Kada će Hrvati pojave nazivati pravim imenima?

Na Portalu HRSvijet objavio sam i tekst Intelektualna prostitucija. Naime, tako sam nazvao činjenicu da predsjednik Josipović navodno ne razumije razliku između agresije i žrtve, razliku između ratnog zločina i zločina u ratu, odnosno njegova djela koja su imala za cilj to izjednačavanje.

Nameće se pitanje jesam li ja preoštar kada pojave nazivam imenima od kojih se mnogim Hrvatima diže kosa na glavi.

Na promociji knjige Josipa Jovića Hrvatsku mi moju… u Zagrebu razgovaram s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem. Kaže mi dr. Tomac:

Termini kojima označavaš razne pojave doista su teški, Ali i naša stvarnost je takva.

Pa matematičar sam. Ne znam drugačije nego pojave nazvati pravim imenima.

Znam, znam. I moj sin je matematičar. I on meni kaže nešto slično.

Činjenica je da i sam volim provjeriti kod ljudi do čijega mišljenja držim svoje tvrdnje. Za taj tekst o intelektualnoj prostituciji pitao sam jednog našeg biskupa:

Nadam se da nisam pretjerao?

Odgovor je bio više nego jasan:

Prof. Mate Babić je profesore “mitologe” s ekonomskog fakulteta usporedio s kurvom s kolodvora!?

Zanimljivu raspravu imao sam s jednim sjajnim hrvatskim publicistom o riječi RASIZAM koja je u naslovu moje knjige Rasizam Suda u Haagu, a u povodu pisma akademika i biskupa:

Potpisao sam vaše pismo. Premda ja vjerojatno ne bih Haaške presude, držeći se činjenica i uobičajenih definicija, nazvao „rasističkima“, ali u polemici dopušteno je uzvraćati poštapalicama koje oni i sami (zlo)rabe protiv nas, smatrajući ih ubitačnima.

Pitanje je što je uobičajena definicija rasizma. Recimo u Drugome svjetskom ratu: Nijemci - Slaveni. Tko je tu bijel, plav, crn, žut?

Ono na što sam mislio jest da bi onda Hrvati kao žrtve „rasističkih presuda“ trebali biti posebna rasa. (Uostalom Haag ipak ganja i Srbe – jesu li i oni posebna rasa?) Nijemci i Slaveni zasigurno nisu crna ni žuta rasa, nego su bijela rasa. (Plave rase nema, „plava“ se kosa kod Germana uglavnom izgubila [osim u dječjoj dobi], više ima cura plavki danas u Poljskoj i Rusiji nego u Švedskoj ili Njemačkoj.) Rasno pitanje postaje složeno kada se prijeđe na podrase, Germane, Arijce, Semite itd. Također stvar dodatno kompliciraju i suvremene etno-genetičke analize. A rasizam svakako držim legitimnim barem u samoobrani (analogija: nacionalizam). Moglo bi se jedan symposion o tomu, ali valjda nije vrijeme. A kada je?

Baš i mislim na Srbe, jer oni su za mnogo veći zločin mnogo manje kažnjeni! Tu je poruka o različitom tretmanu za različite skupine tj. narode = rasizam! Doista bi u normalnoj zemlji to bila zgodna tema za različita mišljenja na simpoziju.

Ovo je već plauzibilno. Sada mi je jasno što misliš.

Naravno, ima onih koji to odmah razumiju. Kada sam svom kolegi matematičaru rekao da ovaj poznati publicist nije odmah shvatio zašto govorim o rasizmu, on nije mogao vjerovati da uopće postoji neki Hrvat kojemu to nije jasno:

Pa ti jasno kažeš kako je Sudu u Haagu jedna srpska žrtva važnija od 100 – 150 tisuća muslimana u Bihaću koji su spašeni “Olujom”. To se dogodilo poslije Srebrenice, pa sudci u Haagu znaju što bi se dogodilo u Bihaću.

Zapravo jasno je iz samog razgovora da naš publicist nije prije toga imao moje tekstove u kojima objašnjavam što za mene znači pojam rasizma.

Kada sam svojevremeno rekao admiralu Davoru Domazetu Loši da će se moja knjiga zvati Rasizam Suda u Haagu, on je kratko prokomentirao:

Pa, da. To je to!

Zapravo, činjenica da Poziv do sada ima preko 500 potpisa (deset akademika, jedan biskup, skoro stotinu sveučilišnih nastavnika i znanstvenika) ipak govori da je taj termin dobro prihvaćen. Osim gornjeg razgovora i jednog “istomišljenika” koji je potpisao, pa tvrdio da je tvrditi tako nešto glupo i opasno, nije bilo niti jednog prigovora. Međutim, lako je uočiti da je puno onih koji su znali ranije potpisivati slične inicijative, da ih sada nisu potpisali. Vjerojatno među njima ima i onih kojima je to preteška riječ. Sudcima u Haagu nije teško pokazati da im je život jednog Srbina, kako je spomenuo i moj kolega, vrijedniji od 100 do 150 tisuća muslimana, a nekim našim ljudima je teško i pomisliti da je to rasizam. Vjerovali ili ne!

Moram priznati da bi bilo zabavno, da nije tužno, kako hrvatski intelektualci riječ “izjednačavanje” tumače uvijek tako da je to na štetu Hrvata. I dok Josipović i njemu slični izjednačavaju ono što se nikada ne može izjednačiti, dakle agresiju i žrtve, dotle državotvorni Hrvati često tvrde kako Sud u Haagu i njegovi sponzori žele izjednačiti krivnju nas i Srba u Domovinskom ratu.

Naši portali (Poskok.info i portal HKV-a) prenjeli su što je general Slobodan Praljak govorio na suđenju – (“ono o čemu se u Hrvatskoj ne piše”):

Thacher i Josipović Očito je da gđa. Thacher mnogo bolje zna što se doista dogodilo na ovim prostorima - za razliku od predsjednika Josipovića, gđa. Thacher zna da je tu postojao agresor i žrtva, i zna koje konzekvence iz toga slijedeIz knjige Margaret Thatcher "Ratovi na Balkanu"

"Dolje piše: U prvom pasusu gospođa Thatcher je posjetila Vukovar 1998. godine i kaže "da bi se svatko barem jednom u životu trebao suočiti s materijalnom stvarnošću zla." Jer, kad je vidjela Vukovar, "vidjela je kako zlo poprima stvaran lik, da ga čovjek nikad ne može zaboraviti."

"U tom pasusu (drugi op.a.) gospođa Thatcher kaže da su zapadne vođe suočeni s tom prijetnjom, misli se na Jugoslaviju, počinili tri ključne pogreške. "Prvo: pokušali su zadržati Jugoslaviju i time su Jugoslavenskoj armiji dale do znanja da se inozemstvo, da se dakle neće usprotiviti njezinim nadstojanjima da silom spriječi ocjepljenje. Drugo: međunarodna zajednica je nametnula embargo, a time je Slovencima, Hrvatima i Bošnjacima uskraćena obrana. I treće: citiram kao treće: "U pokušaju da se "nepristano" podjeli krivnja zbog tih događaja, dok je zapravo jedna strana bila agresor, a druga pak žrtva, Zapad je postao svojevrstan sukrivac za počinjene zločine."

"Nije to bio nikakav", citiram, gospođa Thatcher citira, "veliki trenutak za Europu" kako je utvrdio tadašnji luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote." 

Jeste li ikada čuli da Josipović govori slično gđi Thacher?

Očito je da gđa Thacher mnogo bolje zna što se doista dogodilo na ovim prostorima.

Za razliku od predsjednika Josipovića, gđa Thacher zna da je tu postojao agresor i žrtva. I zna koje konzekvence iz toga slijede.

S druge strane, gđa Thacher govori o podjeli, koja može biti svakakva, a naši državotvorni intelektualci o izjednačavanju krivnje. A doista je velika razlika između riječi “izjednačavanja” i “podjela”.

Mislim da je ona najbolje objašnjena u vicu o Hrvatu i Srbinu. Nađu oni na ulici novčanik pun novca. Srbin će:

Novac ćemo podijeliti bratski.

Ne, samo pola-pola, na to će Hrvat.

Sve ove godine pokušavam uvjeriti naše ljude kako se ne radi o izjednačavanju krivnje, već o nečemu mnogo gorem: radi se o izvrtanju uloga u ratu.

To je razumio g. Mato Marčinko. On u svojoj knjizi Mučenička Hrvatska spominje i slijedeće moje rijeći (str. 205):

Pečarić je u Hrvatskomu slovu od 21. srpnja 2000. vidovito napisao: „Ako je suditi po broju Bulajićevih učenika u Hrvatskoj, ne bi me iznenadilo, da uskoro u Hrvatskoj doživimo reviziju Domovinskoga rata. Uskoro bi heroji Domovinskoga rata trebali postati zločinci - za Haag spremni, pogotovu oni iz Bljeska, i Oluje, a stvarni zločinci žrtve. Uskoro bi trebali doživjeti razna šikaniranja hrvatskih ratnika, invalida Domovinskoga rata. Po Lici i cijeloj Hrvatskoj tražit će se masovne grobnice 'nenaoružanoga srpskoga naroda'. U Haagu bi bar na 45 godina trebali biti osuđivani oni koji su spasili hrvatske enklave u BiH, i sl. Ili sam ja malo zakasnio s interpretacijom Bulajićeve knjige? Možda je sve to ipak na djelu?...”

Doista sam dosta toga pogodio, zar ne. Ipak nešto nisam. Pronašli su masovnu grobnicu, ali ne iz Domovinskog rata već iz Drugog svjetskog rata. Pogađate, radi se o njihovom odavanju počasti žrtvama logora Jadovno. Dr. Srećko Božičević (Hrvatski list, 30. lipnja. 2011.) upozorava:

Partizani su 1945. kamionima dovezli Hrvate iz zatvora u Gospiću, pobili ih i bacilli u Šaranovu jamu. Boris Tadić ove godine, a Josipović i Mesić prijašnjih godina, odavali su počast žrtvama logora Jadovno koji je udaljen pet kilometara od Šaranove jame gdje se oni okupljaju. Jame oko Jadovna nitko nije istražio (…) Zvao sam Slavka Goldsteina i rekao mu da dade izvaditi kosti iz Šaranove jame pa ako su u jami kosti njegovih roditelja, kao što tvrdi, a on, njihov sin, živ je, neka se onda DNA analizom to utvrdi. Izbjegava odgovoriti.

Kako sam svojevremeno pisao i o Jasenovcu, znam da je priča ista. Ni u Jasenovcu dvogodišnja iskopavanja nisu dala rezultata koje bi potvrdili njihove tvrdnje, a za veliku grobnicu koju su opisali, gđa Ljubica Štefan je dokazala da se radi o hrvatskim žrtvama. Još tada sam napisao da je najvjerojatnije da oni čekaju da prođe vrijeme i onda otkrivaju grobišta koja su oni stvorili ubijajući Hrvate! A to da u jami za koju stručnjak kakav je dr. Božičević tvrdi da može stati od 500 do 800 ljudi ima 30.000 – 40.000 žrtava klasična je srpska podvala i laž. Žalosno je da predsjednik Srbije dolazi nad tom jamom i tvrdi da su neki od ubijenih Hrvata koji su bačeni u tu jamu, njegova rodbina. Da nije žalosno, čovjeku dođe da ga upita želi li on to hrvatsku domovnicu.

Ali, ako izuzmemo to s pretvaranjem hrvatskih kostiju u srpske, danas vidimo kako se ostvaruju moje crne prognoze o kojima govori Mate Marčinko: svi koji su “najodgovorniji” što pojedini veliki gradovi nisu pali u ruke agresora ili su osuđeni, ili su optužen,i ili će to uskoro biti. Tako naša vlast ostvaruje dobivenu zadaću: Hrvatska je agresor, a Srbi su žrtve, iliti: Sve to je bio zločinački pothvat zločinačke organizacije na čelu s Ocem hrvatske države, dr. Franjom Tuđmanom!

Nadam se da će i moja knjiga, i nase pismo Vijeću sigurnosti UN-a, barem malo onemogućiti tu zadaću koju su dobili od svjetskih moćnika, a koju doista izvrsno izvršavaju.

Akademik Josip Pečarić