Tko je pametniji?

U posljednje vrijeme razvezla se rasprava o tome tko je pametniji, lijevi ili desni? Sve je započelo člankom Nevena Sesardića u ''Jutarnjem listu''u kojem on lepršavo problematizira stereotip o ''pametnoj ljevici'' i ''glupoj desnici''. Sesardića je ponukala valjda navada novih filozofa da po crveno-žutim novinama krčme plod svojih dugogodišnjih faustovskih naukovanja nasitno. Teško je tome odoljeti: kao prvo, relativno lako je ispasti pametan ni stranicu dalje od dubokoumne izjave Simone ili Mani Gotovac, nakon što se ovoj drugoj učinilo da je u poistovjećivanju sa Severinom otkrila svojevrsni eliksir mladosti; kao drugo, svatko nešto prodaje da bi se prehranio. Pa i filozofi.

Sesardić, doduše, o ljevici i desnici razglaba na američkom primjeru, kroz usporedbu Busha i Obame, mudro zaobilazeći hrvatske plićake i skrivene virove. U osnovnom naumu, može se reći, uspijeva: ne postoje nikakvi relevantni dokazi da je Obama pametniji od Busha, ono što običan čovjek saznaje o njima ionako je medijski posredovana percepcija, koja baš i nema puno veze sa stvarnim osobama. A medijima, zna se, vladaju ljevičari, stoga je i logično da ljevičari uvijek ispadnu nekako pametniji, kulturniji, napredniji itd. Razvijajući dalje naručenu temu u sezoni ''kiselih krastavaca'', EPH – ovi meštri su u ''Globusu'' napravili anketu s hrvatskim ''lijevo-desnim'' intelektualcima o Sesardićevim tvrdnjama. Priupitali su za mišljenje Nadeždu Čačinović, Vjerana Zuppu, Ivana Aralicu, Slavena Leticu, Zdravka Tomca, Srećka Horvata, Anuna Vujića i još neke. Mišljenja upitanih su, naravno, predvidljiva. Takozvani desničari se stidljivo brane da nisu glupi, a takozvani ljevičari nabusito potvrđuju stereotipe o kojima Sesardić u svome tekstu piše. Okorjeli ''desničar'' Tihomir Dujmović pak u Styrijinom Abendblattu srčano brani desnicu i zgraža se nad licemjerstvom ljevičara koji su kroz dugi niz ljevičarskog terora što pobili, što protjerali desnu inteligenciju – a sada se kao čude što je ''glupa''!

Meni se cijela ta lijevo-desna zavrzlama učinila vrlo zanimljivom, štoviše maštovitom. Mogli bismo je usporediti s hipotetskom raspravom: koji je jednorog ljepši, europski ili kineski? U ''Priručniku fantastične zoologije'' J. L. Borgesa za jednoroga iz zapadne tradicije kaže se da se ''ta imaginarna životinja obično prikazuje kao bijeli konjić s prednjim nogama od antilope, jarčevom bradom i dugačkim zavojitim rogom, koji uspravno strši na čelu.'' O kineskom jednorogu u istoj knjizi stoji: ''Ima tijelo jelena, rep goveda i konjska kopita. Na čelu mu kratak rog; dlaka je na leđima od pet izmješanih boja, a trbuh mu je smeđ ili žut. Tako je nježan da u hodu budno pazi da ne zgazi ni najsitnije stvorenje, pa ne jede čak ni svježu travu, već samo mrtvu, osušenu.'' Mogli bismo sada unedogled raspravljati koja je od te dvije imaginarne životinje ljepša - meni se, recimo, kineski jednorog čini živopisnijim, a ta živopisnost i izražena ekološka svijest vuku pomalo na ljevičarstvo – no to nimalo ne bi promijenilo činjenicu da su obje spomenute beštije imaginarne, nepostojeće.

I nije bit tog nepostojanja u tome što one uistinu ne postoje, ta podjednako nisu postojale ni onda dok se vjerovalo da postoje, nego u tome da nitko istinski ne vjeruje u njihovo postojanje. Kao ni u postojanje ljevice i desnice u postmodernom društvu. Postmoderni ideolozi, naime, ne vjeruju u svoje konstrukcije, međutim drže da te konstrukcije mogu biti i jesu upotrebljive. Kao svojevrsni filozofski 'vibhuti' a la Sai Baba za popunjavanje praznine u vlastitom biću, ali i kao izvor prihoda. Zato se jedni, oni prilagođeniji, izjašnjavaju ljevičarima, a drugi, manje prilagođeni, desničarima. No, nisu ni oni bez svoje niše u hranidbenom lancu. Poštenom i pametnom čovjeku najlogičnije je ne pristajati na te nametnute nebulozne podjele, međutim u stvarnom životu, ukoliko čovjek želi javno djelovati, to baš i nije jednostavno. Dapače! Stoga nije naodmet ovdje podsjetiti na cinizam Predraga Matvejevića u spomenutoj anketi. Taj lažni književnik, koji je sve u životu postigao zahvaljujući mudrom ulaganju svog skromnog početnog kapitala u intelektualno ljevičarenje, ovako se jada u Globusovoj anketi: ''U svim zemljama koje poznajem (...) intelektualci su bliži desnici nego ljevici. Vlast ih radije prima i potpomaže. I u nas je tako. Kao lijevi intelektualac nisam se osjetio podržan ni u prethodnom režimu ni u ovom sadašnjem.'' Lijepo! Matvejević se nije osjetio podržanim, ni prije, ni danas. Zato su njegovi itekako podržali, recimo, Brunu Bušića. Metkom! Tako te lijevo-desne polemike kod nas obično završavaju.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo