Nova paradigma potiskuje staru već desetljećima

Paradigma je obrazac mišljenja u skladu s kojim sagledavamo svijet. Paradigmu je u suvremenim teorijama popularnom učinio američki teoretičar Thomas Kuhn u poznatoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija. Kuhn drži da povijest znanosti nije tek nakupljanje i nadogradnja znanja, nego je prije smjenâ paradigmi, pri čemu je promijenjen okvir mišljenja zaslužan za ono što nazivamo znanstvenim napretkom. U našoj javnosti paradigmu je kao pojam proslavio Davor Ivo Stier, koji je zajedno s Plenkovićem zastarjelu Karamarkovu paradigmu HDZ-ove politike zamijenio novom paradigmom. Svoj i Plenkovićev pohod na preuzimanje HDZ-a Stier je popratio i knjigom Nova paradigma. Nisam na vrijeme stigao pročitati tu Stierovu teoretsku potku nove paradigme u hrvatskoj politici, a kasnije me upravljačka praksa novoparadigmatičara uvjerila da za tim nema ni potrebe.

Međutim, nova paradigma o kojoj ovdje namjeravam pisati nema veze Stierovom Novom paradigmom. Naprotiv, nekako predmnijevam da – iako istu ne pročitah – uglavnom pobija Stierovu Novu paradigmu. Naime, slušajući što sve Stier i Plenković govore i gledajući što sve rade, čini mi se da je njihovu paradigmu, pri čemu njihove sitne međusobne razlike ovdje ostavljam po strani, pregazilo vrijeme. Ne, nova paradigma uspostavlja se mimo njih, nisam siguran da je baš i razumiju premda svoju zadaću u njezinoj uspostavi uglavnom uspješno ispunjavaju. Nova paradigma potiskuje staru već desetljećima, no tek poslije ''pandemije bolesti COVID-19'' nije ju više bilo moguće ignorirati. Uobičajena logika odjednom je postala nevažeća, a bizarne ludosti postale normalne.

Možda su dobar primjer za eksplikaciju nove paradigme teorije urote. U dubini dvadesetog stoljeća egzistirale su na margini i bile više razbibriga zdosađenih čudaka i maštara nego predmet vrijedan pažnje ozbiljnih ljudi. Danas barem dijelove tog narativa usvajaju i neki svjetski lideri, a i u glavnostrujaškim medijima te teme postaju sve relevantnije, makar kao predmet opovrgavanja, dok su među običnim pukom stekle solidan kredibilitet jer im trendovi u društvu sve više daju za pravo. Tako, primjerice, nasrtljiva promidžba pobačaja i uopće odustajanja od prokreacije, kao i brojne nedoumice i apsurdi vezani uz nedavnu pandemiju lako mogu biti protumačeni kao nastojanje nekih zakulisnih moćnika da se broj ljudi na planetu drastično smanji, a to je, priznat ćete, teorija urote par excellence.

Lakoća s kojom se u posljednje vrijeme govori o nuklearnom ratu upravo je zastrašujuća. Vlade demokratskih država ponavljaju kao mantru da se mora poraziti Rusiju i u tišini dijele građanstvu brošurice o preživljavanju u slučaju rata i tablete joda za slučaj nuklearne nesreće. Takvo što bi prije nekoliko desetljeća bilo gotovo nemoguće, cijeli bi se svijet uzbunio zbog same mogućnosti svjetskog rata i sve bi druge teme, barem dok se ta ne razriješi, postale irelevantne. Danas međutim više uzbuđenja izazivaju razglabanja o ugljičnom otisku ili koji rod je odgovarajući za one koji ni sami ne znaju kojega su roda. Stoga nije daleko od istine komentar jednoga čitatelja ispod članka Prijeti li nuklearni rat? na portalu Index.hr, a prenesen iz Deutsche Welle: ''Nama vladaju luđaci koji se boje virusa prehlade i CO2, a nuklearni rat smatraju beznačajnim.''

Nemam ambicija teorijski objasniti i definirati novu paradigmu, zamašan je to posao koji nadilazi moje snage i kompetencije, uostalom ovo je samo kolumna, ali njezinu nazočnost ne mogu ne vidjeti. Ona će sve nas – i one koji je zdušno prihvaćaju i slijede, kao i one koji joj se odupiru – u predstojećem vremenu bitno određivati i utjecati na našu sudbinu, pojedinačnu i opću. Hrvatska je premala da bi određivala trendove u svijetu, no u onoj mjeri ukoliko hrvatske elite budu razumijevale te trendove utoliko će se moći adekvatnije prema njima postaviti. Na žalost, za sada takvih elita nema, odnosno ne mogu doći do izražaja, ni u politici, ni u kulturi, ni u drugim područjima. Osim u sportu, ali sportaši kreiraju budućnost neke zemlje. Na nama je, običnim građanima koliko i na potencijalno novim elitama da to pokušamo promijeniti

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik