Feral se vraća kući

Fali mi pomalo propali Feral Tribune. Tamo u jednoj rubrici engleskog naziva objavljivali su brižno prikupljene misli autentičnih hrvatskih intelektualaca. Kako prikupljači bjehu više revni negoli pametni, znali su i omanuti te kao izabranu donijeti i poneku sasvim prosječnu ili čak bezvrijednu misao. No veći dio njihova prikupljenog materijala ipak predstavlja vrijedno blago. Nađe se tu Zidića, Aralice, Pečarića, Ivkošića, Kovačevića, a, bogme, i pokoja moja lijepa rečenica. Feral je uglavnom bio huškački, orjunaški list, no zbog te rubrike kod mene su uvijek imali određeni bonus. Stoga se nisam veselio kad je bešćutni kapitalizam pregazio taj relikt komunizma s ''ljudskim licem''. To što je to ''ljudsko lice'' mnoge podsjećalo na lice friško i nevješto obrijanog četnika, druga je stvar.

Vrag je percepcija. Slična se zavrzlama i meni nedavno dogodila s Igorom Mandićem, a vezano uz pokojnog Momu Kapora. Ja sam, držeći se relevantnih podataka o Kaporovoj bliskosti s četništvom, napisao da je simptomatično da tu činjenicu HTV u Vijestima iz kulture prešućuje, a da je Jergović u Jutarnjem listu pokušava nekako zabašuriti i umanjiti. Da sam Ukrajinac ili Španjolac, ja bih Kaporovo četnikovanje mogao zanemariti kao nebitno. Međutim nisam. Na žalost ni Mandić nije Ukrajinac, a pogotovo Španjolac. On je, koliko sam razumio iz njegova nedavnog gostovanja u emisiji Aleksandra Stankovića, Hrvatosrb ili Srbohrvat, to jest zastupnik teze da su Hrvati i Srbi jedan narod. Pozicija, što se mene tiče, legitimna, no pomalo čudna, nešto kao Turkogrk ili Ugroslovak. Stoga on u Mominom četnikovanju ne vidi ništa sporno. Dobro, strpljiv kakav jesam, i to bih mogao prihvatiti kao ako ne legitimno, ono barem ljudski shvatljivo. No, proglašavati ''četnikovanje'' ljubavlju za Sarajevo ipak je previše.

Mandić naime veli: ''Kako bi Momo bio mogao 'mrziti' svoj grad – koji je ugradio među korice svojih knjiga! – kad mu je posvetio najljepše stranice koje su ikada bile o njemu napisane?'. Kudikamo pouzdaniji srpski izvori – jer ipak je riječ o srpskom piscu – kazuju drugačije: ''S Radovanom Karadžićem, koji ga je fascinirao jedne davne zime kada je Sarajevom prošao noseći badnjak, ne dijeli samo političke aspiracije, već i specifičnu mržnju prema tom gradu koju je uobličio u svojoj Sarajevskoj trilogiji (Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adresa) (Portal Beton info). No ostavimo li po strani čak Kaporovu mržnju ili, po Mandiću, ''ljubav'' prema Sarajevu, o tome će ipak najbolje prosuditi same Sarajlije, što je Jergović s formulacijom o ''destiliranoj mržnji'' i učinio – ostaje činjenica Kaporova autentičnog pristajanja uz četništvo, od onog znamenitog ''piknika'' u Kanadi do strastvenog angažmana u Miloševićevoj ratno-propagandnoj mašineriji i obrani ratnog zločinca Radovana Karadžića. Čak ni srpski mediji nisu prešutjeli tu činjenicu: ''Tokom 90-ih bio je miljenik Miloševićevih medija, zastupajući tvrdu nacionalističku struju, a bio je i član komiteta za Odbranu istine o Radovanu Karadžiću.'' (B92). Međutim ne važi to za novine srpske manjine u Hrvatskoj kakve su Novosti u kojima je Mandić objavio svoj članak. One su prava avangarda srpstva. O trošku državnog proračuna, naravno. Da paradoks bude veći, čak su im i udarne ''tipkovnice'' (Ivančić, Čulić, Mandić) naslijeđene od propalih hrvatskih listova poput spominjanog Ferala. Što potvrđuje endemsku hrvatsku zakonitost da nema većih Srba od Hrvata!

I tako u iskošenom svijetu hrvatskih medija sve je moguće. Da Momo Kapor posthumno postane veliki zaljubljenik u Sarajevo, a i da se u manjinske novine kamuflirani Feral smjesti pod skute izdašne države. A da ne bi ispalo da izmišljam i podmećem, navest ću priznanje jednoga od aktera te tranzicije Ferala u Novosti: ''Čulić smatra da bi se u budućnosti značaj nezavisnog i kritičkog novinarstva mogao ostvariti sličnim modelom koji provode Novosti. Riječ je naime o tjedniku Srpskog narodnog vijeća, koji se financira iz državnog proračuna, a takva bi formula prema mišljenju nekadašnjeg Feralovog urednika jedino mogla očuvati društvenu ulogu novinarstva, isto kao i književnost, kazalište ili neka slična umjetnička kategorija.'' (Nacional, 19. 2. 2010.).

I tako je hepiendom završila još jedna hrvatsko-srpska saga o medijima na ''slobodnom tržištu''. Feral se vratio kući, to jest na državne jasle. Države od koje se Igoru Mandiću, kao i nekoć Momi Kaporu, zacrveni pred očima. A meni je pak ta crvena krpa pred Mandićevim očima dostatna zadovoljština za nepravdu što me proglasi ''sitnom dušom'' i strpa u istu rečenicu s Miljenkom Jergovićem. Hajde, ono za dušu mu ne zamjeram, jer svatko veličinu tuđe duše procjenjuje shodno kapacitetu vlastite, ali s Jergovićem u istoj rečenici! Neudobno je i meni i njemu, a nema ni nekog smisla.

Damir Pešorda