Serge i Stipe ili laganje u tri smjene

Vratio se iz mnogoljudne zemlje onako kako je i dosada sve činio. Pustio glas da će u četvrtak pa požurio u srijedu. Da ga nitko ne vidi. Čega se srami, čega se boji? Sram će ga nadživjeti, reče Letica u ''Petom danu'', strah neće. I to je to, na njega više ne bi trebalo trošiti riječi kada ne bi sipinim crnilom zasipao druge. Sipa spada u skupinu beskičmenjaka, kao i velika većina živih bića na zemlji, koljeno mekušaca, razred glavonožaca. Kad osjeti opasnost, ištrcava crni pigment mijelin, koji s okolnom morskom vodom stvara crnilo u kojem se skriva. Stvarajući svijet, Bog se očito poslužio određenim setom polifunkcionalnih obrazaca koji se u prirodi ponavljaju kao mehanizmi preživljavanja i razmnožavanja adekvatni za sasvim različite situacije i izazove. Pa tako se mehanizmima sipe koriste i neki ljudi.

Je li Bog planirao Sergea Bramertza, teško je znati. Ta beznadno činovnička fizionomija mogla je ispuzati i iz neke Kafkine priče ili neke požutjele karikature. Međutim, crnilo koje je prolio na stranice Večernjaka uračunano je, ovako ili onako, u sveopći plan. Mnogi će reći nema nikakvog sveopćeg plana, možda i nema, ali svijet moramo opisati po nekom ključu. Bacimo li ključ, nema povratka kući. No, pustimo kozmička pitanja, čega se Bramertz boji? Kao i svi lažljivci – istine! Crnilo koje on izbacuje nije, kao u slučaju Stipe Mesića, motivirano strahom za vlastitu stražnjicu nego metafizičkim strahom koji i najvećeg manipulatora negdje u primozgu štrecne kad potpuno izvrće prirodni poredak stvari.

Serge kaže da presuda u Haagu nije presuda Oluji ni hrvatskom narodu. To znači da jest upravo to, ali on nam kaže da nije kako bi nas umirio. Jer da presuda nije presuda narodu i državi, onda nikakvo pravdanje ne bi bilo ni potrebno. Bramertz također zna da se ne može presuditi narodu niti se može ikome osporiti pravo na samoobranu jer se to kosi s elementarnim osjećaj za pravo i pravdu koji je prisutan u svim kulturama i svim državnim organizacijama od početka povijesti. Međutim, njegovi i Orievi nalogodavci željeli su upravo to, osudu neosudivog, zato se sada i prosiplje crnilo kako bi se u nebo vapijuća nepravda zabašurila, da joj se da malo vremena da se učvrsti u dokumentima, knjigama, medijskoj retorici i svijesti ljudi. Onda će, utemeljeni na njoj, slijediti novi udarci na zdrav razum, nove nepravde. No sve crnilo ovoga svijeta ne može sakriti skandaloznu činjenicu. Haški sud je napravio nezamisliv presedan – presudio je cijelom jednom narodu zato što se branio i obranio! Svi koji sada pokušavaju relativizirati tu činjenicu u funkciji su ''ispuštanja crnila''. Pa kada Bramertz ponavlja da je Hrvatska imala pravo na ''Oluju'', govori gluposti s vrlo jasnim ciljem! Reći da napadnuti narod ima pravo na obranu otprilike je kao i reći da čovjek ima pravo izmaknuti se ako mu na glavu pada crijep. Stvar samorazumljiva te ju je banalno posebno isticati, a Bramertz ju ističe kako bi, eto, umirio Hrvate. No nakon te velikodušne koncesije slijedi pljuska - krivi ste jer ste svojim izmicanjem dopustili da se razbije crijep. Naime, razbijanje tzv. Krajine nije bilo ništa drugo do razbijanje crijepa koji je padao Hrvatima na glavu.

