Damir Pešorda – Odgovor Paji Grkčeviću

Detalji

Objavljeno Ponedjeljak, 03 siječnja 2011 18:00

Damir Pešorda – Odgovor Paji Grkčeviću

Iskreno, dvoumio sam treba li uopće odgovarati na napis gospodina Grkčevića o mom članku iz Hrvatskog lista koji je prenio Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Gospodina Grkčevića kao vrsnog analitičara iznimno cijenim iako ga osobno ne poznajem, stoga ne bih volio da se moj odgovor shvati kao polemika. Nikada nisam previše držao do ''istomišljeništva'', no, stjecajem nepovoljnih okolnosti, medijski prostor onih koji se još uvijek usuđuju propitivati važna pitanja po hrvatsku budućnost toliko je sužen da polemika te snage ne može ojačati, kako bi to bilo da je stanje normalno, nego ih samo oslabiti. Ipak, neke stvari potrebno je razjasniti.

1. U svome tekstu ustvrdio sam da je HRAST samo posljednji u nizu sličnih pokušaja od sredine proteklog desetljeća do danas. To je činjenica. Pitanje koje se postavlja jest ima li ovaj najnoviji pokušaj neke dodatne kvalitete koje prethodni nisu imali? Na to decidirano odgovoriti ne mogu ni ja ni bilo tko drugi tko se drži činjenica. Ipak, dao sam HRAST-u određene prednosti: prvo, da se uz vodeće ljude ne mogu vezati nikakve pretvorbene ili financijske afere, kao ni stigma bahatosti i primitivizma; drugo, iznijeli su inovativan prijedlog za kreiranje izbornih lista. Pitanje je samo kako taj prijedlog u praksi realizirati? Naravno, naveo sam i određene nedostatke pokreta već sada uočljive, to je, prije svega, stanovita programska neodređenost.

2. Programska neodređenost pokreta tiče se, u prvom redu, odnosa prema EU. On nije definiran i sasvim je jasno, prateći dosadašnje istupe čelnih ljudi pokreta, da on neće biti definiran ni do izbora. Ni sam gospodin Grkčević ne drži potrebnim o tome bilo što reći. Zašto mislim da će HRAST prema ovom pitanju do kraja ostati neodređen? Globalizacija je jedan golemi projekt koji nadilazi pojedina povijesna razdoblja i pojedine narode, u Hrvatskoj nitko na političkoj sceni ne propituje smjer kojim kreće naša civilizacija. Hrvati taj smjer ili slijede ili mu se pasivno odupiru. HRAST u tome nije iznimka. Međutim, ako nitko od etabliranih političara ne propituje neko pitanje, ne znači da ono time prestaje postojati. Pitanje EU, globalizacije i cijelog seta problema vezanih uz to u narednom će se razdoblju sve više nametati. Ne ščepa li Kairosa za čuperak HRAST, učinit će to netko drugi. Nacije, kako netko već reče, nisu samo povijest i zatečeno stanje, one su uvijek i projekt za budućnost, jednodušnost glede ideala kojemu se teži i koji je vrijedan svake žrtve. Nema li toga, nema ni nacije – riječ je tek o etnosu određenih folklornih, običajnih i lingvističkih značajki. Na žalost, ni HRAST ni bilo koja druga politička snaga na hrvatskoj sceni nemaju neku određeniju viziju hrvatske budućnosti. Popisi dobrih želja tipa 'smanjiti nezaposlenost', 'pokrenuti proizvodnju', 'štiti nacionalne interese' ( bez preciznog određenja koji su to interesi!) – ne mogu se smatrati takvom vizijom.

3. Sljedeće pitanje koje sam dotaknuo u članku jest ne/jedinstvo stranaka koje nastoje pridobiti isto glasačko tijelo. Priznajem da je to teško pitanje, ne znam kako na njega odgovoriti, no čini se da ni gospodin Grkčević nema ideju kako to riješiti, ukoliko to nije ideja da svi bespogovorno moraju podržati HRAST. Osobno, bio bih sretan ako bi ljudi oko HRAST-a uspjeli nametnuti se ostalima, tada bi ljudi razočarani politikom HDZ-a konačno imali za koga glasovati. No bojim se da je takav rasplet teško moguć. Nije naime dovoljno reći da pravaške stranke ''imaju stigmu'' pa da te stranke automatski nestanu kao konkurencija, držim da bi razumno bilo barem koju od njih pridobiti u svoj tabor. Ovako one će izaći na izbore i pri tome imaju više ''prava'' računati na to da će prijeći izborni prag od HRAST-a, jer su pravaši, u ovom ili onom sastavu, u Saboru već cijeli niz izbornih ciklusa. Oni su možda u krivu, ali to im se u ovom trenutku ne može racionalnim argumentima dokazati. Stoga se pribojavam najlošijeg scenarija: da će se HRAST i njegovi suparnici iscrpljivati u međusobnom ''prepucavanju''. Već Grkčevićeva rečenica o tome kako su oni izvukli pouke iz dosadašnjih grješaka pravaških i drugih nacionalno definiranih hrvatskih stranaka sugerira da te stranke doživljavaju kao prošlost, kao one kojima je mjesto u ropotarnici povijesti. Ne voli nitko kad ga se smješta u prošlost, pa je za pretpostaviti da će se prozvani svim silama truditi da dokažu suprotno smještajući HRAST u prošlost, a sebe u budućnost. A to je pouzdan način da i jedni, i drugi, i treći, i koliko god da ih bude završe upravo tamo gdje vide druge – u toj ozloglašenoj ''ropotarnici povijesti''.

4. Prethodne točke ticale su se načelnih političkih pitanja i nadam se da sam uspio pojasniti što sam imao na umu pišući za HL članak o HRAST-u, kao i odgovoriti gospodinu Grkčeviću na njegov tekst o mome tekstu. U ovom posljednjem pasusu želim nešto reći o vlastitom ''angažmanu'' u cijeloj toj stvari. Ne bih o tome da gospodin Grkčević u jednom trenutku ne kaže da sam jedan od onih Hrvata koji su ''mnogo bitaka izgubili'' pa su, eto, postali defetisti. Bitke koje nisam vodio nisam mogao ni izgubiti, barem ne u većoj mjeri nego i ostalih 4,5 milijuna hrvatskih građana. Cijelo moje političko djelovanje svodi se na ono što sam i napisao u tekstu: 2007. odazvao sam se na poziv Milovana Šibla da podržim pokret ''Jedino Hrvatska''. Nevoljko, jer politika mi se oduvijek pomalo gadila. Ipak, držao sam da je moja dužnost podržati one koji su na vrijeme pokušali zaustaviti Sanadera u njegovom destruktivnom pohodu na Hrvatsku. Prije izbora umrla mi je majka tako da ni u kakvoj kampanji nisam sudjelovao. To je, eto, cijelo moje političko ''djelovanje'', izuzmu li se članci u Hrvatskom listu i Hrvatskom slovu, koji se bave najrazličitijim fenomenima suvremenog društva, politikom tek sporadično. Stranku Jedino Hrvatska, doduše, nisam napustio, no ne zbog toga što imam ikakvih političkih ambicija, nego stoga što mi se činilo nečasnim bježati s broda koji se nasukao 2007. i okrenuti leđa šačici časnih ljudi koji su, nakon što su se oni s političkim ambicijama razbježali, ostali čuvati ideju tuđmanovske Hrvatske, bez ikakvih iluzija o nekakvom novom političkom uzletu.

Da rezimiram: iskreno mi je stalo da se destrukcija Hrvatske zaustavi, u tome smislu sve stranke, skupine, udruge i pojedinci koji se zalažu preporod hrvatske političke misli i djela imaju moju podršku, kao i podršku barem 25-30% birača. No propuste li akteri tog dijela političke scene u Hrvatskoj jasno artikulirati politički program, načine političkog djelovanja u ostvarivanju tog programa te probiti medijsku blokadu i nadvladati međusobna neslaganja – uspjeh će izostati. U tom eventualnom neuspjehu najlošije bi prošla Hrvatska, možda bi izgubila i ono što je devedesetih krvlju i žrtvom najboljih među nama teško stečeno. U tom dijelu, čini se, ja i gospodin Grkčević se u potpunosti slažemo.

Damir Pešorda

POVEZNICE

Pajo Grkčević: Vrijeme bitaka, a ne vrijeme sumnji

Damir Pešorda: Je li Hrast uistinu Hrvatski rast?