Papirnati ždralovi u nuklearnoj magli ili zašto idealiziramo daleke narode

Hrvati, kao i drugi narodi koji kroz povijest uglavnom nisu imali državu, kronično pate od nedostatka realizma u sagledavanju međunarodnih odnosa, drugih naroda i samih sebe. Pri tome druge narode rado idealiziraju ili ih podcjenjuju. Trostruka katastrofa koja je prije tjedan dana pogodila Japan, izazvala je sućut cijeloga svijeta. Pa tako i Hrvata. No do izražaja je došlo i naše karakteristično pretjerivanje, ne u sućuti, nego u idealiziranju japanskog suočavanja s katastrofom i Japanaca kao naroda, za koje, čini mi se, Maković reče u emisiji Peti dan da su ''superioran narod'' jer ne jure izbezumljeno ulicama i ne viču. Maković očito o katastrofama razmišlja po obrascu viđenom u filmovima katastrofe. Nakon potresa besmisleno je trčati ulicama i vikati, a kad se tome pridruži i radijacija iz oštećene nuklearke, nije ni zdravo. Japanci se uistinu ponašaju pribrano, disciplinirano i dostojanstveno, što svjedoči da su neke tradicionalne vrijednosti, prije svega požrtvovnost i solidarnost, u Japanu još uvijek dobro očuvane usprkos globalnom pohodu neoliberalnih vrijednosti individualizma, konzumerizma i egoizma.

Međutim, ako se pažljivije analiziraju događanja u Japanu, lako je uočiti da ni tamo nije sve idealno. Ne mislim pri tome na potres i cunami, nego sve ono što se događalo i događa oko nuklearke Fukushimi. Kako god ih interpretirali, činjenice su sljedeće: zakazali su zaštitni sustavi, radijacija iz elektrane proširila se i izvan granica Japana, u borbi protiv još veće katastrofe sva ta silna tehnologija ipak je nemoćna bez ljudi koji su spremni izložiti vlastito zdravlje i život da bi spasili Japan i svijet od još većeg zla, izgleda da procesom hlađenja nuklearke u većoj mjeri rukovodi korporacija TEPCO koja je vlasnik elektrane nego japanska vlada, kod stanovništva se ipak javljaju određene sumnje glede točnosti informacija koje dobivaju od TEPCO-a i vlasti, mnogi Japanci bježe na jug Japana i izvan zemlje. Što se tiče zakazivanja sustava za hlađenje, treba reći da je elektrana prilično stara ( izgrađena je prije 40 godina) i u sigurnosnom smislu navodno je NE Krško naprednija od nje ( NE Krško ima primarni i sekundarni rashladni krug). Što se tiče štetnih zračenja, stječe se dojam da se javnost brižno izvješćuje o tome, međutim jasno je da su prve procjene o zoni evakuacije stanovništva bile preoptimistične, a i kasnija izvješća uvijek naglašavaju da je razina radioaktivnost bezopasna, da štete izvan Japana neće biti itd. Sve je to možda točno, ali, recimo, barem na hrvatskoj televiziji nije bilo ni jedne suvisle emisije o cijelom problemu u kojoj bi kompetentni stručnjaci na način razumljiv običnom gledatelju objasnili o čemu se uistinu radi i kakve mogu biti eventualne posljedice. No, to je hrvatski problem, a ne japanski, međutim stječe se dojam da je i na inozemnim portalima izvještavanje prilično zbrkano, a vjerojatan uzrok tome može biti samo to da Japanci ne daju dovoljno kvalitetnih informacija o cijelom događaju.

Što se tiče ''kamikaza'' odnosno ''samuraja'' koji se bore na licu mjesta da rashlade reaktore i iskorišteno gorivo u bazenima za rashlađivanje, opet se previše barata stereotipima iz zapadnjačke predodžbe o japanskoj kulturi. Koliko god to zvučalo nekorektno, moram primijetiti da se ne može isključiti da je barem dio tih dragovoljaca motiviran nagradom, a ne samo altruizmom i osjećajem dužnosti. Svojedobno sam u Ukrajini slušao priče da su još devedesetih ljudi za određenu naknadu, koja bi osiguravala njihovoj obitelji bolji život, prihvaćali rizik obavljanja određenih poslova u kontaminiranoj zoni. Međutim, budite sigurni da nikada nigdje nećete ništa pročitati o ukrajinskim ''samurajima'', iako taj divni i nesretni narod u svojoj povijesti ima na tisuće onih čija žrtva i hrabrost uopće ne zaostaju za hrabrošću kamikaza. Uostalom, u skladu s anegdotama o Japancima, primjereniji bi bio sepuku nekog od čelnika TEPCO-a, negoli žrtvovanje vatrogasaca. Ali nekako mi se čini da takvog Japana više nema, ako ga je ikada i bilo. I TEPCO je samo korporacija kojoj je profit na prvom mjestu, zato je, čini mi se, i dosadašnja borba s posljedicama havarije vođena ne samo brigom za zaštitu okoliša i ljudskih života, nego i brigom oko očuvanja NE za buduću eksploataciju. Tek je deset dana nakon nesreće nedvosmisleno rečeno da će prvi reaktor biti definitivno zatvoren. Za ostale će se još vidjeti. Bilo bi zanimljivo čuti nekog stručnjaka je li se protiv ''curenja'' zračenja iz nuklearke moglo nekako efikasnije djelovati da se uopće nije vodila briga o eventualnoj budućoj upotrebi nuklearke. Ali to vjerojatno nikada nećemo čuti. Jer i stručnjake za nuklearke netko plaća, a zna se tko.

Mene osobno ogorčilo je to hrvatsko pretjerivanje u idealiziranju Japana, koje je gotovo redovito bilo stavljano u kontrapunkt s našom aljkavošću, neorganiziranošću, paničarenjem i nesposobnošću. U tome je najdalje otišao jedan novinar Jutarnjeg lista koji, fasciniran nadljudskom japanskom disciplinom i dostojanstvenim ponašanjem konstatira: Japanci nisu nikakvi superljudi, Japanci nisu potomci stanovnika kontinenta MU, kako trenutačno dežurni kataklizmičari i apokaliptičari vole reći. Japanci su, kao i Hrvati, potomci onih majmunolikih stvorenja koja su se prije nekoliko milijuna godina uspravila na stražnje noge u afričkim savanama. Japanci nisu bezosjećajni. I Japanci plaču. Da bi onda u nastavku objasnio kako su Japanci kroz povijest ipak izrasli u superiornu rasu kojoj se možemo samo diviti. Uz žaoku da im nedostaje zapadnjačkog individualizma. A to je valjda onaj individualizam koji u panici plače, kriči i bezglavo trči ulicama. U Jutarnjem kao da su prespavali hrvatske devedesete, kao da nisu vidjeli sve te herojske primjere hrabrosti, izdržljivosti, samoprijegora i solidarnosti, kao da nisu vidjeli sve te mladiće s krunicom oko vrata koji voljko idu u smrt da bi njihovi bližnji mogli dostojanstveno živjeti, kao da nisu vidjeli kako jedna mala, siromašna i napadnuta zemlja uspijeva zbrinuti pola milijuna izbjeglica i prognanika a da nikome nije falio kruh i krov nad glavom, usput, nisam primijetio da evakuirane Japance raspoređuju u japanske hotele! Jesu, vidjeli su oni sve to, ali im se nije svidjelo to što su vidjeli, zato u tom listu nikada nije ni bilo ni slova nepomućene pohvale hrvatskom junaštvu, hrvatskoj hrabrosti i hrvatskoj solidarnosti. Ni slova, a cijele plahte pisanija o hrvatskim stvarnim i izmišljenim zločinima! I što god su tu piše o Hrvatima kao da se sugerira kako oni, za razliku od Japanaca, nisu baš puno odmakli od ''majmunolikih stvorenja koja su se prije nekoliko milijuna godina uspravila na stražnje noge''.

Ali nije stvar samo u tom listu, nego u svima nama. Kako objasniti da je jedan te isti narod sposoban za tako velebne pothvate i tako velik, tako fatalan samozaborav!? Onaj tko bi znao riješiti tu jednadžbu, mogao bi nastaviti tamo gdje je Tuđman stao. Ali to je druga priča. Fascinacija Japanom prenijela se i na prosvjednike na zagrebačkim ulicama. Prve večeri napravili su lijepu gestu sa svijećama i spontanim odavanjem počasti pred japanskim veleposlanstvom. A poslije su od toga napravili samopromidžbeni spektakl s papirnatim ždralovima i napadnom suosjećajnošću. Tipično hrvatsko pretjerivanje! Ima u izražavanju sućuti jedna crta, jedna fina granica koju nije pristojno prijeći jer onaj tko je prijeđe u prvi plan stavlja sebe i svoj čin, a ne više sam razlog zbog kojeg se sućut uopće davala. Prosvjednici su, čini mi se, tu granicu prešli. Međutim, nitko se od njih nije sjetio, kad već vode brigu o svemu i svačemu od Zagreba do Tokyja, ni jednom riječju, parolom ili gestom ukazati na definitivno političko obespravljivanje Hrvata u susjednoj BiH. Možda stoga što su im oni tako daleko, a Tokyo tako blizu!

Na žalost, varaju se! Tokyo će, ma koliko Japanci bili simpatičan i divljenja dostojan narod, i dalje ostati daleko od Hrvatske i njenih problema, a susjedna BiH vraški blizu. Uspije li do kraja davno već početa eliminacija Hrvata iz političkog života te zemlje, ostaje nam samo moliti, ne više pjevati – Bože, čuvaj Hrvatsku. Jer Hrvatska se brani u BiH, komu to nije jasno, zalutao je u politiku ili ima neke skrivene, protiv hrvatskih interesa usmjerene namjere.

I tu se vraćamo na početak ovog teksta. Hrvatska je boljka neshvaćanje svijeta i svoga mjesta u svijetu. Idealizirajući neke daleke narode koji jedva znaju i da postojimo i podcjenjujući same sebe, a posebno dijelove našeg naroda izvan granica suvremene Hrvatske, postajemo sami sebi najveći neprijatelji. Apsurdno je da ni nakon dvadeset godina od osamostaljenja ne možemo osvijestiti banalno činjenicu: ne budemo li sami vodili brigu o vlastitim interesima, nitko drugi to neće učiniti umjesto nas.

Damir Pešorda
Hrvatski list