Kontekstualizacija

Farsa s Matvejevićevim ''zatvorom'' o kojoj sam pisao u prošlom broju Hrvatskog slova tipičan je primjer uhodanog postupka kojim anakrona pseudohrvatska pseudoljevica sustavnim etiketiranjem, izmišljanjem i izvrtanjem činjenica sve što ima veze hrvatskom državotvornim osjećajem obilježava kao fašizam. Kad se određena pojava, osoba ili događaj strpaju u kontekst fašizma, onda profesionalni ''antifašisti'' kreću u pobjednički juriš kao da umjesto Mile Pešorde ili Ivana Aralice imaju pred sobom Hitlera ili Mussolinija glavom i bradom. Takav postupak ispravno bi bilo, mislim, nazvati 'kontekstualizacijom'. U tome se, recimo, izvještio jedan Miljenko Jergović. Slušam ga neki dan u emisiji Hrvatskog radija ''Katapultura'' kako bez ikakve ograde govori o sucu Lukiću kao ustaši, kako hrvatske državne i kulturne institucije i pojedince, pa i samu premijerku proglašava ostacima ''Tuđmanova ustaškog miljea''. I nikome ništa. On to može! Jer on je Miljenko Jergović, pisac ''Sarajevskog marlbora'', revni posjetitelj nacističkih performansa prijeratne sarajevske zlatne mladeži, mrki bradonja koji se, kao nošen Pavlovljevim refleksom, raznježi na spomen Draže Mihajlovića. I onda se u cijeloj toj papazjaniji potežu imena Predraga Matvejevića, Abdulaha Sidrana i ostalih dičnih bosanskih ''antifašista''.

Meni je pomalo tragikomično kako se hrvatska javnost već desetljećima da vući za nos tim ''bosanskim pričama''. Javnost koja je toliko senzibilizirana kada su Hercegovci u pitanju da skače na noge kad Vlada financira nošnje nekog folklornog društva u Hercegovini bez ikakva otpora dopušta da je ''sarajevska čaršija'' iz godine u godinu maltretira svojim problemima i da joj Jergović, nekadašnji autsajder u toj čaršiji, bude neupitni arbitar javnog ukusa! Što, zaboga, Zagorci, Međimurci ili Dalmatinci imaju sa svijetom, mentalitetom i osjećajnošću jednoga Jergovića, Matvejevića i Sidrana!? Probleme i dvojbe koje njih muče hrabrosti je imao prelomiti i riješiti jedan iz njihova svijeta – Emir Kusturica! Postavši Nemanja, on Dražu može slaviti javno, a ne skrivećki, ne mora dubiti na glavi, ne mora pribjegavati mimikriji, ni biti frustriran kao strano tijela u sredini koju organski ne podnosi. Ali Kusturica je, za razliku od svoje kukavne subraće, neusporedivo talentiraniji i autentičniji u svakom pogledu. No, vratimo se kontekstualizaciji. Primjena tog postupka puno je šira od spomenutog slučaja s Matvejevićevim ''zatvorom''. Sjetimo se slučajeva s našim generalima i braniteljima, prvo bi krenula medijska ''kontekstalizacija'', to jest smještanje istih u kontekst zločina, ustaštva, kriminala i čega sve ne, a zatim bi i poslušni državni organi odradili svoj dio zadaće.

Tako je jučer dovršen proces Branimiru Glavašu. Jednom strpan u kontekst ratnog zločina, Glavaš nije imao šanse, ma koliko vješt, okretan, pa i politički bezobziran borac bio. Konačna presuda od osam godina zatvora, koja ga stavlja u red većih zločinaca od Biljane Plavšić ili Šljivančanina, apsurd je sama po sebi. Jer, ako je doista kriv za ono što mu se u procesu pripisivalo, osam godina je premalo, a ako nije kriv, onda mu je trebalo uputiti ispriku i isplatiti odštetu za dosadašnje maltretiranje, a ne ga osuditi kako bi se ''zatvorilo poglavlje 23.''. Međutim, kroz medijski postupak kontekstalizacije Glavaš je već dovoljno ocrnjen i diskreditiran da, što se javnosti tiče, praktično nije ni važno kolika je na kraju kazna izrečena. Ona je bitna samo za njegovu osobnu sudbinu. Obrana Osijeka u svijesti prosječnog konzumenta tzv. mainstream medija neraskidivo je povezana sa zločinom. Prednost kontekstualizacije u političkoj polemici je u tome što se tim potezom iz arene miče stvarni oponent i stvarni događaj a na njihovo mjesto postavlja lutka kojoj se po volji crtaju kukasti križevi i ''U'' na čelu. Zato u našoj javnosti i ne postoje stvarne polemike jer se cijeli jedan spektar te javnosti isključuje ili obilježava lažnim ideološkim predznacima, koji mu po pravilima političke korektnosti automatski oduzimaju pravo na govor. Taj nedostatak stvarne polemike nadomješta se fingiranim prepucavanjem ili borbom oko sinekura unutar istog pseudolijevog miljea obilježenog jugotužjem.

No postupak kontekstualizacije moguće je primijeniti i na one koji ga zlorabe. S puno manje logičkih i jezičnih akrobacija, čak i bez falsificiranja može se dokazivati da su pobornici političkog jugoslavenstva najzadrtiji nacionalisti na ovim prostorima te da su krivlji za periodične krvave pokolje na tim istim prostorima od ustaša i četnika zajedno, a za pokret jugoslavenskih nacionalista s početka dvadesetog stoljeća s njihovim ''barbarogenijskim'' bajanjima da je prvotna inačica rasizma i nacizma u ovom dijelu Europe. Odemo li korak dalje, kontekstualizacijom, dragi čitatelji, možete biti obuhvaćeni i vi. I vaš je glas, na žalost, ugrađen u obnovljeni spomenik u Srbu. Spomenik zločinu nad Hrvatima. O tome bi već jednom trebali razmisliti i obični glasači. Svi smo mi odgovorni za ono što nam se događa.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo