Prilog našeg člana - Hrvatski jezik i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Hrvatski jezik i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

U broju 2 časopisa Jezik (travanj 2007.) objavljen je tekst Hrvatski jezik s podnaslovom "Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti” i objašnjenjem kako je tekst prvo prihvaćen u Razredu za filološke znanosti (15. siječnja 2007.g.), a 24. siječnja 2007. jednoglasno i u Predsjedništvu HAZU.

Pročitavši tekst neugodno sam se iznenadio navodom pogrješne povijesne činjenice, a osobito ideološko-političkim konotacijama koje se iščitavaju u odjeljku XX. stoljeće, a neodoljivo podsjećaju na neka prošla vremena.

U odjeljku Povijest hrvatskoga književnog jezika, Novi vijek, između ostaloga piše: „Dne 2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u Hrvatskome saboru prvi govor na hrvatskome jeziku ..” (označio J.C.)

Ne želim umanjiti velike zasluge Ivana Kukuljevića Sakcinskog, ali tvrdnja u tekstu ne odgovara povijesnoj istini! ".. od vjekova prvi hrvatski govor izrečen u Hrvatskom saboru ..” (u službenoj prigodi) održao je general Juraj Rukavina Vidovgradski 11. studenoga 1832. g. u zahvali banu Franji Vlašiću za imenovanje potkapetanom (hrvatske) Kraljevine.

(Prema Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1975., str.405).

Navod iz odjeljka XX. stoljeće: "No stabilizaciji jezičnog stanja naravno da nije pridonijelo, pored ostalih nasilja, ni jezično nasilje u marionetskoj NDH. Mimo mjerodavnih institucija, štoviše i protiv volje prvih hrvatskih lingvista toga doba, državni je vrh donio, od sredine do kraja rata (1942., 1944.) odredbe o jeziku i pravopisu koje nisu imale izgleda na uspjeh (te se mjere, dakako, nisu provodile na oslobođenom teritoriju)." (označio J.C.)

Nisam jezični stučnjak da bih mogao sporiti o "jezičnom nasilju” ili o prednostima izgovornoga prema tvorbenome pravopisu, ali kao građanin koji je 38 godina živio u prošlom sustavu, ne mogu razumjeti uporabu označenih atributa koji neodoljivo podsjećaju na doba "svijetle” socijalističke prošlosti. Uostalom, od "marionetske države” (prema Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića: država koja je oruđe u rukama druge države), do tada obvezatne "takozvane”, maleni je korak.

A što zapravo znamo o NDH?

Neprijeporno je nastala kao izraz volje hrvatskoga naroda, o čemu svjedoči blaženi Alojzije Stepinac: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” (Govor održan na glavnoj raspravi montiranog sudskog postupka 3. listopada 1946., preuzeto iz Hrvatskog slova br. 459 od 6. veljače 2004.).

Stvorena je u toku II. svjetskog rata i kao dio zaraćene Europe nije mogla biti nekakvo izdvojeno područje na kojem bi se događaji odvijali prije svega prema vlastitim odlukama, već je (kao i druge zemlje) bila podvrgnuta prilikama diktiranim razvojem rata. Proglašena je na području zaposjednutom njemačkom i talijanskom vojskom u sukobu država Trojnog pakta s Jugoslavijom (od 6. do 18. travnja 1941.), a zbog Mussolinijevih teritorijalnih zahtjeva stavljena je pred izbor: očuvati ili izgubiti netom stečenu državu. Odluka je bila pregovarati i očuvati ju, iz čega proizlaze Rimski ugovori i teška politička borba protiv daljnjih talijanskih posezanja, koja je uz ostala događanja predstavljala veliko opterećenje u svim vidovima života.

Uza sve to, Nezavisna Država Hrvatska bila je međunarodno priznata. Izrijekom ju je priznalo dvanaest država (Mađarska, Njemačka, Italija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Japan, Španjolska, Finska, Danska, Manđurija i Tajland), a s tri europske države (Vatikan, Francuska i Švicarska) održavala je odnose takve naravi, koji sami po sebi podrazumijevaju priznanje. (Prema Vjekoslav Vrančić: Branili smo državu, HB Press, Washington, D.C., 2006., str. 218 - 323).

Uvažavajući izneseno, uz činjenicu kako do danas nije izvršena valjana znanstvena analiza toga vremena, uporabu pridjeva "marionetska" doživljavam pristranom i zlonamjernom, ni po čemu primjerenom krovnoj instituciji hrvatske znanosti. A na pitanje zbog čega Akademija nije inicirala znanstvene radove koji bi objektivno obradili noviju hrvatsku povijest i tako pomogla riješiti prijepore u njenom tumačenju, nego i sama koristi sintagme iz bivšeg sustava (s njihovim implicitnim značenjem), odgovor može dati samo HAZU.

Sve rečeno vrijedi i za izričaj o „oslobođenom” teritoriju. Ako se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, kao što svjedoči blaženi Alojzije Stepinac, pitanje je: gdje je taj oslobođeni teritorij, tko ga je i na koji način oslobodio, i najvažnije, od koga ga je oslobodio?

Previše pitanja zbog jedne riječi (i to napisane u tekstu o hrvatskome jeziku, a ne povijesnoj raspravi!), a do danas nitko (pa niti Akademija), na njih nije dao znanstveno utemeljene odgovore!?

Prije završetka, još samo jedna stvar.

U studenome 2000. g. u časopisu Science su objavljeni rezultati značajnih biogenetskih otkrića. Ne zalažući se niti za jednu teoriju o podrijetlu Hrvata (to trebaju riješiti znanstvenici), želim istaknuti ono što je pouzdano dokazano: ne postoje Južni Slaveni kao narod, ili kako je to komentirao znanstveni suradnik instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, dr. Andrija Željko Lovrić: "Biogenetika pokopala tzv. Južne Slavene”.

A u tekstu Hrvatski jezik se, kao u „dobra” stara vremena, opetovano piše o „južnoslavenskim narodima” !?

Juraj Cigler, dipl.inž.