Zato je besmisleno i kontraproduktivno u Haškoj presuditi tražiti logiku, razmišljati što bi bilo da smo sami više učinili na kažnjavanju ''zločina nakon Oluje'' i slične gluposti. Jedina logika te presude je logika neprijatelja. Neprijatelj ima samo jedan cilj – poraziti te! Ukoliko se počneš ozbiljno zamarati njegovim optužbama, sam doprinosiš njegovoj pobjedi! Još besmislenije je razmišljati ozbiljno o Mesićevim izmotavanjima. Mislim da taj čovjek nikada čak nije ni dosegnuo onaj stupanj apstraktnog mišljenja koji je potreban za svjesno laganje. On funkcionira refleksno po naravi ucijepljenog primitivnog boljševičko-agitatorskog koda, cilj opravdava sredstvo, laž je dobrodošla jer o ideološkom neprijatelju nikada ne možeš misliti dovoljno loše, on je uvijek još lošiji, prema tome svaka objeda je istinita, ne u činjeničnom već u višem dijalektičkom smislu! Vrativši se iz Kine prvo je optužio Karamarka da je on poslao transkript Haagu. Karamarko je razložno objasnio da Mesić priča bedastoće i ne snalazi se u vremenu. Transkript je u procesu Miloševiću korišten već 2003., a Mesić optužuje Karamarka da ga je Haagu poslao 2005.! Da čovjeka nismo dvaput birali za predsjednika, mogli bismo se slatko smijati ovakvim nebulozama, ovako nemamo pravo ni to. Zatim je Stipe nastavio bacati crnilo: optužuje da je jedan ministar referirao Tuđmanu kako se srpska sela pale ''u tri smjene''. Opet nebuloza!

Devedeset pete kada se događala ''Oluja'', a u presudi je isključivo riječ o ''Oluji'', Stipe Mesić nije mogao ni blizu Pantovčaku pa prema tome nikakvom razgovoru Tuđmana i nekog ministra nije ni mogao nazočiti. Međutim, javio se Ivan Vekić koji tvrdi da je dosjetka o trosmjenskom paljenju zapravo Mesićeva! S obzirom na činjenicu da sama dosjetka vonja vonjem pučko-birtijaške pošalice iz broznih vremena, to jest ima sve oznake Mesićeva stila, moglo bi biti da Vekić govori istinu. No sama dosjetka, kao ni većina onoga čemu se Mesićev um dovinuo, teško da može imati puno veze sa stvarnošću. Te devedeset prve pobunjeni Srbi s JNA na svojoj strani bili su toliko nadmoćni da su neopremljeni i netom ustrojeni hrvatski gardisti samo u mašti mogli paliti srpska sela. Budimo realni, gorjela su hrvatska sela, a rečena dosjetka bila je vjerojatno Mesićevo kukavičje jaje kao i onaj hinjeno šovinistički ispad sa ''zemljom na opancima''. To sve ne smeta Mesića da lupa dalje po svima, po Jarnjaku, Miroslavu Tuđmanu i drugima da su oni raznijeli dokumente, a Pašalić mu je sumnjiv jer, veli, nije uspio naći inkriminirajućih transkripata za njega! I to buncanje naše novine prenose kao ozbiljnu vijest!

Sve u svemu, došlo je vrijeme da i hrvatska vlast, kakva god bila, tom crnilu koje ispuštaju haške sluge stane u kraj. Trebale bi konačno zatražiti od Bajića neke istrage koje je davno morao provesti. No, ne treba previše očekivati od toga, Bajić je prezauzet istraživanjem ''hrvatskih zločina''. Vlada ipak nešto može učiniti u vrlo kratkom roku. Ukinuti Mesiću ured i ukinuti tu sramotnu apanažu bivšim predsjednicima, kakvu nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Siguran sam da bi to i branitelji pozdravili više nego guranjem Zakona o braniteljima na rang ustavnog zakona.

Damir Pešorda
Hrvatski list