Izlaganje akademika Pečarića s predstavljanja knjige «Kraj vremena veleizdajnika?»

Prije svega dozvolite mi da vas sve lijepo pozdravim. Zahvaljujem se večerašnjim predstavljačima admiralu Davoru Domazetu-Loši i akademiku Dubravku Jelčiću, g. Ivici Jovanoviću dokatoru za tiskanje i Frani Marušiću i HKZ-u i Hrvatskom slovu za organiziranje ove promocije knjige „Kraj vremena veleizdajnika?“.

U predgovoru moje knjige „Zločinački sud u Haagu“ najavio sam svoje povlačenje iz publicistike

„ Nekako mi se čini (…) da nemam više o čemu pisati o čemu nisam već pisao u ove dvadeset i dvije knjige. Ali one ostaju. (…) Danas je – poslije Tuđmanova vremena ponosa i dostojanstva – došlo ponovno vrijeme sluganstva i izdajica. Vrijeme u kojemu ovakve knjige i nisu potrebite. Međutim, neće uvijek biti tako. Vrijeme ponosa i dostojanstva će se vratiti, jer kako reče biskup Valentin Pozaić na Veliki petak u Zagrebačkoj katedrali: Kristov križ, znak Božje ljubavi, zadivio je kroz dvije tisuće godina mnoge pojedince, obitelji i narode. Tu je i hrvatski narod, unatoč svih krivokletnika i veleizdajnika. A onda je dobro da bude i ovakvih knjiga.“

Ipak, poslije te knjige Mate Kovačević i ja načinili smo još dvije knjige. Moglo bi se reći da baš i nisam čovjek od rijeći, zar ne?

Izgleda, vjerovali ili ne, da je najava mog povlačenja najviše pogodila predsjednika Mesića, pa me je on – kao što će te vidjeti u knjizi - pokušao i uspio odvratiti od toga. Naime, on je znao da ako napadne moj matematički rad, tj. moj časopis koji je kao prvi hrvatski matematički časopis uzvršten na SCIE listu, ja ću mu odgovoriti na napad i tako nastaviti svoj publicistički rad. Ili možda griješim? Poznato je kako se on smatra najvećim ekspertom u svim područjima, pa je možda on samo htio pokazati da je on i u matematici najbolji. Tu ga čak i ne možemo kriviti jer je poznato da to isto misli i za povijest, pa je tako uspio i akademicima povjesničarima održati predavanje iz povijesti u njihovoj (i mojoj) akademiji. Izgleda da je čovjek umislio da može uništiti ono što sam ja stvorio? Ako je to po srijedi doista mi je žao što baš nisam pomogao u liječenju njegovih kompleksa. Za razliku od mojih kolega povjesničara iz HAZU i nisam baš uviđajan, zar ne?

Šalu na stranu. Zapravo, ove dvije knjige su samo završetak posla o i oko knjige „Zločinački sud u Haagu“. Tako sam knjigu „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ najavio već na predstavljanju u Zagrebu 23. rujna 2008. riječima:

„Tu će znatno biti proširen onaj dio knjige koju danas predstavljamo o njemu.“

A o Thompsonu govori i ova knjiga. Žao mi je što u nju nije ušao i moj govor na Prosvjedu ispred švicarskog veleposlanstva, a koji možete naći na Portalu HKV-a, koji sam završio ovako:

„Zapravo i ovaj napad samo potvrđuje moje riječi, koje se nalaze i u spomenutoj knjizi, da je Thompson jedan od najvećih živućih Hrvata, ili kako je ta moja tvrdnja interpretirana u „Hrvatskom listu“: 'Upravo je Thompson – a ne nitko od onih glavonja za koje se glasuje na izborima – politički najvažniji živi Hrvat.'“

Kako sam dobio niz čestitki za taj govor, očito je da ima i biskupa i akademika i niz drugih hrvatskih uglednika koji djele to moje mišljenje o Marku Perkoviću Thompsonu.

Najveći dio ove knjige posvećen je prof. dr. Miroslavu Tuđmanu. Zapravo, uz Thompsona po meni on je danas najznačajnija osoba koju imamo. Čovjek uz koga i zahvaljujući komu možemo učiniti da se vrijeme ponosa i dostojanstva vrati vrlo brzo. Kada me je svojevremeno akademik Ivan Aralica upitao što mislim o njemu kao o mogućem predsjedničkom kandidatu – rekao sam mu da sam ja to predlagao još 2000. godine. Da je HDZ to tada učinio naš položaj danas bi bio mnogo bolji. Tada sam to obrazlagao da bi time HDZ pokazao da mu nije do vlasti, pa će njihov kandidat biti netko tko nije član HDZ-a (dakle ono što je prošle godine Aralica opisao kao pravilo sv. Franje), ali i to da bi se tada itekako morali zamisliti svi oni koji su krenuli u napad na Predsjednika i njegovu obitelj, tj. svi oni koji su pokrenuli tzv. detuđmanizaciju, a zapravo rashrvačivanje Hrvatske. Nažalost, tako nešto nije se ni moglo očekivati od HDZ-a, jer je sa Sanaderom krenula i detuđmanizacija HDZ-a. On je odmah pokazao da je Mesićev učenik:

1. Kada je Mesić umirovio generale, Sanader je tvrdio da bi učinio to isto, ali bi prvo razgovarao s njima;

2. Kada je Mesić pokrenuo hajku na Pašalića, Sanader je Pašalića smjenio s položaja dopredsjednika Sabora.

Zato je meni Sanaderov govor u Splitu na prosvjedu „Svi smo mi Mirko Norac“ bio samo pokazatelj da Sanader još nije uspio detuđmanizirati HDZ, a o tome sam još tada pisao.

Naravno, Miroslav Tuđman je itekako – svojim radom – pokazao da je izuzetan kandidat, a o tome imate izuzetan tekst Hrvoja Hitreca dan kao Pogovor knjizi koju danas predstavljamo.

On je i jedini od današnjih predsjedničkih kandidata koji je potpisnik naših pisama potpore Thompsonu.

Ali ne radi se samo o tome. Snaga potpore hrvatskih intelektualaca Thompsonu bila je takva da su i drugi shvatili da može biti presudna i u predsjedničkim izborima. Tako su me iz „Večernjeg lista“ već nakon promocije u Čavoglavama 5. 8. 2008. pitali imamo li mi svoga predsjedničkog kandidata. Naravno, teško je bilo govoriti u ime svih, jer je jako puno hrvatskih uglednika potpisalo pisma potpore Thompsonu, ali dobar dio najpoznatijih imena potpisnika tih pisama bili su upravo oni koji su i nagovorili prof. Tuđmana da se prihvati kandidature. To sam im i rekao, ali ne navodeći ime našega kandidata. Tek su kasnije iz intervjua akademika Aralice „Hrvatskom listu“ shvatili o kome je riječ. On je dao malo više podataka o našem kandidatu i nije im bilo teško zaključiti da netko tako izvrstan u Hrvatskoj može biti samo profesor Tuđman. Zato sam na predstavljanu 23. rujna 2008. i ja govorio o Tuđmanu. Među ostalim posebno sam naglasio „da nam mediji neće biti dostupni“ i rekao:

„Ali, trebaju li prezimenu Tuđman i mediji?“

A prezime Tuđman je snažna poruka svima – i svijetu koji ne žele ni pomisao na onoga koji ih nije slušao. Da, kada govorim o Ocu hrvatske države Franji Tuđmanu uvijek me naljuti kada netko o njemu govori kao o „prvom hrvatskom predsjedniku“. Pa samo je on bio hrvatski predsjednik. Zar za Mesića možemo reći da je hrvatski predsjednik? Svjetski moćnici znaju da je našem predsjedniku bio važniji hrvatski narod od svih njih. A znaju da je takav i njegov sin!

Naravno, moja tvrdnja je podrazumijevala da odmah trebamo svi stati iza prof. Miroslava Tuđmana i tako zajedničkim radom bi uspijeli razbiti tu očekivanu medijsku blokadu.

Zašto nismo? Moje iskustvo s hrvatskim državotvornim političarima jeste, o tome sam već pisao, da su svi za zajedništvo pod jednim malenim uvjetom – da oni budu na čelu tog zajedničkog djelovanja. Zato na moje argumente takvi i ne pokušavaju odgovoriti.

Iskustvo koje imamo s današnjim HDZ-om je da nemožeš u nikoga imati povjerenje, kada su već oni - nasljednici Oca hrvatske držali - izdali ono što je on napravio. Pa u koga možemo više vjerovati da neće izdati veliko Tuđmanovo djelo - nego u njegova sina. Tu ne treba ni spomenuti da nitko nije više i bolje stao u obranu djela našeg Predsjednika od njega. Tim prije za očekivati je bilo da će vlast imati svoje „desničare“ kao predsjedničke kandidate.

Uglavno, u proteklih godinu dana – iako me uglavnom nije bilo u Hrvatskoj – našlusao sam se mnogih razgovora među tzv. državotvornim Hrvatima u kojima oni pokušavaju naći „najboljega“. Po pravilu to nije bio prof. Tuđman. Bilo mi je zabavno njihovo ignoriranje mojih argumenata, a obično bih im rekao kako oni zapravo žele takovog „desničara“ čijom se kandidaturom ne bi zamjerili današnjim vlastima.

Nevjerojatno je i što jedinu zamjerku profesoru Tuđmanu nalaze u tome što je po prirodi tih i nenametljiv. A zapravo su to odlike čovjeka koji može stvoriti takove tajne službe kakve smo imali. Znamo s koliko strasti su ih uništili kada je nastupila „trećejanuarska“ diktatura. I sada ono što je zapravo bilo od velikog značaja za stvaranje države – njemu je jedina mana. To što je kao intelektualac, znanstvenik, u uopće kao čovjek, mnogo ispred svih ostalih kandidata – nije važno. Problem je što on ima i osobine koje su bile veoma važne kada smo stvarali državu.

Ili je posrijedi nešto drugo? Zar vas i naslov knjige koju danas predstavljamo, kao i spomenute riječi biskupa Pozaića, ne podsjećaju na Tuđmanovu knjigu „Vrijeme krivokletnika“? Doista, zar ne bi bilo strašno izabrati za predsjednika države autora te knjige? Pa njegov izbor za predsjednika i ta njegova knjiga učinile bi da – kako je on sam komentirao ponašanje današnjega predsjednika RH – pravna država počne djelovati. A onda bi u naslovu naše knjige onaj upitnik bio nepotreban. A to doista treba spriječiti, zar ne?

Akademik Josip Pečarić