnovija knjiga. Pitanje ulaska u EU za Tolića je ključno pitanje suvremene Hrvatskekao motoru hrvatske političke povijesti. U ''Tko smo mi'' postavljene su također ključne dijagnoze hrvatske političke zbilje i pitanje urušavanja netom osvojene državnosti. U ''Sanaderovoj dionici'' prati se nastavak tog urušavanja, u kojem nesumnjivo lavovske zasluge pripadaju bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Ova treća knjiga, ''Kraj neovisnosti'', već naslovom nedvojbeno sugerira da je proces završen.

Kraj neovisnosti

Posljednja kolumna u knjizi, po kojoj je knjiga i naslovljena, počinje konstatacijom: ''Stvar se, čini se, bliži kraju. Europsko povjerenstvo predložilo je ministarskom vijeću EU da zatvori posljednja četiri poglavlja u pristupnim pregovorima s Hrvatskom i da odredi 1.srpnja 2013. kao nadnevak primanja u članstvo.''U ove dvije rečenice sažet je sukus onoga o čemu govori, na što upozorava Tolićeva najnovija knjiga. Pitanje ulaska u EU za Tolića je ključno pitanje suvremene Hrvatske. Svaka od ovih sedamdesetak kolumni u knjizi na ovaj ili onaj način se bavi tim pitanjem. To knjizi daje čvrstu unutarnju koherenciju, što inače nije čest slučaj u knjigama ovog tipa koje nastaju ukoričavanjem kolumni objavljenih u tisku tijekom određenog vremenskog perioda.

Eurointegracije

Tolić je odlučan protivnik eurointegracija, jedan od prvih na našoj javnoj sceni i, svakako, jedan od najdosljednijih. Tolić je, također, i netipičan protivnik eurointegracija. Naime, njegovi razlozi nisu ideološki, bilo lijevi ili desni, nego logički, štoviše pojmovni. Kao moderni starčevićanac, on krajnje ozbiljno shvaća pojam nacionalnog državnog suvereniteta. Kako su nedjeljivost i neprenosivost konstitutivni elementi državnog suvereniteta, logično je da ulaskom Hrvatske u asocijaciju, koja sve više prerasta u naddržavu sa svim atributima države, hrvatski državni suverenitet prestaje postojati. Tolićev problem s hrvatskim establišmentom uvijek je bio taj što je kategorije i pojmove o kojima bi govorio uzimao ozbiljno, poimao jasno. U socijalizmu je zbog toga bio politički zatvorenik i emigrant jedno vrijeme, devedesetih se imao hrabrosti suprotstaviti i Tuđmanu kada je gradskoj skupštini nametan Vedriš kao predsjednik gradske vlade, za vrijeme hrvatske opčinjenosti Ivom Sanaderom bio je valjda jedini u Hrvatskoj koji je odbio Sanaderovu ispruženu ruku, i to ne iz nekog osobnog animoziteta nego iz načelnih razloga, danas ga pak, skupa s Marjanom Bošnjakom, bije glas da je tvrdoglavo krut oko pitanja ulaska u EU, čime umanjuje šanse za neku široku predizbornu domoljubnu koaliciju na hrvatskoj desnici.

Međutim, to je ne samo netočno nego i nesuvislo, pretpostavljam da bi na takve optužbe odgovorio Tolić. Prvo, ne može se smatrati domoljubom onaj tko pristaje na odustajanje od nacionalnog državnog suvereniteta. Drugo, hrvatska desnica možda i postoji, ali ni Tolić osobno ni stranka kojoj pripada ne pripadaju desnici.

Bajka o Bajiću

No, ostavimo politiku, vratimo se knjizi. Knjigu otvara tekst ''Bajka o Bajiću'' izvorno objavljen u Hrvatskom slovu 29.siječnja 2010. Kolumna je to nastala povodom reizbora državnog odvjetnika Mladena Bajića, i po mnogočemu je proročanska. Podsjetimo se da je tada aktualna premijerka žestoko podržavala ponovni izbor Mladena Bajića na funkciju državnog odvjetnika, dok je Zoran Milanović nešto, kao, rogoborio. Mladen BajićA to da nam je pravosuđe pod Bajićem, baš kao i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, postalo važan, ako ne i presudan čimbenik u ideološkoj borbi, nakon najnovijih događanja nikome valjda nije potrebno posebno dokazivati. Takav razvoj događaja u kojem su što Bajićevo, što haško, što srbijansko tužilaštvo u velikoj mjeri diktirali procese na političkoj sceni i teme u medijima, ostavio je određenog traga i na ovu knjiguDanas, kada već tisak naveliko spekulira kako će se sudariti HDZ i državni odvjetnik i tko će izvući deblji kraj, završna rečenica iz Tolićeve kolumne ukazuje na to kakav će ''kaznenoprogonski rad'' novog starog državnog odvjetnika biti u trećem mandatu pod budnim okom ''pantovčačkog Svjetla'': ''A i predizborna «nova pravednost» duboko je zainteresirana za kaznenoprogonski kontinuitet nakon izbora – kontinuitet ne od jučer, nego od god. 1975. (str. 7.)''.

A to da nam je pravosuđe pod Bajićem, baš kao i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, postalo važan, ako ne i presudan čimbenik u ideološkoj borbi, nakon najnovijih događanja nikome valjda nije potrebno posebno dokazivati. Takav razvoj događaja u kojem su što Bajićevo, što haško, što srbijansko tužilaštvo u velikoj mjeri diktirali procese na političkoj sceni i teme u medijima, ostavio je određenog traga i na ovu knjigu. Kolumnist je uvijek, htio – ne htio, i kroničar javnog života u jednom vremenu. Pa je tako cijeli niz kolumni u knjizi o kojoj govorimo posvećen upravo toj trostrukoj pravosudnoj agresiji na ostatke ostataka hrvatske samostalnosti, suverenosti i ponosa. Tako u kolumni ''Ljupko mjesto'' kaže: ''Pastorala haaške škole ne podnosi prirodni okoliš. Njoj su odbojni i lug i gaj, i Dubrava, i Planine, i Lijepa Naša. Njezino je ljupko mjesto zatvor. Bio haaški ili hrvatski. Zatvor kao takav. Mesić je u taj rog češće puhao. Josipović se o ljupkom mjestu svoje pastorale ljupko očitovao neki dan u Šibeniku. Nedostaje nam, rekao je, zatvora. Zatvorski bi se kapaciteti, s obzirom na zaoštravanje odgovornosti, mogli brzo puniti... Jao nama, dakle – blago nama! (str. 10.)''

Kratki portreti

Ako je Sanader neupitni glavni junak prethodne Tolićeve knjige ''Sanaderova dionica'', u ovoj se za taj primat otima nekoliko protagonista suvremene hrvatske političke scene: Ivo Josipović, Mladen Bajić, Jadranka Kosor, Vladimir Šeks, Stjepan Mesić, Luka Bebić i drugi. Njihovi kroki portreti nisu samo precizne političke ocjene, nego i stilske bravure. Ta druga, književna strana Tolićevih kolumni posebna je tema i zaslužuje jednu zasebnu i podrobnu analizu, no dramatičan naslov i dramatičan trenutak natjerali su me da težište ovaj put stavim na političke aspekte. Ovu treću knjigu iz svojevrsne političko-literarne trilogije treba shvatiti kao apel apatičnom hrvatskom narodu da se konačno trgne i opet bude nacija. Autor nema iluzija da njegov glas može probiti nametnutu medijsku i svaku drugu blokadu glasova koji dovode u sumnju integracionističku propagandu, ali kao i uvijek dosada drži svojom ljudskom, nacionalnom i intelektualnom obvezom govoriti istinu. To što Hrvati s vremena na vrijeme zapadaju u takva stanja da im je šarena laž draža od istine njihov je, to jest naš problem.

Damir Pešorda