Povijest lignje opovrgava

1982. izbio je, po ondašnjem jugoslavenskom mnijenju, pomalo čudan rat. Zaratile su Argentina i Velika Britanija oko Falklandskih otoka. Bilo mi je tada tek dvadesetak godina i svjetska politika me nije previše zanimala pa sam, kao i većina mojih vršnjaka, zaključio da se tu više radi o britanskom spašavanju časti i principijelnoj obrani imperijalne slave negoli o stvarnom britanskom interesu da pod svojom vlašću zadrži nekoliko polupustih otoka i ''dva-tri stada ovaca''. Takvima su naime bili ovdašnjoj javnosti predstavljeni Falklandski otoci. Kad se toga sjetim, odmah mi bude jasno zašto je na danas na tribinama gdje se govori o politici publika redom starija od pedeset. Mlade zanimaju neke druge stvari, priča o politici, ukoliko nije poziv na revoluciju, čini im se dosadnom.

Rat je trajao kratko i završio katastrofalnim porazom argentinske vojske s nesagledivim posljedicama za Argentinu na unutrašnjem planu. Od posljedica tog i drugih neuspjeha nekoć prosperitetna južnoamerička zemlja još se nije oporavila. Jedna kratka vijest na portalu Izravno.com ovih me dana podsjetila na Falklandski rat: Španjolsko-argentinska tvrtka Repsol YPF objavila je u četvrtak da će bušiti u potrazi za naftom na Falklandskom otočju, arhipelagu pod britanskom upravom. Glasnogovornica skupine izjavila je da će se bušenja provoditi na Falklandskim otocima, ali u argentinskim teritorijalnim vodama, "daleko od voda oko kojih se spori" s Velikom Britanijom. Dalje se pojašnjava kako se u posljednje vrijeme ''pojačala napetost između Londona i Buenos Airesa,nakon izviđanja terena u vodama arhipelaga u potrazi za naftom triju britanskih tvrtki , zbog kojeg su dvije zemlje vodile rat godine 1982.''.

Ovakve, naoko nevažne vijesti rijetke su u našim medijima, a kada se i pojave dobiju neki neugledni kutak i nikada se posebno ne komentiraju. One, istina, nisu atraktivne običnom čitatelju, međutim mnogo govore o pravoj naravi svijeta u kojem živimo. U međunarodnoj politici danas, kao i oduvijek uostalom, ispod lažnom brigom za demokraciju i ljudska prava uglancane površine struje divlje rijeke i potoci sebičnih državnih, nacionalnih i privatnih interesa. Tu se svatko sa svakim sudara i svatko nastoji ostvariti neku korist ili prednost na račun nekoga drugog. Baš svatko? Eh, svako pravilo ima iznimaka pa tako i ovo. Hrvatski politički predstavnici nisu takvi, nisu sebični, hrvatski im interes često nije na prvom mjestu.

Prisjetimo se kako se Mesić svojedobno čudio čemu tolika briga za dvije-tri lignje u Savudrijskoj vali. Račan je čak u tom smislu nešto Slovencima i potpisao. Ili, kako su se kasnije esdepeovci vadili, parafirao. Gospođa Kosor, Vlada i Sabor složno su prepustili sudbinu hrvatskog teritorija nedefiniranoj arbitražnoj komisiji. Novoizabrani predsjednik Josipović malodušno priznaje da posljedica takve odluke može biti gubitak teritorija, a da ne bi zaostao u velikodušnosti za svojim predšasnikom i suvladaricom iz Banskih dvora - nagoviješta mogućnost povlačenja tužbe protiv Srbije za genocid. Što je to što hrvatske političke uglednike tjera da se ponašaju drugačije od drugih političara u svijetu? Je li u pitanju neka endemska nesebičnost ili nešto drugo?

Kako to da se isti ti uglednici pretvore u prave lavove, tigrove, hijene, slonove, konje i što sve ne kada se bore za svoju poziciju u unutarhrvatskim političkim borbama, a prema vani su tako nesebični? Nešto tu smrdi. Hipersenzibilni nacionalisti bi možda posumnjali na izdaju, a ja mislim da nije izdaja u pitanju, nego da se radi o nerazumijevanju puta kojim lignje stižu na stol. Pogledamo li malo biografiju autora metonimije o lignjama, vidjet ćemo da je riječ o čovjeku koji nikada u životu ni smrznute lignje uspješno sproveo od frižidera do tanjura na stolu, a kamoli kada koju lignju ulovio. Živio je od politike, u nekoliko država. Tu se onda logično politika, odnosno politikanstvo nadaju kao konstanta, a država kao promjenjivi okvir. Čemu se dakle opterećivati državom kada ona na ''ovim prostorima'' stalno mijenja oblik, veličinu i svrhu. Možemo stvar ogoliti do kraja pa konstataciju formulirati ovako: kako se može izdati interes države koja svoje interese nije ni odredila, osim cilja da svoju državnost utopi u članstvu u EU!?

Birajući takvu politiku i takve političare tijekom posljednjih deset godina, hrvatski građani oduzeli su sebi moralno pravo da bilo kojem od političara spočitavaju izdaju. Tuđman nas je mogao izdati jer je bio jasan glede toga kakvu Hrvatsku želi. Srećom, nije izdao. Mesić nas nije mogao izdati jer o biti državnosti i države nije ni govorio. Pa, prema tome, nije ni izdao. On, doduše, nije ostvario pusta obećanja o povratku opljačkanog blaga i boljem životu, ali to nije izdaja, to su tek iznevjerena obećanja. Kakva političari diljem svijeta svakodnevno daju. To što Hrvati predugo nisu imali državu i nije im, izgleda, potpuno jasno što to doista znači, kakve to obaveze ali prednosti donosi, drugo je pitanje.

Ono što državu čini državom jesu teritorijalna, pravna i monetarna suverenost. Sve ostale veličine su promjenjive. Hrvatska je bez ikakva puča ili zaplotnjaštva, potpuno javno i transparentno u dobroj mjeri odustala od sva tri navedena vida suverenosti. Glede teritorija: Savudrijsku valu smo ustupili arbitražnoj komisiji na odlučivanje kome će pripasti, Svetu Geru i Šarengradsku adu bez našeg jasnog protesta kontroliraju susjedne države. Glede pravne nadležnosti: Haški sud nadređen je, barem za jednu kategoriju sudskih progona, hrvatskim sudovima i hrvatskim zakonima. Glede financija: banke su uglavnom strane, a HNB uglavnom vodi brigu da one uspješno posluju. Hrvatski građani se uglavnom slažu da sve bude kako jest, tako su se barem izjasnili na tri posljednja izborna ciklusa.

Zato mi se uistinu tragikomičnim čini hrvatski nacionalizam koji izbije tu i tamo na sportskim terenima, koncertima ili u kakvoj javnoj raspravi oko nevažnih pitanja. Kladim se, recimo, kada bih sada napisao štogod negativno o Paveliću da bi čudnovata četica njegovih adoranata tjednima gnjavila urednika Marijačića svojim pismima i pozivima kako će oni dokazati tom Pešordi kako je upravo Pavelić bio idealan vođa i NDH-a savršena država. No da Sloveniji aktualna vlast prepusti i cijelu Istru, ti isti mirno bi prešli preko toga! Uostalom, ništa čudno, i Pavelić je mogao bez Istre i suvišnih dijelova Dalmacije.

Tako je toj izumirućoj skupini starinskih nacionalista važnija imaginarna granica na Drini od hrvatske suverenosti u okviru međunarodno priznatih granica. Novim nacionalistima ili, po Hebrangu, desničarima važnije je članstvo u EU od ikakvih granica i suverenosti. Treća skupina su oni koji mentalno nikada nisu izašli iz Jugoslavije, njima međurepubličke granice ionako nikada nisu ništa značile. Zanimljivo je da se upravo po tom jugoslavenskom refleksu oni deklariraju kao ljevičari iako te dvije stvari objektivno nemaju nikakve veze. Ostatak izvaranog pučanstva ne vjeruje više nikome i nije mu ni do čega. Rukovodi se ponajviše instinktom golog preživljavanja u uvjetima krize.

No činjenice su neumoljive kolikogod da ih ignorirali. Ako savudrijske ''lignje'' budu slovenske, završit će na slovenskom stolu ili će novac od njihove prodaje završiti u slovenskom džepu. Ako pak ostanu hrvatske, onda će i korist od njih imati Hrvatska. To je vrlo jednostavna formula. Koju, izgleda, ni političari ni birači u Hrvatskoj ne razumiju baš najbolje. Lignje su, naravno, samo stilska figura. Što ako jednoga dana Slovenci u suradnji s nekom britanskom tvrtkom počnu crpiti naftu ili plin iz podmorja koje smo mi velikodušno prepustili na volju arbitražnoj komisiji, a ona ga dosudila Sloveniji? Tko će onda biti kriv? Pa zna se – arbitražna komisija! Eto, novog štofa za tipično hrvatsko jadikovanje kako nas ni Zapad ni Istok ne vole, kako svijetom vlada nepravda itd. Jer gdje bismo mi sami mogli biti nešto krivi ili, ne daj Bože, naše dične vođe!?

Prave države takvih problema nemaju. Recimo, Britanci! Oni su 1982. znali da Falklandski otoci vrijede puno više od dva-tri stada ovaca. I da ih moraju i oružjem obraniti ako drugačije ne ide. Povijest će pošalicu o lignjama opovrgnuti, to je samo pitanje vremena. Šteta je samo što će cijenu te lekcije plaćati oni koji u cijeloj toj stvari nikako nisu mogli sudjelovati. Naša djeca.

Ništa zato, ostaje nam san nedosanjani. Granica na Drini.

Damir Pešorda
Hrvatski list