Polemika koja to nije

Iskreno, ne da mi se polemizirati s Igorom Mandićem. Nije da se bojim proslavljenog polemičara koji se nije bojao ni na Krležu udariti. Doduše, kad je ovaj bio već mrtav. Ali nije mi ni sasvim svejedno, ipak Igor piše za glasilo moćnog člana vladajuće koalicije. A vlast je vlast! Mogu, recimo, Hrvatskom slovu ukinuti i onu crkavicu što mu je daju, pa i to dodijeliti Novostima. Da se Mandiću, Ivančiću, Čuliću i ostaloj nostalgičnoj družini nađe pri ruci kako bi mogli redovitije skoknuti do Ade Ciganlije. Valja njegovati staze ''bratstva i jedinstva''.

Ali kad je već navalio, neka mu bude. U Novostima od 26. ožujka u tekstu pod naslovom ''Život satkan od finesa (još jednom, u spomen na Momu Kapora)'' Mandić se opet obrušio na mene, već po drugi put u razmaku od samo tjedan dana, tobože braneći pokojnoga Momu Kapora. Smisao moga teksta o Kaporu na koji se Mandić navezao bio je otprilike sljedeći: Kapor kao ''laki'' pisac iz susjedne države za suvremenu hrvatsku javnost jednostavno nije dovoljno relevantan da bi mu se posvećivala znatnija pozornost, a ako se to ipak čini, onda bi bilo korektno navesti i njegovu privrženost politici koja je izvršila krvavu agresiju na našu zemlju. I sada me Mandić pokušava, usput me nazivajući nenačitanim i neobaviještenim, uvjeriti kako Kapor nije ''četnikovao'' te kako se još za vrijeme Miloševićeve vlasti družio s opozicionarima i nekom talijanskom groficom i bio duša od čovjeka. Ni jedno, ni drugo, a ni treće ja Mandiću ne osporavam. Ljudi se valjda druže po nekim afektivnim ili interesnim afinitetima, a ne isključivo po političkoj pripadnosti, a i grofice su u dobrom društvu dobrodošle. Kapor je također privatno mogao biti vrlo ugodan i drag čovjek, doista nemam pojma kakav je bio, a zastupati čudovišne političke stavove. Siguran sam da ni sve Hitlerove pristalice nisu bile hulje. Osim toga, u vremenima nacionalne homogenizacije pisci navikli na popularnost u širokim slojevima društva obično ne odole zovu ugađanja masi, a tu su i nezanemarivi pekunijarni razlozi. Svejedno, sve to ne poništava činjenicu da je Kapor bio pristalica krvave Miloševićeve politike i laudator Radovana Karadžića pod čijim je političkim vodstvom izvršen genocid u Srebrenici. I to bi otprilike bilo sve što se o tome može suvislo reći. Kolikogod se Mandić trsio, činjenice ostaju neumoljive.

Zanimljivo je međutim i njegovom napadu na mene nešto drugo – to da on, napadajući mene, ozlojeđeno jadikuje što sam citirao Jergovićevu opasku o romanu Posljednji let za Sarajevo kao ''destiliranoj mržnji''. Pa mi se koji put učini da on više polemizira s Jergovićem nego sa mnom! Zanimljiva je ta pojava. Nije valjda da se Mandić boji polemizirati s kosmatim Sarajlijom, arbitrom zagrebačke književne scene!? Možda mu je još svježe sjećanje na Katunarićevo iskustvo pa se i sam boji da ne bi prošao kao bos po trnju. Moram priznati da mi je do dana današnjega misterij taj strah zagrebačkih kulturnjaka od Jergovića. Zar je strah toliki da se i nekoć drčni ''mudolog ''(S. Drakuluć) boji!? Eh, kako nedostojna završnica jedne blistave polemičarske karijere! No to je Mandićev problem i eventualno problem medijske raspodjele moći u hrvatskoj metropoli. Kako u toj raspodjeli ne participiram – a, iskreno, pomalo mi se i gadi – mirne duše mogu reći da je ovaj moj i Mandićev sraz polemika koja to nije.

Ono što bi eventualno mogao biti predmet polemika jest ona stara Lasićeva postavka da je nama u Hrvatskoj podjednako daleka ili bliska srpska književnost koliko i bugarska. Tu se ja i Madić nikada nećemo složiti. Ja iz svoje hrvatske perspektive zastupam stav da su Srbi i Hrvati dva naroda srodnih jezika koji mogu i moraju živjeti u miru jedan kraj drugoga, a Mandić iz svoje jugoslavenske perspektive zastupa stav da se Hrvati i Srbi trebaju stopiti u jedan narod, štoviše da oni već jesu jedan narod. Polemika između ova dva stanovišta imala bi smisla tek kada bi jugoslavenstvo postojalo kao nekakav autonomni entitet i identitet, a ne, kao što je to uistinu slučaj, parazitiralo na hrvatskom i srpskom korpusu kao svojevrsni karcinom.

Stoga je možda i dobro da se Mandić kao kolumnist skrasio u glasilu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Naime tek kada se frustrirani nosioci jugoslavenstva kao ''lebdećeg označitelja'' smjeste u okvir jednoga ili drugoga identiteta, moguć je s njima razložan razgovor. Pa i polemika.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo