Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Što je nama Momo Kapor?
Ne znam zašto, ali nijedan roman Mome Kapora nisam uspio pročitati do kraja. Iz nekog razloga tzv. ''proza u trapericama'' nije mi sjedala. Znam da moj ukus nije mjerilo i da se o ukusima ne raspravlja, spominjem ovo samo stoga što sam se nemalo iznenadio kada sam potkraj devedesetih u Ukrajini otkrio da Momo Kapor uživa status kultnog pisca. Upoznao sam serbisticu Nataliju Čorpita, predavačicu ''srpskohrvatskog'' u Lavovu, simpatičnu ženu u kasnim tridesetim, neudanu, dokraja posvećenu srpskoj književnosti. Predstavljena mi je kao ''žena koja je prevela Kapora''. Ne vrijedi to opisivati, trebalo je to čuti. Zamislite da vam netko predstavlja Matu Marasa kao ''čovjeka koji je preveo Shakespearea'', jeste, e sada zamišljeno poštovanje i oduševljenje u tom glasu podignite na n-tu potenciju – i to je otprilike to! Dodamo li k tome da se pred vama ne nalazi postariji gospodin, nego ljepuškasta žena u najboljim godinama, prevoditeljica 'proze u trapericama' u čijim se trapericama nazire puno više poezije negoli proze – dojam će, mislim, biti potpun.
Zahvaljujući toj zgodici i mom nemaru za ''prozu u trapericama'', N. Čorpita mi je u sjećanju ostala neraskidivo povezana s Kaporom. I nakon svih tih godina to je gotovo sve što pamtim o Kaporu. Zato sam – kad sam neko večer u HTV-ovim Vijestima iz kulture čuo prilog o Kaporovoj smrti – u prvi mah bio blago nezainteresiran. Međutim, cijelo to vrijeme negdje se u prikrajku svijesti vrzmala misao kako je u toj televizijskoj vijesti napravljen neki propust. Iz priloga smo saznali da je umro Momo Kapor, poznati srpski književnik, novinar, scenarist i slikar, jedan od najčitanijih jugoslavenskih pisaca itd. Najciničnija je ipak bila posljednja dionica tog priloga , tvrdnja da je Kapor ostao zapamćen po scenariju za film ''Valter brani Sarajevo''. E, tu mi se otkrilo u čemu je kvaka. Ni riječi o Momčilovu četnikovanju! To je onaj grijeh propusta! Od četničkog piknika u Kanadi s imenjakom vojvodom Đujićem do Posljednjeg leta za Sarajevo (1995.), romana za kojeg i Miljenko Jergović priznaje da je ''destilirana mržnja'', Kapor je dosljedno potvrđivao svoje četništvo. No to za HTV nije važno, nego im je piščeva smrt samo još jedan razlog za nostalgično prisjećanje na ''dobra stara vremena'' kad nam je ''svima bilo bolje''. Kužiš, stari moj, tko nas bre zavadi!?
Spomenuti Jergović gotovo se rasplakao pišući emocijama natopljeni nekrolog Momi u Jutarnjem listu. Pripovijeda kako je prije dva mjeseca vidio Kapora u beogradskom restoranu ''Mala fabrika ukusa'', poželio mu se javiti, predstaviti se, ali nije se usudio jer su s Momom sjedila dvojica ''čija su lica djelovala kao da se u životu nisu nagledali gradskih fasada'', pa ga je, sjedeći podalje, zadivljeno motrio iz profila. Preplavljen suosjećanjem što stari pisac ne smije trgnuti ništa jače od vodice ''Knjaz Miloš''. Na kraju Jegović sjetno zaključuje: ''Bio je i dobar crtač: da imam neki njegov crtež, držao bih ga na zidu radne sobe, da ga stalno vidim. Kao što i njegove knjige na vidljivom mjestu držim. U međuvremenu se namnožilo puno pravednika koji će i na Kaporu iskazivati svoju ispravnost, a ja nekako mislim da je prošao voz. I da je u toj stvari otišao posljednji let za Sarajevo. Žao mi je što se nismo kucnuli laktovima i što mu nisam prišao i rekao nešto glupo i patetično. Učinio bih to da nije bilo one dvojice preko čijih lica nije prešao neki dobar neimar, niti su kao djeca čitali Kapora''.
Da, to je to. Kaporu se ne može poreći spisateljska vještina. Pogađao je nepogrješivo taj jedan tip osjećajnosti karakterističan za na brzinu i po socijalističkom modelu urbanizirano, do srži klijentelističko stanovništvo bivše države. Točnije, za njegov adolescentski dio, uz opasku da se adolescencija u tom društvenom miljeu često znala protezati do kasnih tridesetih. Sjetimo se, recimo, Pere Kvesića, za kojega je Velimir Visković blagonaklono utvrdio da je u pedesetim ''odrastao''. Mene ovdje ipak smeta nešto drugo. Momo Kapor je bio takav kakav je bio. Odan velikosrpskoj politici, opsjednut mržnjom prema Sarajevu, opčinjen Radovanom Karadžićem. I nije mi jasno zašto ga njegovi obožavatelji, od autora HTV-ovog priloga do Jergovića, brane od njega samog! Zašto Jergović pokojnog Kapora pokušava obraniti od ljudi s kojima se ovaj družio dva mjeseca prije smrti, a vjerojatno i cijeli život!? Čovjeka, valjda, poštujemo onoliko koliko poštujemo njegov izbor! Zašto ga, uostalom, nisu branili od njega samog dok je bio živ? Pa bi im on lijepo začepio usta! A ne ovako da ga mrtva falsificiraju pa da ga u zaštitu moram uzimati ja. Koji nikada nisam imao sluha za njegovo pismo. Bilo kako bilo, u vremenu koje dolazi jedina njegova obrana, kao i svakog pisca, su osobe poput prevoditeljice s početka priče.
Damir Pešorda
Hrvatsko slovo
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- Razlozi za optimizam: Hrvati među vodećim darivateljima organa u svijetu .................(25. svibnja 2012.)
- Čačić i Linić o uštedama u javnom sektoru .................(25. svibnja 2012.)
- Josipović o izjavi da je "Vukovar srpski grad" .................(25. svibnja 2012.)
- Ham: Odluka o ukidanju Vijeća za normu hrvatskog jezika posve politička .................(25. svibnja 2012.)
- Pusić i Čačić se ne boje HDZ-ove "Vlade u sjeni" .................(25. svibnja 2012.)
- Karamarko predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a .................(25. svibnja 2012.)
KOMENTARI ČITATELJA
Ovih dana privodi se kraju tajna parnica na šibenskom sudu gdje će tuženi, Hrvatska Država, morati nadoknaditi štetu za miniranu vilu u Primoštenu nasljednicima srpskog ratnog zločinca Jovana Raškovića, bivšeg šibenskog psihijatra. Vikendica je minirana u kasnu jesen 1991. godine sa strane nepoznatih počinitelja i nije jasno tko je to učinio, možda sami Raškovićevi ljudi, moguće da su to uradili agenti dvojca Manolić-Perkovi ć. U ovoj Državi sve je moguće.
Zanimljivo da nitko više u Hrvatskoj ne spominje jednog od najvećih ratnih zločinaca ovoga rata u Hrvatskoj i Bosni, izaslanika Miloševića i Ćosića, Jovana D. Raškovića, koji je sustavno hušako i pripravljao Srbe na čitav niz zločina, i koji je izravno odgovoran za dvadesetak tisuća mrtvih Hrvata, a o ranjenim da se ne govori.
