Rezultati izbora

Prošlotjednu sam kolumnu završio riječima ''Glasujte po savjesti… Ionako ćete se pokajati''. Nakon izbora situacija je zanimljiva. Pitam se – koliki je broj onih koji imaju nečistu savjest? Ili barem osjećaju nešto nalik grižnji savjesti. Kako god bilo, jedna je epoha završena. Dovršena je tranzicija HDZ-a iz pokreta za nacionalno oslobođenje u europsku pučku stranku po mjeri Andreja Plenkovića, to jest Angele Merkel i europskih političara sličnog profila. Ali ovo je ujedno i posljednja velika pobjeda HDZ-a. Nikada više, barem se meni tako čini, neće se steći uvjeti da HDZ zahvati ovako široko, od strahom od povratka ''komunjara'' uplašenih domoljuba do anacionalnih eurofila. Naravno, u premoćnoj pobjedi HDZ-a značajnu ulogu ima i goli interes velikog broja birača na ovaj ili onaj način egzistencijalno vezanih uz tu stranku.

Nisu ga prepoznali kao svoga

S druge strane debakl SDP-a pokazuje da je Bernardićev pokušaj račanizacije SDP-a nije uspio, kao što svojedobno nije uspio ni Karamarkov pokušaj retuđmanizacije HDZ-a. Ukratko, Bernardićev glavni problem nije bio što nije elokventan kao Plenković, nego što ga sljednici KPH-a nisu prepoznali kao svoga. Barem ne u dostatnoj mjeri. Stasao je u Bandićevoj sjeni, obitelj mu je po očevoj liniji previše hrvatska, nije raskrstio s Crkvom… Uzalud se Bero trudio odlučno suprotstavljati nepostojećem fašizmu, ni ljevičari ni jugonostalgičari nikad mu nisu do kraja povjerovali. A nastup mu je bio takav da je često izgledalo kao da ni on sam sebi do kraja ne vjeruje.

Oslonac na Pupovca

Od svega rečenoga u izbornoj noći vrijedi skrenuti pozornost na dvije izjave: Plenkovićevu da će se u sklopu tzv. ''novog suverenizma'' zalagati za poboljšanje ljudskih i manjinskih prava te Zekanovićevu izjavu da će Plenković morati odlučiti između njega, Zekanovića, i Milorada Pupovca. Odgovor na tu dvojbu nameće se sam od sebe. Kao i do sada Plenković će se osloniti na Pupovca, to je taj kontinuirani rad na unapređenju manjinskih prava. Ovo s ljudskim pravima pak odnosi se na daljnju implementaciju Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma i sličnih globalističkih projekata. U raspodjeli političke moći to će značiti da će Milorad Pupovac i dalje biti moćniji od Miroslava Škore, a Jelena Veljača od Željke Markić.

Podjela na dva tabora

Domovinski pokret postao je treća politička snaga u zemlji, međutim cilj zbog kojega je nastao nije ispunjen. Nadmoćnom pobjedom ojačani Plenković ne mora pristati ni na kakve uvjete, naprotiv može s manjincima, Čačićem i Štromarom osigurati tijesnu manjinu, a iz iskustva znamo gdje je sedamdeset šest ruku, tu se uvijek nađe još poneka. Dovoljno da se vlada do kraja mandata. Ta još poneka ruka može se naći na više mjesta: među ''domovincima'', među razočaranim a vlasti željnim Bernardićevim koalicijskim partnerima, među onima ''s imenom i prezimenom'', a možda se među pokislim esdepeovcima nađe i kakav Saucha ili Milanka Opačić. Sada tek postaje jasno koliko je HDZ-ovoj kroatocentričnoj oporbi bilo pogrešno dijeliti se na dva tabora, Domovinski pokret i Most, i tako podijeljenoj ići na izbore.

To se najzornije može predočiti u 11. izbornoj jedinici u kojoj se biraju zastupnici dijaspore. Tu je nezavisni Glasnović, kojega podupire Domovinski pokret, odnio oko 19%, Most oko 11% i HDZ oko 65%. Da su i ''mostovci'' poduprli Glasnovića, on bi glatko osvojio jedan mandat, a ovako sva tri mandata idu HDZ-u. U prvih deset izbornih jedinica također bi zajednička lista Domovinskog pokreta i Mosta osvojila koji mandat više nego su ih osvojili ovako, čime bi ta jedinstvena lista raspolagala s tridesetak mandata – što je sasvim dostatno da se HDZ natjera na koaliranje s kroatocentričnim političkim snagama ili na veliku koaliciju sa SDP-om. Ovako najvjerojatnije sve ostaje po starom: Plenković, Pupovac, Štromar i Čačić na vlasti, a Hasanbegović, Zekanović i Grmoja u oporbi. Dakle, još jednom se pokazalo da je pogrešno zbog straha od povratka ''komunista'' na vlast glasovati za HDZ-e i da je još pogrešnije s više ''desnih'' lista ići na HDZ.

Antifa

Zanimljive se stvari događaju i na lijevoj strani političkoga spektra. Iz slabljenja SDP-a profitirala je grupacija Možemo kojoj ton, čini se, daju Radnička fronta i Zagreb je naš, odnosno Tomislav Tomašević i Katarina Peović. Čiji izraz lica tjera čovjeka da nesvjesno spusti pogled i pogleda jesu li joj ručne bombe za pojasom. U toj je političkoj grupaciji Hrvatska dobila svoje verziju antifa, odjek one političke paradigme koja se ovih dana valja ulicama američkih gradova i ruši sve pred sobom. S njima valja biti oprezan jer već sada po društvenim mrežama vrbuju mlade esdepeovce da se okane mlakoga SDP-a i priključe se autentičnoj ljevici.

Na kraju treba spomenuti i onu najmanje moguću mogućnost, a to je da Andrej Plenković ponudi poštenu koaliciju Domovinskom pokretu, to jest uradi ono što nije uradio Sanader 2003. kada je umjesto Milorada Pupovca mogao izabrati Antu Đapića, Tončija Tadića, Miroslava Rožića i ostale ondašnje pravaše. Tada bi se Plenković od ''briselskog ćate'' prometnuo u državnika. No, kako rekoh, za takvo što je vrlo mala, gotovo nikakva mogućnost pa će Plenković, unatoč sjajnoj pobjedi, najvjerojatnije ostati samo okretan i vješt političar. Čini se da je hrvatskim glasačima to dovoljno. Što se tiče grižnje savjesti, ona će s protokom vremena, bojim se, rasti.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik