Treba se boriti

Osamnaesta godišnjica Tuđmanove smrti protječe u turobnoj sjeni haaške tragedije. Slobodan Praljak posljednji je Tuđmanov borac koji je poginuo na položaju. U obrani Hrvatske. To što nam krojači javnog mnijenja pokušavaju njegovu smrt prezentirati kao obično ubojstvo, besramna je podvala.

U četvrtak generala sahraniše skoro potajice. Krišom, dragi čitaoče, krišom – rekao bi veliki Matoš. O Tuđmanu se PraljakImpulsOsamnaest godina nakon Tuđmana Hrvatskoj je neophodan neki novi impuls, neka snaga, osoba, ideja, karizma... nešto ili netko tko bi je nakon gotovo dva desetljeća lutanja i destrukcije osovio na noge i uveo u stvarnost europskog dvadeset prvog stoljeća. Da bi se to moglo dogoditi, potrebno je da se razobliči destruktivno antihrvatski narativ koji je zavladao hrvatskim političkim, medijskim i kulturnim prostorom. Koliko god se taj narativ kitio perjem novih ideologija, on je u biti duboko anakron, kriptokomunistički i projugoslavenski.pak zbori uglavnom biranim riječima, ali bez žara. Više je žara u invektivama njegovih neprijatelja nego u laudama njegovih navodnih sljedbenika. Završila je, čini se i detuđmanizacija i retuđmanizacija, nastupilo je posttuđmanovsko vrijeme.

Iskreno, i sam se ponekad osjećam beznadno zastarjelim, anakronim. Ono u čemu je moj naraštaj definitivno podbacio jest prijenos pozitivne hrvatske priče iz junačkih devedesetih u cinična prva desetljeća trećeg tisućljeća. Podcijenili smo destruktivni potencijal onih kojima se s raspadom Jugoslavije raspao njihov svijet. Danas oni uspješno nameću svoju priču kao hrvatsku priču, a lajtmotiv je te njihove priče da je samo stvaranje hrvatske države bila velika pogrješka. Koja se može ispraviti samo tako da se Hrvati pospu pepelom i vrate se pod okrilje Regiona.

No, to je samo jedan aspekt cijele tranzicijske priče. Drugi aspekt čine krupne promjene na globalnom planu. Sve oni što smo mi formirani u drugoj polovici dvadesetog stoljeća uzimali kao samorazumljivo dovedeno je u pitanje, a dobrim dijelom i odbačeno kao zastarjelo i neprihvatljivo. Od koncepcije javnog i privatnog i pitanja identiteta do odnosa među spolovima. U tom smislu pred našim očima rađaju se dvije Europe: istočna, nekoć mahom Tuđmankomunistička, koja sada brani europske vrijednosti od prije pedesetak godina,i zapadna, nekoć demokratska, kapitalistička, koja sada srlja u totalitarizam političke korektnosti i ljudskopravaške ideologije. Hrvatska, po običaju, ne pripada nigdje. Tamo gdje bi htjela, ne drže do nje; a tamo gdje bi možda i mogla steći uvažavanje i iskrene partnere, ne želi sama, odnosno ne žele njezini lideri, a narod nitko i ne pita.

Tuđman i Praljak simboli su jednoga vremena, nacionalni romantici, ali i ljudi od djela, intelektualci, sanjari i ratnici istodobno. Stvaranje nacionalne države bio je njihov vrhunac. Vrijeme od smrti jednoga do smrti drugoga, osamnaest posljednjih godina, bilo je vrijeme rastakanja njihova djela. Praljkov krik u Haaškoj sudnici posljednji je poziv tuđmanovske Hrvatske Hrvatima da se osvijeste. Drugo je vrijeme i drukčije se treba boriti za Hrvatsku. Ali treba se boriti! Nema zajednice bez iskrenog angažmana i Hrvatskanastojanja oko zajedničkih poslova. Nacija je projekt okrenut budućnosti, a kad to prestane biti, regredira u etniju s perspektivom daljnje razgradnje u nekoj široj zajednici.

Dakle, osamnaest godina nakon Tuđmana Hrvatskoj je neophodan neki novi impuls, neka snaga, osoba, ideja, karizma... nešto ili netko tko bi je nakon gotovo dva desetljeća lutanja i destrukcije osovio na noge i uveo u stvarnost europskog dvadeset prvog stoljeća. Da bi se to moglo dogoditi, potrebno je da se razobliči destruktivno antihrvatski narativ koji je zavladao hrvatskim političkim, medijskim i kulturnim prostorom. Koliko god se taj narativ kitio perjem novih ideologija, on je u biti duboko anakron, kriptokomunistički i projugoslavenski. To je onaj naš (pod ovim mi podrazumijevam nas hrvatske nacionaliste iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća) stari znanac: pogled mu prepoznajemo, milicionerski i žbirski, glas kao sa Ovčara i Kablara, korak k'o iz kozaračkog kola... Ako javno postojanje nas iz dvadesetog stoljeća ima još neke svrhe, to je da se obračunamo s tim bastardom komunizma i jugoslavenstva, a hrvatsku će budućnost definitivno graditi neki novi ljudi, ljudi dvadeset prvog stoljeća za dvadeset prvo stoljeće. Treba im samo očistiti teren od mina zaostalih iz prethodnih ratova.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo

Pet, 18-10-2019, 16:54:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.