Poruka kardinala Kuharića – Principi su oružje!

Kardinal Franjo Kuharić je na susretu u Predsjedničkim dvorima, 29. rujna 1997. rekao:

«Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.»

A teško da je ikada neka država, ne tako velika kao što je Hrvatska, napravila nešto tako veliko kao što je to napravila Hrvatska s Olujom!

Pismo VSUN-a

Kuharić«Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.»Uloga našega pisma VSUN-a je upravo ponovno upozoriti da je cijeli Domovinski rat veličanstven, a posebno Oluja. Zato je pismo 16 akademika i 3 biskupa/nadbiskupa supotpisalo tako veliki broj naših ljudi (preko 1750 ljudi, od toga skoro 200 sveučilišnih profesora i znanstvenika). U Pismu kažemo i slijedeće:

«Zatočili ste ih (naše generale, J.P.) i zato što su umjesto vas spasili sto tisuća muslimana u vašoj navodno zaštićenoj zoni Bihać, a poslije pokolja u također vašoj zaštićenoj zoni Srebrenica.»

Na to nas podsjeća i Ivan Šarac, upisan u Kuću slavnih američkih obavještajaca, a bio je 90-ih godina vojni ataše u Hrvatskoj i izravni svjedok svih događaja u Kninu u kolovozu 1995. godine, kada kaže o glavnom postignuću Oluje:

«Općepoznato je da je tri dana poslije general Gotovina bio u zapadnoj Bosni jer se operacija nastavljala dalje s ciljem da se zaštiti Bihać. Srbi su dobili nekoliko brigada pojačanja iz istočnoga dijela BiH i iz Srbije pa je Bihaću prijetila smrtna opasnost, opasnost da ta enklava padne, a onda i genocida takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu.»

Zaborav

Nije trebalo previše vremena da se na kardinalovu poruku zaboravi, pa tako ni ovo veličanstveno ostvarenje hrvatske države i Hrvatske vojske – spašavanje toliko velikog broja ljudi - danas uopće nitko ne spominje, ili ga rasistički marginalizira.

Na to nas iznova podsjeća najnovija priča o bivšem ministru pravosuđa, a danas pomoćniku glavnog tajnika UN-a Ivanu Šimonoviću. Milan Ivkošić u tekstu «Lakoća» izdaje ili kako je Šimonović došao na vrh svijeta kaže:

ZaboravNije trebalo previše vremena da se na kardinalovu poruku zaboravi, pa tako ni ovo veličanstveno ostvarenje hrvatske države i Hrvatske vojske – spašavanje toliko velikog broja ljudi - danas uopće nitko ne spominje, ili ga rasistički marginalizira«I za Račana, i za Sanadera, i za Jadranku Kosor, i za Mladena Bajića, i za Ivana Šimonovića Gotovina je sa svojim vojničkim sposobnostima, ljudskom čašću i moralnošću bio neko nestvarno, fiktivno biće iz priče, iz bajke, neka nadzemaljska plemenitost na koju će zvjerski nasrnuti sa svojim zemaljskim karijerističkim apetitima koje su im otvarali Haag, Europska unija, Amerika... Ničim se stranim gazdama ne iskazuje pokornost, odanost i puzavost kao gaženjem najsvetijega u svojoj domovini. Ivan Šimonović svojom se ambicioznošću kojom je po svjetskim institucijama znao utirati put popeo takoreći do vrha svijeta, ali nema toga vrha svijeta koji će isprati prljavštinu izdaje.

I najnovija otkrića o odnosu hrvatskih dužnosnika prema Gotovini pokazuju da su od početka 2000. sve hrvatske vlasti svoju politiku gradile na žrtvovanju Hrvatske Haagu, Bruxellesu, Londonu, Washingtonu... Konkretnije rečeno, žrtvovanju stranim profiterima i ucjenjivačima koji su joj kao mamac podmetnuli Europsku uniju koja će joj s jedne strane biti ideal, a s druge je strane porobiti! U takvom stanju Gotovina nije za vlast bio nevolja nego prilika za izdaju i nagradu koja je slijedi!»

Najbolji ljudi su u Haagu

Da, žrtvovali su Hrvatsku, umjesto da moćnike upozore da je njihovo ponašanje čist rasizam. Spašavanje 100 000 ljudi je nešto veličanstveno. U svjetskoj povijesti po prvi put netko tko učini tako nešto veličanstveno biva osuđen od organizacije svjetskih naroda!

Davno sam već rekao (što je i prepoznao svojevremeno Feral Tribune u rubrici Greates Shits, 26. srpnja 2003.; naravno Jugoslavenima je loše sve ono što je hrvatsko) kako su nam najbolji ljudi u Haagu. Zapravo Ivkošić, opisujući Gotovinu, opisuje sve te naše najbolje ljude i u Haagu i u Hrvatskoj. Opisuje sve one koji slijede poruku našega kardinala.

Ivkošić imenuje i neke od onih koji to ne rade. Možda će nekome zasmetati što ne spominje one najznačajnije u žrtvovanju Hrvatske – dva predsjednika RH. Doista, da je Mesić zaslužio osudu zbog veleizdaje, to je već svima jasno. Josipović je trenutni predsjednik, pa je u boljoj poziciji. Ali nema dvojbe da će, kad tad, ljudi shvatiti kolika je njegova uloga u svemu tome. Dapače, možemo slobodno njemu pripisati autorstvo presuda hrvatskih generala, jer ih je on prvi i priopćio javnosti. Sjetimo se da je jedan dan poslije suđenja kazao kako je zločina bilo i kako za to netko mora odgovarati. U cijelom nizu tekstova ukazao sam da je u donošenju takve presude velika zasluga "hrvatskih" ljevičara (Mesić je o tome lagao u Haagu, a Josipović je čak napisao i knjigu!) u negiranju razlike između ratnog zločina (zločina agresije) i zločina u ratu, tj. zločina u obrani.

Srbi: «Kad se komunisti vrate, radit ćemo po starom»

Ali, od «hrvatskih» ljevičara takvo žrtvovanje Hrvatske bilo je očekivano. To su znali mnogi. Tako sam u «Spremnosti» od 27. travnja 1999. objavio razgovor dva Srbina koje je moja supruga čula sjedeći u autobusu u Adelaideu:

«Hrvatsku smo dobro porušili na početku. Ali Hrvati su se uspjeli izvući. Za nekoliko godina će sve to obnoviti i živjeti odlično. Ali ako dođu komunisti opet na vlast, onda će se vratiti u Jugoslaviju, pa ćemo mi raditi po starom.»

Komunisti«Hrvatsku smo dobro porušili na početku. Ali Hrvati su se uspjeli izvući. Za nekoliko godina će sve to obnoviti i živjeti odlično. Ali ako dođu komunisti opet na vlast, onda će se vratiti u Jugoslaviju, pa ćemo mi raditi po starom.»To sam još tada komentirao: «Pametniji Srbin od mnogih u Hrvatskoj!».

Istina, uvijek je šok kada čuješ istinu o «našim» ljevičarima. Meni se duboko urezala u pamćenje tvrdnja Mate Meštrovića kada je poslije Oluje iz oporbe prešao u HDZ (Tuđmanov, naravno) uz tvrdnju da je bio šokiran kada je vidio da se čelnici oporbe ne raduju Oluji.

I znamo, komunisti su ubrzo došli na vlast. Uz detuđmanizirani HDZ sve se odvija tako kako je Srbin predvidio. Istina nismo se doslovno vratili u Jugoslaviju, ali kao da jesmo. Pa zar predsjednik Josipović ne gleda u srbijanskog predsjednika kao u Boga? Zapravo svaka raščlamba Josipovićeva djelovanja pokazat će da se radi o predsjedniku koji je u zadnjih 20 godina najviše učinio za srpski narod! Mnogo više od svih srpskih predsjednika zajedno! Istina, imao je ogromnu pomoć u tome od strane „hrvatskih" ljevičara, bilo političara, bilo znanstvenika, bilo novinara...

To je tim značajnije što svi znamo za rezultat Oluje:

1) Hrvatska vojska je, parafrazirajmo Slobodana Miloševića, od te srpske vojske napravila «zečeve» i oslobodila okupirana područja!

2) Hrvatska vojska je, kako konstatira i Šarac spriječila srpski genocid nad pučanstvom Bihaća: «genocid takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu.»

Kada se danas javljaju Srbi, očito nesretni i zbog svoje vojske zečeva i zbog toga što nisu mogli napraviti željeni genocid, hrvatski političari bi im to izravno trebali i reći. Ali, prije toga su to trebali, slijedeći poruku našega kardinala, govoriti i svjetskim moćnicima. A znamo, umjesto toga oni su pomagali svjetskim moćnicima u konstruiranju lažnih optužnica protiv hrvatskih generala, nadmećući se u tome tko je bolji sluga.. Zato je ostalo da se kardinalove poruke drže državotvorni intelektualci.

Zapravo o samom početku takovog djelovanja „hrvatskih" ljevičara na Portalu HRSvijet od 26. kolovoza 2011. piše naš vrsni kolumnist Damir Pešorda (jedan od onih koji se ponašaju po poruci našega kardinala):

«Sve je počelo smišljenom antihercegovačkom kampanjom još početkom ratnih devedesetih. Ta kampanja bila je logična akcija kosovsko-udbaških struktura koje su u turbulentnim tranzicijskim vremenima tražile najprihvatljiviji model za vlastito preživljavanje i preživljavanje jugoslavenske ideje. Hercegovci, koji su zbog povijesnog iskustva bili najgorljiviji protivnici Jugoslavije, jednostavno su se nametali kao prvi cilj u psihološko-propagandnom ratu. ''Posao'' ocrnjivanja te skupine temeljito je odrađen. U suvremenom političkom životu u Hrvatskoj nema nijedne važnije osobe porijeklom iz Hercegovine. Josipović je Zagrepčanin dalmatinskih i inih korijena, Jadranka Kosor je iz zapadne Slavonije, Luka Bebić je Metkovac, Zoran Milanović vuče sinjsko podrijetlo, Rohatinski nije Hercegovac, a, bogme, nisu ni Vlado Šeks, Branko Hrvatin, Đuro Sessa, Tomislav Karamarko, Stipe Mesić, ministar Jandroković, Vesna Pusić, Milorad Pupovac ili Josip Friščić. Milan Bandić, doduše, jest, ali smišljeno je ostavljen kao opominjući primjer! Nakon omraze Hercegovaca i dijaspore općenito, krenulo se u razvijanje animoziteta prema pokrajinama. Prokazani su Dalmatinci kao lijeni, zatucani i konzervativni, Slavonci i Ličani isto tako. Samo je sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Istri tepano kao urbaniziranim, radišnim i naprednim sredinama. Zbrkani ideolog urbanog rasizma Denis Kuljiš čak je povukao granicu između ''više'' i ''niže'' Hrvatske. To što se granica uglavnom poklapala sa Šešeljevom nikome, izgleda, nije bilo sumnjivo. Osim, naravno, ''zatucanim desničarima'', ali njih se ne računa! Unatoč svemu, ideolozima tog tipa nikako nije uspijevalo poljuljati integralno hrvatstvo Hercegovaca, Dalmatinaca, Slavonaca i Ličana, a ni zabiti klin između hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Neki događaji u posljednje vrijeme pokazuju ipak da bi u narednom periodu mogli biti uspješniji. Za prvo se pobrinuo Zagreb kao političko središte koje ignorira potrebe dijaspore i pokrajina, a za drugo, na žalost, sama Crkva svojim čudnovatim i nedosljednim ponašanjem u slučaju ''samostana Dajla''.»

I dok „hrvatski" ljevičari ne pokazuju, niti se od njih može očekivati i trunke grižnje savjesti, dotle, najnovija epizoda sa Šimonovićem pokazuje kako je teško prodanim „desničarima" („Hrvatski list", 8. rujna 2011.):

Gospodine Šimonoviću, možete li pogledati u oči cijeloj naciji?

«Bivši ministar pravosuđa, a danas pomoćnik glavnog tajnika UN-a, Ivan Šimonović izjavio je 2009. godine američkom veleposlaniku Foleyju da su Vladini dužnosnici spremni otići u Haaški sud i optužiti generala Antu Gotovinu za krađu tzv. topničkih dnevnika. Samo je potreban takav smještaj u sudnici da ne gledaju Gotovinu u oči jer je on, kazao je Šimonović, nacionalni junak. Gospodine Šimonoviću, možete li s Vaše današnje pozicije na kojoj ste plaćeni vise od 20 tisuća dolara mjesečno u New Yorku, pogledati u oči ne samo generalu Gotovini, nego i cijelom hrvatskom narodu zbog takve zamisli protiv generala Ante Gotovine koji nevin leži u haškoj tamnici?»

Sve dok su na vlasti ovi koji su žrtvovali, bolje reći prodali, Hrvatsku ne će narod tako lako ni spoznati što su oni učinili. U tome im itekako pomažu mediji. Tako Ivan Miklenić u Glasu Koncila (Podjele nisu slučajne, 10. rujna 2011. ) piše o stvaranju podjela u hrvatskom društvu, dakle ono isto o čemu govori Pešorda, a kaže i kako je ponašanje medija na liniji onoga što govori srbijanski predsjednik (koji je u petak 2. rujna za TV Novu doslovno rekao: »Ne volim kad ljudi vole ratne zločince«, aludirajući na hrvatske generale Gotovinu i Markača), Razumljivo je da je Tadiću spašavanje 100 000 muslimana od srpskog genocida ratni zločin, ali da je to isto tako nekim medijima, teško je razumljivo. Ali to može biti samo prvi dojam Zašto je i tim medijima spašavanje 100 000 muslimana ratni zločin iz jednostavnog razloga što se lako može ustanoviti (novine nisu nestale, TV emisije su sačuvane) koliko su i oni sudjelovali u svemu tome!

Zapravo, pozicija koju sada obnaša Šimonović je plaća za ono što je učinio. Vjerojatno je mnogo veća nagrada dvojici predsjednika. Zar nisu postali predsjednici zbog tih zasluga? Sanader je isto tako postao predsjednik Vlade. Zato je i tvrdio da nema toga što ne će učiniti za svjetske moćnike. Ali, već sam više puta rekao:

«Jednom sluga, uvijek sluga! Jednom izdajica, uvijek izdajica!»

Josipovićeve «zasluge»

SanaderČini mi se da Sanader nije bio svjestan zasluga Josipovića u presudama hrvatskih generala, a precijenio je svoje zaslugeNajvjerojatnije je Sanader danas u zatvoru jer je zaboravio ova jednostavna pravila. Zar netko vjeruje da su ga smijenili zbog lopovluka, oni koji su bili spremni žrtvovati 100 000 muslimana iz Bihaća? I to poslije genocida u Srebrenici! Čini mi se da Sanader nije bio svjestan zasluga Josipovića u presudama hrvatskih generala, a precijenio je svoje zasluge. On je generale trebao uhapsiti i tu je bio kraj njegove uloge. Poželio je mjesto predsjednika, a svjetski moćnici su za to predvidjeli Josipovića. Onoga koji je najzaslužniji za ovakve presude hrvatskim generalima! Bez kojega, vjerojatno, one ne bi bile moguće.

Zato samo ponovimo Ivkošićeve riječi, nema toga vrha svijeta koji će isprati prljavštinu izdaje. To je ono što u konačnici čeka sve one koji su izdali svoj narod. Toga se oni najviše boje. Mesić je dva mandata potrošio da poništi svoju izdaju, a onda je pobjegao u Kinu kada su izricane presude u Haagu. Na njihovu veliku žalost prljavština izdaje je tako velika da mora izbiti na površinu. Kad, tad!

Ali, trebamo stalno isticati činjenicu kako i ova priča sa Šimonovićem samo je novi dokaz o zločinačkom karakteru "Suda" u Haagu. To je priča o tome kako taj "sud" stvara lažne dokaze kako bi optužio Hrvatsku samo zato što postoji! To je priča koja osuđuje svjetske moćnike koji se služe svakojakim prljavštinama da bi optužili Hrvatsku – Samo zato što postoji!

Da su hrvatske vlasti od 2000.-e slijedile poruku našega kardinala, to im ne bi bilo tako lako ostvariti.

Akademik Josip Pečarić