Pismo akademika Pečarića prof. dr. sc. Slobodanu Langu

Dragi prijatelju,

Pročitao sam Tvoj komentar nedavnih izbora („Hrvatski list“, 11. lipnja 2009.) i posebno onaj dio o Thompsonovu koncertu kako kažeš „zajedno, i branitelji i mladi okupili, bez obzira na kišu, na koncertu Marka Perkovića Thompsona, gdje smo se veselili i bili ponosni na vlastitu ljubav za Hrvatsku. Pokazali i dokazali da su ekstremisti oni koji Thompsona napadaju, a ne mi koji ga volimo i branimo“. Da, htjeli su ga slomiti i ponosimo se time što su hrvatski intelektualci dali svoj doprinos da tim eksremistima (u negativnom smislu) to ne pođe za rukom i našim otvorenim pismima i knjigom „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“.

Zapravo ne čudi što su ga pokušali uništiti, zbog 70 000 ljudi koji su po kiši tri sata pjevali zajedno s njim. A to su najvećim dijelom mladi. To je generacija Hrvata koju praktično on odgaja kada je riječ o ponosu i dostojanstvu našega naroda i o veličini naših branitelja. Ono što bi trebalo raditi naše školstvo – radi on! Zapravo napadi naših ekstremista najbolje govore o njima samima. Ali ponekad i ne znaju što kažu. Tako je u „Jutarnjem listu“ književnik Miljenko Jergović rekao da je HAZU Thompsonova Akademija. Doista nisam očekivao takvu pohvalu iz njegovih usta. Pa on instituciju koja se brine o domoljubnom razvoju hrvatske mladeže – Marka Perkovića Thompsona – poistovjećuje s mojom akademijom. Bilo bi još ljepše ako netko objektivniji od njega potvrdi tu njegovu konstataciju. Barem samo to da nismo „Akademija od fukara“. I to bi me zadovoljilo.

Da, naučili su da više ne treba napadati instituciju zvanu Marko Perković Thompson. Istina „intelektualcima“ sa završenom srednjom školom takva spoznaja ide malo teže, što je i razumljivo, zar ne? Zapravo komentirati jednog Kuljiša je bedasto. Mnogo je interesantniji saborski zastupnik sa SSS koji je bio glavni u zabranama Thompsonovih koncerata u Istri. Zapravo, promocija u Puli ga je natjerala da posredno prizna svoju povezanost s bombama u Pazinu. Kako to? „Jutarnji list“ od 7. 5. 2009. u tekstu „Thompson u Puli: Opraštam Kajinu i drugima jer oni ne mogu pobijediti ljubav“ piše o predstavljanju knjige „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ u Puli. Bio je to doista, kako reče prof. dr. Zdravko Tomac, „veliki dan za Hrvatsku, Pulu i hrvatsku Istru“. Sjetimo se samo kako su svojevremeno oni koji zabranjuju Thompsonove koncerte govorili da na njih nebi nitko došao u Puli, a na ovom predstavljanju bilo je više od 700 Istrana.

Naravno, novinar „Jutarnjeg“ je stavio takav naslov citirajući samog Thompsona: „Oni koji mi brane nastupe htjeli bi da se mi mrzimo, da smo agresivni, ali mi to nismo. Mi njima praštamo, od Kajina pa nadalje, a oni ne mogu pobijediti ljubav i dobro o kojemu mi progovaramo.“ Naravno, novinarka je pri tome zaboravila jednu „sitnicu“: oprost se daje onima koji je traže. Thompsonu je itekako jasno da «kajini» nisu i ne bi nikada tražili oprost. To naravno ne zna ni sam Kajin pa u komentaru „Thompsonu ne mogu nikada oprostiti“ odgovara: „Za razliku od njega ja njegovoj politici ne bih nikada oprostio, a kamo li se kao neki iz opozicije klanjao na Bleiburgu.“ Kajin misli da bi netko trebao od njega tražiti oprost zato što pjeva o ljubavi prema obitelji, Bogu i domovini?

A zapravo njegovo obrazloženje je takvo da pokazuje koliko sam bio u pravu kada sam u Puli rekao: „Danas živimo u Hrvatskoj koja je obilježana spoznajom o Hudoj jami bolje reći o hudim jamama u kojima su hrvatski i ini boljševici na najzvjerskije načine ubijali Hrvate (…) A s druge strane boljševički postupak ovdje povezuje ovaj grad i samu Istru s hudim jamama. Kada vidimo na što su sve spremni istarski boljševici danas, možemo razumjeti kako je bilo moguće da su nekadašnji «kajini» ubijali svoju braću u hudim jamama.“ A vidimo da već u prvoj rečenici Kajin prigovara onim Hrvatima što se klanjaju žrtvama Bleiburga. Obični ljudi se klanjaju žrtvama – pogotovo kad brat ubije brata. Ali «kajini» to ne mogu. Zar netko to može i očekivati od «kajina»? Kajin je dodao govoreći o promociji knjige o Thompsonu održane u Puli, kako bi bilo bolje da se „ta mračnjačka ekipa sakrije u mišju rupu“. Ne dvojim da su za njega mračnjaci svi oni koli vole Hrvatsku, a ne njemu onu dragu državu koje više nema, zar ne? I kako to obično biva šećer dolazi na kraju. Kajin kaže:

„Thompson, Tomac, Bušić, oni misle da vole Hrvatsku, da vole Boga, oni samo misle da su patrioti. Današnja se Hrvatska, međutim, ne voli ustaškim pokličem „za dom spremni“, Boga se ne voliti, nit ljubi pokličima „Ubij Mesića“, „Ubij Kajina“, što je konstanta te ekipe izgubljene u vremenu.“

Prvo učiti Thompsona kako voliti Hrvatsku je doista smješno. Pa radi o promociji knjige u kojoj su biskupi, akademici, sveučilišni profesori i ini intelektualci, da parafraziram jedan novinski naslov, opjevali Thompsonovo domoljublje. Drugo, čovjek koji je uspio završiti srednju školu uči jednog sveučilišnog profesora kako se voli svoja država. Pametan čovjek bi se smijao sam sebi kada bi to i pomislio, ali kada netko sa SSS drži takvu lekciju sveučilišnom profesoru doista je groteksno, zar ne? I treće – on to kaže čovjeku koji je zbog ljubavi prema svojoj domovini odležao pola svog života u zatvoru. „Za dom spremni“ je hrvatski pozdrav koji se koristio mnogo prije Drugog svjetskog rata. Nema dvojbe da samo ekstremistima može smetati, kako kaže sudac Ustavnog suda u mirovini Zdravko Bartovčak („Hrvatski list“, 18. lipnja 2009.) najljepši pozdrav na svijetu „Za dom spremni“. Ekstremisti bi bili sretni da se takav pozdrav odnosi na njihovu satrapiju Jugoslaviju (bolje reći Srboslaviju).

Pozdrav se koristio i u Domovinskom ratu. Za one koji vole Hrvatsku bitno je da je upravo taj pozdrav kroz Thompsonovu „Bojnu Čavoglave“ doprinio stvaranju današnje Hrvatske. Koliko je „Bojna Čavoglave“ ledila krv u venama naših protivnika pokazalo je i predstavljanje knjige u Beču. Židovske organizacije su shvatile da su bile izmanipulirane od Srba i «kajina». Nisu protestirale ni u Munchenu ni u Beču. A u Beču je stiglo vlastima na stotine ako ne i tisuću protestnih pisama od tamošnjih Srba, pa čak je protestirao i sam srpski veleposlanik. Očito sama spoznaja da će Thompson u njihovom gradu otpjevati „Bojnu Čavoglave“ njima i danas ledi krv u žilama. Treba ih razumjeti: Taj strah danas jest iracionalan – ali oni su izgubili taj rat! Ali ne treba zaboraviti ni to da su pored Srba pisma slali i hrvatski ekstremisti. Tako je na internetskim stranicama Marka Perkovića Thompsona dano i slijedeće u tekstu njegova Menadžmenta:

„Doznaje se od organizatora i gradskih vlasti grada Beča da su dobili niz pritužbi od novinara Indexa, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije i drugih vezano za Markov nastup. Navodno su slali pisma optužujući Thompsona za nacizam. Tražili su zabranu koncerta, vršili pritisak i lažno optuživali publiku. Sad kada gradske vlasti nisu nasjele na njihove laži izmišljaju tobožnji ilegalni nastup. Smiješno. Razgovarali smo s članovima poglavarstva i policijom grada Muenchena i Beča i do u detalje puno toga doznali. Tri novinara Indexa, šestorica Novoga lista, četvorica Jutarnjeg lista, tri iz Slobodne Dalmacije te još petnaestak s raznih drugih portala zajedno s političarima IDS-a, SDP-a, HNS-a te trojicom iz Mesićeva ureda otvoreno su prosvjedovali kod vlasti ovih dvaju gradova. Doznali smo da su navedeni otvoreno optuživali Thompsona za širenje mržnje. Još više ih muči činjenica da europske zemlje više ne nasjedaju na njihove laži i da Marko slobodno nastupa. Stoga uzalud vam trud jugonostalgičari, vaše laži ne će naći plodno tlo, vaša mržnja ne će pobijediti. Vi mrzite i dalje, a mi ćemo i dalje voljeti.“

Ali vratimo se Kainovu komentaru. Uzvike: „Ubij Mesića“, „Ubij Kajina“ Kajin – vjerovali ili ne - pripisuje nama! Akademik Aralica (dakle član „Thompsonove akademije“) o tome piše u našoj knjizi:

„Sve te crne zastave, ustaške odore i kape s ustaškim znakovljem, koje se viđaju na pojedincima među mnogobrojnom publikom na Perkovićevim koncertima, sve su to same po sebi – ako nisu plod ludosti i smišljeno djelo provokatora – trice i kučine. Zbog malobrojnosti potpuno zanemarive! Međutim, kakve god naravi bile, i koliko god bile malobrojne one dobro dođu protivnicima svjetonazora što ga u svojim nastupima Perković promovira. Dobro im dođe da, kad to ne mogu ni na glazbi ni na riječima pjesama, na tim trivijalnim pojavama dokažu kako Perkovićev svjetonazor ne može iskazivati ništa drugo nego govor mržnje i govor mržnje kod slušatelja poticati. Pogleda li se nomenklatura tih protivnika i vidi da su to šoveni koji ne podnose promociju hrvatstva, apatridi kojima je svaka nacionalna zajednica odbojna i brojne vrste i podvrste liberala, od komunista do fašista jugoslavenske i bjelosvjetske provenijencije.”

Bio sam u Beču. Neki dečki su imali kape koje po Kajinu mi nosimo. Rekli bi im da tako štete Thompsonu. Brzo bih ih sklonili. Naravno, čak i oni vole – vole Thompsona. Jedan dečko je imao majicu koju po Kajinu mi nosimo. Rekli su mu da će ga «kajini» uslikati i objaviti u novinama da bi naštetili Thompsonu i zamolili ga da umjesto nje obuče Thompsonovu majicu koju će mu pokloniti. Ma nije htio ni čuti! Ne da skine majicu, nego da ne plati ovu s likom svog omiljenog pjevača. Takvi su ti Kajinovi „zločinci“. Dakle, ono što viču neki pojedinci na koncertima Kajin pripisuje nama. Je li razlog tomu što čovjek ima samo srednju školu? Ne! Ipak ni osnovci ne bi izjavljivali takove gluposti. To samo pokazuje mentalitet onih koji su svojevremeno ubijali po hudim jamama. Ali to zapravo nije ni bitno. Ovdje je jedino bitno da Kajin to govori kada cijela Hrvatska zna da njegov govor mržnje šalje bombaše sa stvarnim bombama. Pripisujući nama ono što drugi rade – zapravo poručuje da te bombe u Pazinu jesu njegovo djelo. Pa zar nisam bio u pravu kada sam govorio o «kajinima» kao o onima koji su ubijali po hudinim jamama? Očito si i Ti u pravu kada o njima govoriš kao o ekstremistima!

Puno pozdrava,

akademik Josip Pečarić