Hebrangova logika

U Hrvatskoj logika nije na cijeni. Izjave koje su sprdnja s elementarnom logikom čujemo od naših javnika gotovo svaki dan. Prednjači, naravno, odlazeći Mesić, ali ni drugi puno ne zaostaju. Čitam tako na jednom hercegovačkom portalu da je Hebrang optužio Hercegovce za gubitak izbora. Hebrangov znanac zagrebački odvjetnik Mate Knezović razmijenio je s njim nekoliko SMS poruka povodom pripreme zakona o brisanju dvostrukog prebivališta. Nakon što su ga zapanjili Hebrangovi odgovori ustupio je tu prepisku portalu Poskok i ona je objavljena. Za vjerovati je da je prepiska autentična, jer su obojica sudionika poznata javnosti, a nijedan se od njih službeno nije ogradio od onoga što Poskok donosi kao ekskluzivnu vijest.

Ono što je u toj prepisci intrigantno nije sama činjenica da se Hebrang slaže s izmjenom zakona, nego način na koji tu odluku opravdava. On ogorčeno spočitava Hercegovcima da je zbog njih izgubio izbore i da zbog toga moraju biti kažnjeni. Dvostruko prebivalište, pravno gledajući, jest malo neobično rješenje, na dulji rok vjerojatno i neodrživo. Valja biti međutim pošten i priznati da je ono proisteklo iz nikada dokraja definiranog odnosa Hrvatske prema Hrvatima u BiH. Definiranje tog odnosa dosada je bilo prepušteno isključivo hrvatskim vlastima. I sve je teklo tako kako je teklo. Očito loše po Hrvate u BiH. Predmnijevam da će se u vremenima koja su pred nama Hrvati iz BiH aktivnije uključiti u definiranje tog odnosa. Mnogi bi se u Hrvatskoj mogli iznenaditi razvojem situacije. Ono što se cijelo posljednje desetljeće doživljavalo kao suvišan teret, moglo bi se, nakon što se odbaci, pokazati kao gubitak prednosti u igri koja na ovim prostorima nije nipošto završena.

No, vratimo se Hebrangu i logici. Nedopustivo je da političar optužuje jedan dio birača što mu nisu dali glas. Izbori zato i postoje da ljudi biraju. Čak i ako je o Hercegovcima riječ. Inače bi izbori bili puki popis stanovništva. Ali, hajde, da u tom segmentu Hebrangovu ogorčenost i razumijemo, nije jasno kako on, kao čovjek s najvišom mogućom akademskom titulom, zanemaruje elementarnu matematiku i logiku. A matematički stvari stoje ovako. U BiH je važećih glasačkih listića bilo 50539, od čega je Bandić dobio 29084, a Hebrang 10414. Dakle, razlika je u 18660 glasova, a ukupna razlika između Bandića i Hebranga u prvom krugu bila je 55070 glasova. Da su svi oni koji su u Bosni i Hercegovini glasali za Bandića svoj glas dali Hebrangu, Hebrang bi uistinu prošao tijesno u drugi krug, s 3098 glasova prednosti. Ali tu na scenu stupa logika: zar je logično očekivati da i u jednoj izbornoj jedinici kandidat koji je glatko prošao u drugi krug ne dobije baš nijedan glas!? Pa Bandić je čak i u Istri dobio oko 6000 glasova! U BiH mu je dovoljno bilo tek dvije tisuće budući da se ti glasovi oduzimaju Hebrangu. S druge strane: bez glasova iz BiH Hebrang bi imao 227584 glasa, a Bandić 263984 glasa, dakle razlika bi bila za 36 tisuća i četiri stotine glasova! Što znači da je Hebrang izbore izgubio u Hrvatskoj. Debelo. Stoga isprazno i smiješno zvuče Hebrangove riječi: ''Za izmjene Zakona o prebivalištu neka se oštećeni obrate Milanu Bandiću, ratniku iz zagrebačkog podruma, kojemu su dali glasove i tako na Pantovčak doveli ljevičara.''

Zakon o prebivalištu promijenit će se ovako ili onako, žalosno je samo što se jedna od stupova tzv. hrvatske desnice na koncu razotkrio kao sitni račundžija, a to što i pokojnog Tuđmana priziva kao argument sebi u prilog, to je već i nisko. Naime, Hebrang kaže: ''Ne smrt (Hercegovcima, op.a), samo mjesto koje su tražili. Ništa nisu naučili od povijesti, tako imaju takvu sudbinu. U to me je uvjeravao Tuđman. Ja sam rekao da je to zbog osvajača. Opet je bio u pravu. Moja je spoznaja bolna. Tko mi je kriv što ne slušam.'' Teške su ove lako izrečene riječi. One, prije svega, sugeriraju da je pokojni Tuđman na Hrvate iz BiH gledao s visoka, držao ih drugačijim od ostalih Hrvata, nepouzdanim i prijetvornim. One dalje sugeriraju da se Tuđman ''tim i takvim'' be-ha Hrvatima po potrebi koristio ne vjerujući im i smatrajući ih nepopravljivim. One također sugeriraju da bosanskohercegovački Hrvati ništa nisu naučili od povijesti i da su sami krivi za svoju lošu sudbinu. S druge strane Hebrang je imao nekih iluzija o be-ha Hrvatima, mislio je da su takvi nikakvi samo zato što su ih osvajači predugo kinjili, a da se inače mogu popraviti u slobodi.

Ne da mi se ovo komentirati, to je posao za Miljenka Jergovića i slične analitičare prikrivenog fašizma i rasizma u diskursu zagrebačke gospode. Nisam se time bavio dosada, pa neću ni sada. Primijetio bih ipak samo dvije stvari. Prvo, nijednog od mojih hercegovačkih Hrvata nije bilo u uskom ulizičkom krugu oko Sanadera, a dojedan politički relevantan bio je uz Tuđmana do smrti! S Hebrangom su stvari stajale upravo obrnuto. Drugo, upravo zato što im je za stolom uzeta sloboda za koju su se puškom izborili bosanskohercegovački Hrvati pokušavaju nešto promijeniti, popraviti svoj položaj, ukratko – uče od bliže i dalje povijesti. Glasovanje za Bandića nije bilo plod iluzije da bi samim tim nešto nabolje mogli promijeniti, nego tek uvježbavanje samostalnog hoda u budućnost.

Ako je taj prvi korak djelovao i nespretno – Bože moj – prvi koraci su uvijek pomalo trapavi. Ali samo čineći ih, naučimo samostalno hodati.

Damir Pešorda
Hrvatski list