Fra Petar i Zver

Fra Petar je fin, njegovanog lica, gotovo ulickan, a Zver je nalik okrutnom ubojici iz američkih filmova B-produkcije. Susreću se na stranicama Jutarnjeg lista. Katolički svećenik, rimski student, istančani intelektualac kraj četničkog specijalca s atavističkim refleksom hajdučkog nasljeđa, usavršavanog u okrutnoj školi srpske mafije. Kako da ne plane iskra, kako da ne prostruji fluid!? Mnogom vjernom čitatelju JUL-a u ovom sparnom kolovozu sigurno su zadrhtale ruke od grješnog uzbuđenja. Zasvjetlucale oči, zalepršali leptirići, zasvirala frula od Triglava do Vardara. Ili, kako bi Ante Tomić rekao:'' Zanimljivo je kako svaki utor tu lijepo liježe u bravu.''

Fra Petar Jeleč i Sretko Kalinić Zver naoko su nebo i zemlja, dan i noć, košuta i vuk, nespojive suprotnosti. Međutim na stranicama Jutarnjeg lista začudno složno i skladno funkcioniraju. U svrhu obnove ''jugoslavenskog sna''. Mračan je to san, a put je do njega posut leševima nevinih žrtava. Ipak i fra Petru i Zveri je dopušteno sanjati. Jednom dok navlači misni habit, drugom dok, zabave radi, navlači na lice oderanu kožu s lica netom smaknutog i iskasapljenog sudruga Jurišića. Nevolja je samo što ljudi imaju nezgodnu naviku da svoje snove projiciraju na stvarnost. Tako je fra Jeleču za sve kriv Tuđman, a Sretku Kaliniću Zveri nitko nije kriv, on je uživao u čistoj radosti ubilačkog čina i isplaćenoj nagradi, sada se bujicom ogavnih priznanja bori za što bolji status u zatvoru koji ga očekuje. A ubijat će, konta, još. I u zatvoru ima ljudi.

Fra Petar i Zver se vjerojatno nikada nisu sreli, no i da su se sreli, teško da bi se razumjeli, pa čak i kad bi se kojim čudom razumjeli, ništa se korisno ni lijepo za čovječanstvo iz toga ne bi izleglo. Međutim, kada epehaovski meštri ovako lijepo poslože njihove ispovijedi na stranicama JUL-a, takva veza obavezno urodi plodom. Prvo je 20. kolovoza JUL donio ulomke morbidne ispovijesti plaćenog ubojice Sretka Kalinića, i ne skrivajući previše fascinaciju zločinačkom karijerom tog pripadnika tzv. zemunskog klana. Dan poslije slijedila je ispovijest fra Petra Jeleča, doktora znanosti i predavača na Teološkom fakultetu u Sarajevu, istaknutog pripadnika one struje među bosanskim franjevcima koju bosanskohercegovački Hrvati nazivaju daidžama zbog njihove odrođenosti od većine hrvatskog življa u toj zemlji i otvorenog podilaženja bošnjačkoj politici.

Fra Petar Jeleč, za razliku od Sretka Kalinića, ne ispovijeda vlastite pustolovine, ne otkriva intimu, nego iznosi vlastito viđenje najnovije hrvatske i bosanskohercegovačke povijesti. Krivca za sve hrvatske nevolje nalazi u pokojnom predsjedniku: ''Osobno pak smatram da nije bilo Tuđmana da bi bilo i bolje i uspješnije Hrvatske i da bi se ona kudikamo brže i lakše obranila od velikosrpske agresije. Da ju je recimo vodio jedan Vlado Gotovac, Hrvatska bi, vjerujem već odavno bila u Europskoj Uniji i manje bi stenjala pod težinom kriminala i korupcije čiji su čvrsti temelji udareni upravo u devedesetim godinama pod vladavinom Franje Tuđmana''. Po Jeleču, Tuđman je protjerao i Hrvate iz Bosne i naselio ih po Hrvatskoj. Agnosticizam i ateizam, drži Jeleč, legitimni su kao i religioznost. Načelno je tu Jeleč u pravu. Kada bi bio mesar ili ljekarnik, no kako je na crkvenoj plaći, za očekivati bi bilo da zastupa svoju firmu, ma što osobno mislio, i kršćansku vjeru smatra jedinim ispravnim odabirom. Prognoziram da će vjernički puk sve pažljivije osluškivati što i kako zbore njegovi pastiri i prema tome se određivati. Slično, čini mi se, prognozira i Jeleč pa veli da će Hrvatska za koju godinu biti jedna od najateističkijih zemalja u Europi. No, ne bojte se za fra Petra, naći će se za njega posla u EPH-u. Ili Dnevnom avazu, svejedno. Svećenici kojima je put katoličke vjere jedini ispravni put, trebali bi se zamisliti nad njegovim riječima. I djelima u obliku intervjua Jutarnjem listu.

Fra Petar i Zver zapravo i nisu prava tema ovog teksta. Jedan je provincijski teolog šminkerskog imidža, drugi je avantura željan klinac iz provincije kojega je splet ratnih okolnosti doveo na beogradski asfalt i od njega napravio monstruma u ljuskom liku. Prva priča je banalna, druga stereotipna. Oduvijek su daroviti dječaci iz Bosne odlazili na školovanje za svećenika u Rim. Neki su postajali veliki ljudi svoga puka, neki prosječni Božji službenici, a za neke bi bolje bilo da nikamo nisu ni odlazili. Oduvijek su naprasiti srpski tinejdžeri iz dalmatinskog zaleđa sanjali da postanu velike face na beogradskom asfaltu. Neki su uspjeli, neki nisu, no i jednima i drugima je ulaznica za taj svijet bila spremnost na okrutnost. Fra petar i Zver dva su lica jugoslavenskog mita. Prava tema je međutim JUL, glasilo zapadnobalkanske obnove koje brižnim izborom vijesti, tema i sugovornika te suptilnom obradom priloga taj mit obnavlja i uporno trasira put u neku novu Jugoslaviju. Razumu i dobrom ukusu usprkos.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo