Alternativna povijest jugoslavenskog rock and rolla ili duhovita mistifikacija?

Posljednjih dva-tri mjeseca po regionskim internetskim portalima proširila se vijest o tome kako je jugoslavenska SDB kontrolirala i kreirala jugoslavensku r'n'r scenu. Jugonostalgičari su je proglasili glupošću, a poklonici najrazličitijih teorija urote objeručke prihvatili. A sve je počelo na portalu ''Urbana Srbija'' tekstom Velika zavera YU roka''. Njihova je redakcija dobila mail izvjesnog Živana Velisavljevića, navodnog ''službenika DB Jugoslavije'', u kojem se ovaj ispovjedio kako je kreirao događanja na lakoglazbenoj sceni. Velisavljevićeva priča je prilično nategnuta, no urnebesno zanimljiva, pa i duhovita. Ide otprilike ovako: na poticaj Stane Dolanca, koji je uočio da je CIA uz pomoć kontrakulture uspjela otupiti revolucionarnu oštricu mladeži na Zapadu, osnovan je odjel pri SDB sa sličnom namjenom; na čelo odjela imenovan je spomenuti Velisavljević i odmah se pristupilo operaciji ''Miljacka''.

Prvo je zavrbovan Goran Bregović što je išlo glatko jer je on '' voleo i ideju jugoslovenstva i seks i drogu''. Nešto teže je išlo sa Zdravkom Čolićem jer je on, premda je voleo ideju jugoslavenstva, imao stanovitih umjetničkih ambicija pa mu nije bilo drago da svoj estradni uspjeh ikome duguje. No kada je u Makedoniji uhićen prigodom nelegalnog mijenjanja deviza, pristao je na suradnju. Kad je Čola zapao u kreativnu krizu, u Skenderiji je održan summit na koji su sa šest mlažnjaka RV i PVO ''privedeni'' najpoznatiji jugoslavenski lakoglazbenici (Arsen Dedić, Đorđe Novković, Momčilo Bajagić, Kornelije Kovač, Zlaja Arslanagić, Zoran Lesendrić, Vladimir Divljan, Iztok Turk, Jasenko Houra, Jura Stublić i dr.) – e da bi zajedničkim snagama napravili Čolićev povratnički album i izvukli ga iz kreativne krize. Bojeći se da bi iz tako velikog kruga ljudi ''bezbednosne informacije'' mogle iscuriti, službenici jugoslavenske obavještajne službe ipak su na kraju odlučili da cijeli album komponira Goran Bregović. Velisavljević to objašnjava ovako: "Čolićev povratnički album je u jednom trenutku delovao kao da će biti največi album u istoriji pop muzike. Činilo se da će ovo biti za Čolića ono što je "Smile" bio za Beach Boyse, a mi to nismo smeli da dozvolimo, Čola je bio potreban Jugoslaviji u tom trenutku, i na kraju je sve rešio Brega."

Eto, tako je Brega svojim šlamperajem uništio Čolinu svjetsku karijeru, ali je spasio taj dragulj jugoslavenske estradne scene za jugoslavensku stvar! SDB je imala zadatak da stvori tzv. konceptualne albume koji bi se puštali u eter u slučaju velikih ratnih pogibelji ili atomskog udara. To su navodno bile pjesme uz koje je narod trebao preživjeti atomsku zimu, na njima je radio tim psihologa i najboljih jugoslavenskih estradnih umjetnika. Velisavljević tvrdi da su u svome naumu uspjeli: . "Ima nekih ljubavnih pesama koje smo testirali na životinjama. I zaista kada bi im pesma bila puštena, one su ih navodile na parenje kroz lučenje određenih hormona. Takve pesme u principu su pravljene za slučaj da u bunkerima posle nuklearnog rata moraju da se ljudi stimulišu na produžavanje rase''.

Velisavljević dalje tvrdi da je među glazbenicima bilo i dvostrukih agenata, primjerice – Iztok Turk, koji je radio za njemačku obavještajnu službu. Englezi su pokušali zavrbovati ''Divlje jagode'' da kroz pjesme na engleskom jeziku šire ideje koje su odgovarale zapadnim interesima, ali iskreni jugoslavenski domoljub Alan Islamović to nije dopustio, zbog čega ga je SDB-a nagradio mjestom pjevača u grupi ''Bijelo dugme''. Velisavljević također naglašava da je SDB Čorbu, Bregu i Azru držao u šaci ''gvozdenim stiskom''. Do raspada Jugoslavije došlo je kada su nadzor nad izvođačima lake glazbe preuzeli republički ''udbaši''. Tako su hrvatske republičke obavještajne strukture, po Velisavljeviću, stajale iza Hourine pjesme ''Mojoj majci ( zadnja ruža Hrvatska)'', a srpske iza ''Pilota'' i Zorana Lesendrića kada su im se u pjesmama počeli pojavljivati ''bog i crkva''.

Cijelu ovu priču najjednostavnije bi bilo odbaciti kao hrpu besmislica ili apokrifnu zafrkanciju na tragu teorija urote. Međutim, držim da bi to bila šteta. Prvo, u njoj su sjajno portretirani neki slavni protagonisti jugoslavenske estradne scene. Kao npr. Goran Bregović. Uz opasku o sklonosti seksu, drogi i Jugoslaviji, za njega Velisavljević kaže: "Sa Bregovićem sam čak primenjivao i jedan sistem koji je Služba koristila sa kriminalcima-omogućavala im je da kradu u inostranstvu a da dobijaju sklonište u Jugoslaviji u zamenu za obavljanje ponekog posla za nas. Tako sam i ja omogućavao Bregoviću da krade strane pesme, da ih objavljuje ovde kao svoje, a da u njima propagira ono što je nama bilo potrebno." . Teško je jezgrovitije opisati Breginu poetiku i njegovu važnost za jugoslavenski rock. Duhovito i prilično precizno je određena uloga i stvaralački domet, primjerice, ''Azre'' i Branimira Štulića u kontekstu hrvatske rock scene. Tako se s jedne strane kaže da je ''Azru'' čvrsto držana u šaci, a s druge strane na skup kreme jugoslavenskih kantautora Štulića se ne poziva, dok se poziva Houru i Stublića, koje se pak i ne drži baš čvrsto u šaci. Ako su pozvani kao nepouzdaniji, očito je da ih je SDB smatrala talentiranijim od Štulića. Dakle, ako Velisavljevićeva priča ne funkcionira kao alternativna povijest jugoslavenskog rocka, funkcionira kao zanimljiva kritička prosudba.

Drugo, ako je i mistifikacija, ova priča je možda plasirana s određenim ciljem. Naime vrlo je vjerojatno da je SDB na određeni način utjecala na estradu, teško je i zamisliti da bi obavještajne službe fenomen koji privlači tolike mase mladih ljudi prepustile slučaju, stoga je priča možda puštena u optjecaj da unaprijed dezavuira neka ozbiljnija i provjerljivija istraživanja te teme.

Treće, interesantno je da postoji Ivan Velisavljević, srpski postpanker i pjesnik te je na jednom forumu već doveden u vezu s ovom pričom. Ivan je iz istog mjesta, Lojnica kod Šapca, odakle je i navodni Živan Velisavljević. Da priča bude još luđa, novinari u tom malom mjestu, gdje svatko svakoga poznaje, nisu našli nikakvog Živana Velisavljevića, umirovljenog službenika SDB-a. Takvog se ne sjeća ni Božidar Spasić, nekadašnji član državne bezbjednosti SFRJ. U Lojnicama pak postoji Živanko Velisavljević, stolar, koji na tavanu ima ogromnu kolekciju longplejki iz bivše države, ostavštinu pokojnog brata Sretena. Koji pak jest bio službenik SDB-a! Živanko, tvrde novinari, navode iz teksta nije htio potvrditi, ali ni demantirati. Teoretičarima urote i to je dovoljno, a braniteljima jugoslavenskog rocka ionako su sve to gluposti.

Meni bi osobno najsimpatičnije bilo da je sve to zafrkantska mistifikacija, svojevrsni performans mladog umjetnika Ivana Velisavljevića. No prava istina ionako se nikada ne sazna pa je svakome dopušteno vjerovati u ono što mu se čini logičnijim ili prihvatljivijim. Usput, zanimljivo je da nijedan relevantniji medij u Hrvatskoj, koliko je meni poznato, nije prenio ovu priču, a iz Srbije prenose i tako banalne i degutantne vijesti kako je neki mladić silovao neku babu i tome slično. Čega se boje?

Damir Pešorda
Hrvatski list