Katran, perje, licemjerje...

Drugdje je rat nastavak politike drugim sredstvima, a kod nas je politika nastavak rata drugim sredstvima. Što će reći da u Hrvatskoj mira nema. Kad oružje utihne, zapucaju muze. Tako je Klio u HTV-ovom Trećem dnevniku  Dijane Čuljak-Šelebaj nadahnula Stipu Mesića. Riječ je bila o komunističkim zločinima nakon II. svjetskog rata. Neumirovljivi  ''hrvatski resurs''  ustvrdio da je nedopustivo govoriti o komunističkim zločinima u II. svjetskom, radi se tek o popratnim poteškoćama antifašističke borbe.  Ti dobri ljudi, antifašisti, kada bi zarobili kojeg neprijateljskog vojnika, našli bi se pred grdnim problemom: što učiniti s nevoljnikom?

Ako ga puste – sutra će ga opet morati zarobljavati! I tu se, hegelovski rečeno – objašnjava mudri Mesić zabezeknutoj Čuljakici – susrećemo  s problemom loše beskonačnosti. Da ga zatvore, ne mogu – jer nemaju zatvora. Što da učine razapeti između teze, tj. ''neimanja zatvora'' i antiteze u vidu ''loše beskonačnosti''? Pribjegavaju sintezi u kojoj se zrcali sav humanizam teorije i prakse komunističkog pokreta, smaknu kočničara napretka! – efektno poentira Hegel iz Grškovićeve. Takvoj ljudini uistinu nije teško imati prijatelje teške dva milijunčeka i više.

Muze nisu šutjele ni u emisiji Peti dan.  Opet o žrtvama komunizma. Maković kaže da nije zgodno baš sad o tome govoriti, ima važnijih stvari. Moja omiljena kolumnistica Jelena Lovrić – zdvaja zabrinuti kunsthistoričar i tankoćutni lirik – sjajno uočava apsurd da dok ljudi kopaju po kantama za smeće, vlast prekapa po tamo nekim jamama. Nato je  Slaven Letica primijetio da je neukusno u isti kontekst dovoditi kante za smeće i ''jazovke''. Ali to nije smelo Makovića, on je nastavio inzistirati na tome da ima prečih problema od iskopavanja kostiju.

Ukratko, neka ta stvarčica još malo pričeka, ta prošlo je jedva 50 – 60 godina. Visković primjećuje kako ni drugi nisu bili nježni prema svojim kvislinzima. U Francuskoj su tako djevojke, darežljive prema njemačkim vojnicima tijekom okupacije, nakon oslobođenja znali zavaljati u katran i perje. Partizani nisu bili tako perverzni, nikad oni ne bi katranom i perjem na ''narodne neprijateljice''. Tako su u Kurilovečkoj šumi jednostavno smaknuli nekoliko desetaka ''neprijateljica'' u dobi od 14 do 16 godina. Eh, dobra stara vremena, kako su nekad ti ''neprijatelji'' brzo dorastali do metka. Nije bilo današnjih komplikacija s pitanjem punoljetan ili ne! Ostaje ipak pitanje, koje će – ne sumnjam - Hegel iz Grškovićeve uvjerljivo objasniti - zašto su djevojčice smaknute kada su partizani već imali zatvore?

Nema mira ni u Saboru, dijele se uputnice psihijatru, titule vojvotkinje od Remetinca, skladaju pjesmice rugalice, a u žaru borbe dogodi se da udari čak i svoj na svoga. Maocetungovac Luka Bebić mudro veli neka cvjetaju 153 cvijeta! Izgleda da se stari mandarin polako sprema k svojim mandarinama. Nakon toliko dobra učinjenog ovoj zemlji zaslužio je da se odmori. Da se barem toga sjetio još prije dvadesetak godina. S druge strane Šeks je neumoran, a esdepeovac Jovanović svugdje vidi kriminal i korupciju. Nije lako biti s Linićem u istoj partijskoj ćeliji, to ostavlja posljedice.

Ratoborne muze, naravno, ne ostavljaju na miru ni hrvatske književnike. Boj između ''viskovićevaca'' i ''dražinovaca'' se nastavlja. U pomoć Jergoviću priskočio je Ante Tomić, koji je skromno priznao da je i on ''imao tu čast'' biti proglašen četnikom. Iz daljnjeg njegova teksta moglo bi se razumjeti da ta čast ipak nije vrijedna opasnosti kojoj se čovjek, okružen ćoškastoglavim ustašama, izlaže nakon što ga proglase četnikom. Stoga treba čovjeku pružiti podršku. Da bi se suzbio strah  hrvatskih jergovićevca – treba nešto poduzeti, zaštiti ugroženu manjinu! Možda organizirati demonstracije u majicama s natpisom ''Svi smo mi Miljenko Jergović!'' Uvjeren sam da bi se demonstracijama, želeći ispraviti nepravdu koju je počinio Jergoviću, priključio i sam Visković. Tako da nikome u Hrvatskoj ne bi više palo na um samo Jergovića proglasiti četnikom.

-Previše sam dobro odgojen da bih radio to o čemu govorite- kategorično odgovara Josip Boljkovac medijima koji ga zapitkuju je li potkraj rata u okolici Karlovca punio ''jazovke'' leševima. U ovom kaotičnom vremenu rata svih protiv sviju konačno glas razuma! Točno, odgoj je ključ rješenja svih naših problema! Da smo bolje odgojeni ne bismo lagali i podmetali; da smo bolje odgojeni, ne bismo krali i podmićivali; da smo bolje odgojeni, ne bismo se međusobno ubijali. Barem ne nasumce i neorganizirano. Da je Joži opet vlast, sve bi se sredilo i smirilo. Podzemni zavodi za preodgoj funkcioniraju bez grješke. Šteta što više nije mlad, a i što je, izgleda, u međuvremenu postao previše odgojen. Tako da i Maković u usporedbi s njim djeluje kao pravi fakin.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo