Govor na predstavljanju knjige Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Dopustite mi da vas na početku sve lijepo pozdravim i zahvalim autoru g. Marku Ljubiću što mi je omogućio govoriti na večerašnjem predstavljanju njegove knjige RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI.

Naš autor je rođen u Ljutom Docu 1960. godine. Gimnaziju je završio na Širokom Brijegu, Fakultet političkih znanosti, smjer novinarstva, 1983. godine u Sarajevu. Bio je dopisnik iz Hercegovine zagrebačkoga Večernjeg lista i sarajevskih Večernjih novina. Povremeno je pisao analize, komentare i polemike u Našim Danima i Oslobođenju, hrvatskom dvotjedniku Obzor iz Sarajeva, te Slobodnoj Dalmaciji. Stalne komentare i analize objavljivao je u Hercegovačkom tjedniku koji je utemeljio 1991. koji je izlazio dvije godine. Utemeljio je i širokobriješko dvotjedno glasilo Vrisak. Moram priznati da se ne sjećam Ljubićevog pisanja iz tog razdoblja, jer tada nisam puno pisao pa ni pratio novine u kojima je on pisao. Ljubić je potom napravio duži prekid, a treba i naglasiti kako je bio sudionik oslobodilačkoga Domovinskog rata u postrojbama HVO-a. Novinarstvu se vratio godine 2014.

Pisao je komentare za portal politikaplus.com, portal dnevno.hr i tjednik 7dnevno, te za portal narod.hr. Danas piše redovnu kolumnu „Rasprave o državnosti“ na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća – hkv.hr. Zapravo sam zapazio njegove tekstove na portalu dnevno.hr i tjedniku 7dnevno. Pojavili su se baš kada sam ja prestao surađivati s tim portalom i tjednikom. Zapravo sam brzo shvatio da su „umjesto mene“ našli vrhunskog profesionalca i čudio sam se kako ne znam za tako vrsnog SrbijaNisam ja prvi koji je primjetio taj znanstveni pristup u tekstovima Marka Ljubića. Davno su njemu sugerirali da nastavi znanstvenu karijeru i upiše doktorske studije. Na žalost Ljubić to nije prihvatio. Da jeste bilo bi manje nas njegovih čitatelja kojima njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje ali bi odgajao mnoge druge koji bi učili, studirali i doktorirali proučavajući njegove tekstove pa bi se smanjila mogućnost da današnji glavni mediji u RH budu anacionalni kakvi jesu.komentatora. Ubrzo su svi znali za njega pa je često pozivan u raznim emisijama na svim televizijama. Gledatelji u emisijama u kojima su se mogli javljati nisu krili svoje oduševljenje njegovim raščlambama, a bio sam svjedokom kada ga na ulici zaustavljaju i zahvaljuju mu se zbog toga.

Jedan od najpopularnijih hrvatskih kolumnista

Zapravo kolumnist Marko Ljubić u svojim tekstovima, ali i u javnim nastupima, na jedinstveni način pokazuje kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, uočavanju bitnih u odnosu na umjetno i manipulativno ponuđene nebitne dvojbe i probleme. On zna tu zbilju predočiti širokom krugu čitatelja na način koji je svima razumljiv i blizak. S druge strane kako su te raščlambe doista sveobuhvatne i precizne, uvijek sam se pitao zašto on nije savjetnik bilo Predsjednice RH bilo u Vladi RH. Njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje njegovim čitateljima, mnogim državotvornim Hrvatima, pa je nedvojbeno Ljubić jedan od najpopularnijih hrvatskih kolumnista, ali da je savjetnik Predsjednice RH ili Predsjednika Vlade i oni bi imali koristi jer je očito da im suverenistička politika nedostaje u sugestijama koje dobivaju od svojih savjetnika. S Ljubićem kao savjetnikom Predsjednica ne bi trebala pohađa doktorski studij na Fakultetu političkih znanosti jer sigurno bi od Ljubića mogla puno naučiti. Istini na volju, a što Predsjednica može naučiti na Fakultetu političkih znanosti, što može naučiti od recimo Dejana Jovića? Tko bi mogao povezati Jovića već s onim što govori naslov ove knjige: RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI?

Nisam ja prvi koji je primjetio taj znanstveni pristup u tekstovima Marka Ljubića. Davno su njemu sugerirali da nastavi znanstvenu karijeru i upiše doktorske studije. Na žalost Ljubić to nije prihvatio. Da jeste bilo bi manje nas njegovih čitatelja kojima njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje ali bi odgajao mnoge druge koji bi učili, studirali i doktorirali proučavajući njegove tekstove pa bi se smanjila mogućnost da današnji glavni mediji u RH budu anacionalni kakvi jesu.

Ovako nam ostaje nada da će studentima doći u ruke njegova knjiga RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI i da će shvatiti da u rukama drže udžbenik iz koga mogu mnogo više naučiti od onoga što uče na fakultetima na kojima imamo razne joviće, jakovine, markovine i slične. Pri tome treba uvijek imati na umu da je to udžbenik koji je stvaran u trenutcima kada se stvarala povijest pa su tekstovi pisani ne samo za buduće čitatelje već je Ljubić njih pisao i onima koji su odlučivali o Hrvatskoj s nadom da će oni nešto i naučiti prije nego donesu odluke važne za našu sudbinu i sudbine onih koji dolaze poslije nas.

Ljubić je danas često pozivan i da predstavlja knjige drugih autora. Posebno bih naglasio njegove tekstove i predstavljanja knjiga o generalu Praljku. Znamo da hrvatske vlasti žele da hrvatski narod zaboravi velikog generala kojega je prvi Ljubić usporedio s Nikolom Šubićem Zrinskim, a kasnije je Hrvatsko slovo ovu godinu i proglasilo njihovom godinom – godinom i Nikole Šubića Zrinjskog i Slobodana Praljka. Pa i na nedavnom skupu u Splitu, zahvaljujući Ljubiću, pročitan je pozdrav s predstavljanja knjiga o Praljku i 70.000 ljudi je pokazalo hrvatskim političarima kako je njihova želja da narod zaboravi Praljkov čin samožrtvovanja tj. sebedarja za svaj narod uzaludan. Zato ne čudi što o njima Zvonimir Hodak piše:

Da, pada mi na pamet jedna kolektivna obvezna državna psihijatrijska opservacija: jedno od pitanja moglo bi glasit “Što mislite o Haaškom sudu kroz prizmu činjenice da je četnik Šešelj na slobodi, a Slobodan Praljak pod zemljom?” Kladim se da bi puno odgovora glasilo: ”Pa što, oba su slobodna. Fala Bogu!” (Plenki se odnosi prema HNS-u kao stanovnik Slavonskog Broda prema zadnjoj flaši pitke vode)

Pisma HAZU

Koliko je Ljubić izuzetan u svom radu pokazaje slučaj s dva otvorena pisma koja smo napisali 2015. godine. Prvo je UdžbenikOstaje nam nada da će studentima doći u ruke njegova knjiga RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI i da će shvatiti da u rukama drže udžbenik iz koga mogu mnogo više naučiti od onoga što uče na fakultetima na kojima imamo razne joviće, jakovine, markovine i slične. Pri tome treba uvijek imati na umu da je to udžbenik koji je stvaran u trenutcima kada se stvarala povijest pa su tekstovi pisani ne samo za buduće čitatelje već je Ljubić njih pisao i onima koji su odlučivali o Hrvatskoj s nadom da će oni nešto i naučiti prije nego donesu odluke važne za našu sudbinu i sudbine onih koji dolaze poslije nas.pismo HAZU-u u kome smo tražili donošenje deklaracije o slobodi znanstvenog istraživanja, a drugo Peticija ZDS koja je bila usko povezana s prvim pismom. Prvo pismo je potpisalo niz akademika, nadbiskupa, biskupa, svreučilišnih nastavnika i drugih uglednih ljudi u RH, recimo i današnji predstavljač Ljubićeve knjige biskup Košić koji je bio potpisnik i Peticije ZDS. Značaj tih pisama nitko u RH nije tako dobro razumio kao Marko Ljubić koji je puno pisao o njima, imao sigurno i neugodnosti zbog njih, ali je upravo on i natjerao HAZU, točnije Predsjednika HAZU-a, da nam odgovore (čini mi se da su odgovorili prije njemu nego nama) konstatirajući „ne vidimo da je u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ičim ugrožena sloboda znanstvenog istraživanja“ što je bilo jadno kada se zna tko je sve u Pismu HAZU tvrdio suprotno tome. Akademiji nisu ništa pokazivali ni napadi na potpisnike, pa i na nadbiskupa Želimira Puljića predsjednika HBK kada je kostatirao:

„Ostajući na demokratskoj razini, imao bih prijedlog s obzirom na ovu i slične teme o kojima se nerijetko traži očitovanje putem peticije ili referenduma.“

Naravno Predsjednik HAZU je još tada znao da je protiv pozdrava kojim je branjen Vukovar. Kasnije smo vidjeli kako je i Ljubić, za razliku od niza drugih državotvornih Hrvata, ispravno ocijenio važnost ta dva pisma jer je kasnije Plenković formirao Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima čiji je predsjednik bio Predsjednik HAZU, a sastav takav da osigura unaprijed donesen zaključak kojim se rehabilitira zvijezda petokraka pod kojom je izvršeno mnog zločina i pod kojom je napadnuta Hrvatska u Domovinskom ratu, a zabranjena pozdrav ZDS s kojim su mnogi branitelji uključivši i HOS-ovce branili i obranili Hrvatsku od fašističke agresije natjeravši agresore da bježe iz Hrvatske kao zečevi, kako je njihov bijeg opisao njihov vođa Slobodan Milošević.
Zapravo ovo o čemu sam govorio opisuje već prvo poglavlje ovog udžbenika:

HRVATSKA DRŽAVNOST IZMEĐU NACIONALNOG IDENTITETA I DRUŠTVENIH PODJELA Ljubićeva osnova misao vezana uz 9 studija u ovom poglavlju je:

Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni ČestitkaNa kraju mi ostaje jedino da autoru čestitam na ovoj knjizi s nadom da ćemo uskoro i njegove druge tekstove naći u ovakvim njegovim knjigama na što ga i obavezuju njegove riječi u uvodu o tome kako mu „gotovo svakodnevno prilaze ljudi, osobito poslije javnih nastupa na manje-više alternativnim televizijskim i radio postajama, tiho mi upute riječi potpore, udjele Božji blagoslov, zahvale i gotovo u pravilu pitaju – gdje se mogu pročitati vaši tekstovi?“na žrtvu komemoriranu tijekom nekoliko prigodnih dana. Istinu o našim ključnim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac.

A sam naslov prve studije puno govori:

Temeljni razdor: Hrvatski suverenizam ili neojugoslavenski regionalizam

I tako redom imamo poglavlja:

NEGATORI HRVATSKE DRŽAVNOSTI s 9 studija;

ILUZIJA HRVATSKE DRŽAVNOSTI S POLITIČKIM SRPSTVOM sa 6 studija;

KOST U GRLU – HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE sa 7 studija; i

POLITIČKA KULTURA I KULTURA DRŽAVNOSTI s 8 studija, a završna studija je Kako Hrvatsku izvesti na staze nacionalnoga uspjeha?

Završit ću ovo izlaganje s riječima autora koje je sam izdvojio iz ovog posljednjeg poglavlja:

U svim fazama razvitka svake, baš svake državnosti, izborni sustav i zakonodavstvo ključni su instrumenti upravljanja razvitkom državnoga poretka. Nema važnijega od toga, niti postoji alternativa. Drugim riječima, dok je na snazi trenutni ustavni i pravni poredak države, baš nitko ni pod kakvim okolnostima ne može ostvariti stabilnost društva i države, niti može postići svrhu te stabilnosti – razvoj svih društvenih i nacionalnih potencijala. Stabilnost sama sebi ne može biti svrhom, niti nosi pozitivno obilježje, ako se svodi na održavanje i reprodukciju vladajućega poretka. Takvu stabilnost ima, primjerice, Sjeverna Koreja.

Na kraju mi ostaje jedino da autoru čestitam na ovoj knjizi s nadom da ćemo uskoro i njegove druge tekstove naći u ovakvim njegovim knjigama na što ga i obavezuju njegove riječi u uvodu o tome kako mu „gotovo svakodnevno prilaze ljudi, osobito poslije javnih nastupa na manje-više alternativnim televizijskim i radio postajama, tiho mi upute riječi potpore, udjele Božji blagoslov, zahvale i gotovo u pravilu pitaju – gdje se mogu pročitati vaši tekstovi?“

Josip Pečarić