Kao vođa «krajinskih» Srba Rašković se pojavio odmah na početku zaoštrene krize u Jugoslaviji, nedugo poslije dolaska na vlast Slobodana Miloševića. Posebno je bio aktivan 89. i 90. godine kada je putovao čitavom Hrvatskom i Bosnom, okupljao oko sebe srpski narod i psihološki ih pripremao na rat. Vječito im je evocirao navodne ustaške zločine i izmišljene pokolje, sve u svrhu psihološke priprave i opravdanja za buduće zločine. Rašković je osnivač i duhovni vođa terorističke organizacije Srpske Demokratske Stranke u Hrvatskoj (nota bene: ta organizacija nije proglašena zločinačkom!) i mentor zločinca Radovana Karadžuića, također psihijatra, i jedan od suosnivača SDS-a u Bosni. Onu zlokobnu sintagmu o HDZ-u kao «stranki opasnih namjera» Ivica Račan je izrekao upravo u nazočnosti svojega prirodnog saveznika Jovana Raškovića, valjda da mu se dodvori i da dobije kakvu sinekuru u budućoj Velikoj Srbiji.
Odmah poslije izbora 90. partizani Franjo Tuđman i J. Boljkovac su odmah naredili da se Jovanu Raškoviću policijski osigurava vikendica. Ostali nadzor mu nije bio potreban jer su ga njegovi srpski specijalci čuvali dan i noć. Dakle, hrvatska policija i srpski teroristi na istom zadatku. Treba li spomenuti da je Rašković na sve te mitinge išao sa službenim vozilom Šibenske opće bolnice.
Jovan Rašković se polovinom siječnja 91. (otišli su mu supruga, kći i unuka) taktički povukao u Beograd i sobom odnio svu vrijedniju imovinu. U ljetu 1992. umro je u Beogradu nakon operacije srca. Od nekretnina obitelj Rašković je imala u Šibeniku društveni stan i luksuznu vilu u Primoštenu. Sve vrijednije stvari je u studenom 91. odnijela JNA za vrijeme evakuacije. Dakle, nitko nije pljačko Jovana Raškovića. Vikendica je minirana nakon što je JNA iznijela stvari.
Upravo u toj vili se stvarao Memorandum SANU-u i tu su se razrađivale psihološke predradnje budućih ratnih zločina, etničkog čišćenjam, preseljenja stanovništva, pljačke i sl. Upravo u toj vikendici se izmijenila čitava krema duhovnih otaca rata iz SANU-u i Udruženja Srbijanskih Književnika iz zloglasne Francuske 7: Moma Kapor, Dobrica Ćosić (njegov «pulen» je sada premijer Srbijanske vlade, Koštunica), Tanasije Mladenović, Matija Bećković, Ljubomir Tadić (otac sadašnjeg srbijanskog predsjednika), Svetozar Stojanović i mnogi drugi.
U Zagrebu je Rašković imao dva privatna stana. U jednom stanu stanovao je unuk, sa svojim ocem, bivšim zetom Jovana Raškovića, i tako mu je zet sačuvao stan. Stan su udovica i kćer krajem devedestih prodale. U drugi stan se uselio neki djelatnik MORH-a koji je još za Tuđmanovog života vraćen obitelji. Na društveni stan u Šibeniku izgubili su po zakonu stanarsko pravo još 91.; ali još se ništa ne zna, u Hravtskoj je sve moguće i možda im vrate i taj stan. Deviznu ušteđevinu im je Jadranska banka isplatila već početkom 1992. dok su ostali građani morali godinama čekati i na kapaljku dobivati svoju deviznu ušteđevinu. I sada će obitelj ratnog zločinca Jovana Raškovića dobiti nadoknadu za miniranu vikendicu.
Dakle, ratni zločinac Jovan Rašković, nakon što je sve pripremio za rat, zločine i etnička čišćenja, mirno i čiste savjesti se povukao u Beograd, njemu Hrvatska Država sve oprašta, i drugim svojim neprijateljima, baš kršćanski!
A tko će nadoknaditi štetu žrtvama toga Jovan Raškovića? Mrtvim, ranjenim, sluđenim, uništenim fizički i psihički? To se fućka onima u visinama zagrebačkog Gornjeg grada. Ili, recimo, četnik Dušan Rašković, otac Jovanov, 45. se kao pobjednik doselio u Zagreb (do smrti je taj kninski četnik i seoski fiškal, bio sudac Vrhovnog Suda Socijalističke Republike Hrvatske) i nasilno se uselio u jedan stan u Palmotićevoj ulici (u kojem još i danas živi njegova kćer). Vlasnik je imao sreće da ga nisu ubili, i ja se pitam tko će njemu nadoknaditi štetu?
Takvih primjera ima i previše. Zašto Hrvati na sve to šute? Ili možda i nema Hrvata? I sve je to pričin i san? Hrvati su skupni Sigismundo u Calderonovoj tragediji. Nu, Sigismundo se na koncu «probudio» iz Sna. A Hrvati? Kada će se oni probuditi?
Pitanje je hoće li se ikada Hrvati probuditi?
Srbi su oružje od JNA dobili (dužili) već u ljeto 1990. godine, a i sami su bili i više dosta naoružani pješačkim naoružanjem, svi su bili lovci; a rat je - a ne nikakva ili nekakva SRBSKA POBUNA, kako gotovo danas svi i «stručnjaci» i nestručnjaci nazivaju - zapravo počeo 17. kolovoza 1990. u Kninu. Nakon niza oružanih prepada i pokolja hrvatskih civila, u jesen te iste 1991. krenula je srpska vojska (JNA i srpske krajiške partizanske jedinice) u frontalni napad na gotovo svim područjima nove države.
Želju za ratom pojačala im je sustavna komunistička propaganda od 1945. pa nadalje, o genocidnosti Hrvata, o izmišljenim ustaškim zločinima itd. Naoružani, «brifirani» komunističkom i srbskom propagandom, željni krvi, pljačke i slave krenuli su u ludu avanturu predvođeni šibenskim psihijatrom-psi hopatom Jovom Raškovićem, koji je krajem 1991. odmah zbrisao u Begrad i tamo 1992. crknuo od srca. Prepuklo mu srce za ostavljenim Srbima u Krajini!
Od svih Srba posebo su krvoločni oni lički Srbi, koji su navikli nekažnjeno klati, ubijati i pljačkati Hrvate još iz Drugog svjetskog rata, a i od prije. Lika ima i uvijek je imala vrlo važno mjesto u srpskom Panteonu, u niski srpskih zemlja. Nije nipošto slučajno da je kralj-ciganin Aleksandar Karađorđević I posjetio Liku ČETIRI PUTA od 1918. do 1934. godine. I Drugi svjetski rat je bio najžešći i najkrvaviji, po Hrvate, u Liki.
Tako je bilo i u ovom ratu.
U jednom zaseoku sela Divoselo, nedaleko od Gospića (Obradovića Varoš), živjela je po zlu čuvena baba Dana, Danica Obradović. Baba Dana je bila «stara cura» i živjela je sama; bavila se poljoprivredom. Ona, kao i svi mještani okolnih sela, dobila je oružje od JNA i bila je uključena u teritorijalne jedinice, u sklopu Titine općenarodne obrane.
Baba Dana je «zadužila» protuzrakoplovn i mitraljez Browning od 12 mm i ručni minobacač od 82 mm, s odgovarajućom količinom municije. Bila je prpošna i drska babetina, prava nadžak-baba, svakodnevno se hvastala pred kamerama kninske i beogradske televizije, o tomu kako će se ona obračunati s ustašama (dok su joj Kanaderi čuvali stražu), da nikada ni jedan ustaša ne će ući u njezinu posranu selendru. Ratnu vještinu je sveudilj pokazivala tako što je pred razdraganim i oduševljenim srbijanskim novinarima «ličnim» minobacačem tukla po Gospiću, dok se jela lička basa i pila ljuta šljivka od crnih šljiva.
Prestravljeni i preživjeli Hrvati iz čitave Like su na krajinskoj televiziji imali često prilike vidjeti kako se baba Dana grozi, goropadi, te kako će ih sve – ustaše – ona lično pobiti, te kako ni jedan ustaša neće nogom stati na tlo njezine selendre i slične gluposti. I pri tomu je, pred očaranim srbijanskim jurodivima, pucala «ličnim» minobacačem po Gospiću.
Čak je četnički ideolog i nazovi-književn ik, vrlo popularan u predratnom jugoslovensko-k omunističkom Zagrebu, Moma Kapor, pisao novele i panegirike o svojoj i srpskoj heroini babi Dani, iz herojske vukojebine Obradovića Varoši.
Naravno, dobrom Momi, desnoj ruci ratnih zločinaca Dobrice Ćosića i Jovana Raškovića, nije palo na pamet da dođe u Liku i malo zapuca izbliza na gospićke «ustaše». On je panegirike o babi Dani pisao iz svoje dobro klimatizovane novoizgrađene kuće na Čuburi, uz čašu Chivasa i Ravelovu glazbu.
I naslikao je, štoviše, nekoliko ulja na platnu, koja su pokazivali babu Danu za mitraljezom, kako u pozi Jenne D'Arc (Jovanke Orleanke) kosi kano snoplje ustaški nakot. Moma nije imao potrebe ići u srpsku Liku, ta tamo je na straži bila baba Dana, ona mu je stameno čuvala zapadne granice njegove posrane Velike Srbije. A i bojao se Moma, ta na Čuburi nema «ustaša».
Nu, babi Dani se zlosrećilo, nije dugo ratovala. Doduše, u njezinu avliju i selendru nisu nikada došli «ustaše», nego su u rujnu 1993. došli hrvatski vojnici-oslobod itelji i Kaporova i srbijanska herojina poginaula je u borbi s hrvatskim snagama. Prnula baba u konobi!
Naravno, za hrvatsko pravosuđe, hrvatske novinare i nekakvog sudca Mrčelu (Drugi montirani proces u srbo-jugosloven skom Agramu protiv Norca), baba Dana je smrtno stradali srpski civil, civilna žrtva rata. Valjda je onaj mitraljez bio od čokolade, a minobacač od marcipana. Babu Danu je bezbeli zaboravio i Moma, ali Hrvatski renegati-komuni sti je ne će zaboraviti. Samo im je žao što ne mogu Norca baciti zaklanog u Jazovku, ili barem ga osuditi na smrt. Na suđenju Norcu zagrebački tužilac Kvakan kvače kako su «hrvatski vojnici osvojili teritorij Krajine».
Pitanje čitateljima: je li baba Dana bila četnikuša, civil ili je bila krajinski borac?
Naravno da nije civil, jer svaki civil koji nosi i rabi smrtonosno oružje, prema jednoj konvenciji UN-a iz 1948., nije niti može biti civil.
A sada ću izložiti najeklatantniji primjer hrvatskog kukavstva i podrivačke djelatnosti «hrvatskog pravosuđa», zapravo srpskojugoslove nskog sudstva, u jednom procesu koji se tajno vodi u Šibeniku.
Ovih dana privodi se kraju tajna parnica na šibenskom sudu gdje će tuženi, Hrvatska Država, morati nadoknaditi štetu za miniranu vilu u Primoštenu nasljednicima srpskog ratnog zločinca Jovana Raškovića, bivšeg šibenskog psihijatra. Vikendica je minirana u kasnu jesen 1991. godine sa strane nepoznatih počinitelja i nije jasno tko je to učinio, možda sami Raškovićevi ljudi, moguće da su to uradili agenti dvojca Manolić-Perkovi ć. U ovoj Državi sve je moguće.
-----------------------------
Zasto je Hrvatska Drzava odgovorna i mora platit ostetu ?
Pravosude bi moralo tek pronac pocinitelja da mu se sudi, a ne Hrvatsku Drzavu !
Zagi,Ivan Lasić nema nekakve veze sa Stankom Lasićem i besmisleno ih je povezivati samo zato što imaju isto prezime. Po toj logici svi su Brozi, Bilići (Jakov), Oreškovići ( Marko)itd. partizanski zločinci, a svi Stepinci sveci!Što se tiče ''sustavnog ignoriranja četničke gamadi'' iz književnih krugova, lako je to reći, međutim ono što nam se sprema je sljedeće: na televiziji ćemo ih gledati redovno u raznim emisijama, povijest će nam djeca učiti po knjigama koje su napisali njihovi nešto umiveniji istomišljenici (ako ne vjeruješ, provjeri koji su udžbenici prošli!), kazališta će igrati i već igraju njihove komade, gledat ćemo i gledamo njihove filmove itd. Tome se može suprotstaviti samo suvislom aktivnošću, pa i po cijenu žrtve. Bojim se da samo to što ste se ti i Jusuf ovdje na portalu dogovorili da ćete to ignorirati - uopće neće promijeniti stvarno stanje.Uh, ispade ovo predugačko, ne zamjerite.
1. Je li to znači da ne mogu niti na HKV-portalu reći svoje mišljenje, ili ne daj Bože istinu? Ili laž, zašto ne, laž je u Hrvatskoj sve?
2. “Stanko Lasić jedan od dva-tri najpriznatija hrvatska književna teoretičara i povjesničara književnosti u 20.stoljeću”??? ??
Što bi to značilo “hrvatski književni teoretičar” / jedan od dva-tri najpriznatija /, pa to nije “rang-popis” kao u skoku u vis, gdje se kaže da je Blanka Vlašić, koju toliko mrze zagrebački četnici? Tko je ikada čuo u “svijetu” za Hrvatsku i “njezine književne teoretičare”? A o karakteru toga terorista, on i jest jugoterorist, možete naći u knjizi srbijanskog novinara, kajkavca Darka Hudelista, Autobiografija. Njegov otac, stari Lasić, je bio horovođa u srpskom pevačkom društvu u predratnom Karlovcu, a to nije mala stvar kada Srbi nesrbinu daju takav časan položaj.
A taj Stanko, kao partizanski faćuk, živio je u Fricovoj sjeni (profesionalni krležolog??? što bi to bilo?) i lijepo putovao po svijetu ne radeći ništa, osim reklamiranja Jugoslavije i denunciranja Hrvata kao ustaša. To mu je bila “fiks-ideja”.
Nema potrebe za takvim 'ćudoređem' u pisanoj riječi. Ništa nije izmišljeno niti može citiranje nekog povrijediti.
Zašto onda brisanje nekih tekstova?
U koju svrhu?
Pustite da možemo imati i drugi stav osim vašeg i da se s njime ne morate slagati ali ga objavite.
A uvaženi prijatelj Jusuf vam je upravo pokazao lasiće i gorankiće i perkoviće - kao paradigmu naše sudbine.
A što je to nego četnička gamad u 'drugom agregatnom stanju'.
Da valjda ne bi više smjeli ni četniku reći da je - četnik već 'gospon kraljevski antifašist'!!
Ili što reče 'jadni' satyr 'kad spomenem hrvatsko svi misle na ustaško'!!
Zato treba tim četnicima - hrvatskim zlodusima svako jutro reći - kao što Kina svako jutro ispaljuje topovski hitac na Taiwan - 'gospodo četnici niste dobrodošli u Hrvatskoj i idite tamo odakle ste i došli'.
www.croatiaguidebook.info
Na duhovit način uz karikature - provest će stranca kroz Hrvatsku.
Ovo nije besplatna reklama- nego preporuka: