M. Tuđman: Pojedini novinari su u sprezi s Karadžićevim odvjetnicima

Ponedjeljak, 03. siječnja 2011.

Odgovor prof. dr. Miroslava Tuđmana na otvoreno pismo Danka Plevnika

Danko Plevnik Poštovani dr. Plevnik, Slobodna Dalmacija objavila je prošle subote (16.12.2010., str. 5) Tvoje otvoreno pismo upućeno i meni i javnosti. U pismu mi iskazuješ priznanje („Želio si da obrambeni rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zadrži etički dignitet“), brigu za moje ponašanje („Moraš se dobro pripremiti da te čovjek ovakvog zločinačkog uma kao što je Radovan Karadžić ne izbaci iz takta jer ste posve suprotne prirode“) kao i upozorenje („Imao si primjedbe na haašku interpretaciju Stipe Mesića, gledao si na takva pozvana izjašnjavanja kao vrstu denuncijacije, a sada si i sam stavljen u taj položaj“). Iako Ti pišeš u kondicionalu („ukoliko dobiješ obvezu da svjedočiš“) poruka u nadnaslovu je drugačija: „Otvoreno pismo Miroslavu Tuđmanu, svjedoku Radovana Karadžića“.

Upravo zbog te, za neke možda nebitne razlike između naslova i teksta, potrebno je upozoriti na sve posljedice koje slijede iz te razlike, kao i na razloge koji im prethode. Sam si potvrdio da sam „s pozicije ravnatelja HIS-a imao uvid u stvari koje medijska javnost nije imala“, što samo znači da se istina o 1990-im uvijek znala i da svjedočiti istinu nije teško. Međutim, u konkretnom, aktualnom slučaju suočeni smo s uvidom u stvari koje mediji znaju, ali (neki) ne žele da i javnost sazna istinu. Naime, činjenica je da meni status Karadžićeva svjedoka, dakle svjedoka njegove obrane, pripisuju neki novinari i mediji s ciljem kompromitacije. (Čak je i radi toga tvoja bojazan prisutna e da se ne bih kompromitirao.) Ono što mediji prikrivaju jest tko su „naručitelji“ tih poluinformacija, te kome ide u korist njihovo plasiranje. Izvor za objavljivanje liste Karadžićevih mogućih svjedoka može biti ili Haaški sud ili Karadžić i njegovi odvjetnici. Kako te liste imaju oznaku tajnosti malo je vjerojatno da bi se suci upustili u njihovo objavljivanje. Zato je logičan zaključak da je dio medija, odnosno da su pojedini novinari u sprezi s Karadžićevim odvjetnicima, a zbog interesa njegove obrane plasiraju dezinformacije.

Medijska halabuka, i u mojem slučaju, je potrebna zbog rušenja pravnih i načelnih normi. Naime, do sada nije bila praksa – ni haškoga Tribunala - da su se čelnici (i djelatnici) izvještajnih službi pozivali kao svjedoci. Zato je potrebno hrvatsku Vladu „privoljeti“ na ustupak na koji ni jedna zemlja do sada nije pristala. Uporaba medija u te svrhe je sinkronizirana: „Miroslav Tuđman i Markica Rebić pod istragom” (Novi list, 12. 7. 2010); „Počeo lov na Tuđmanove špijune“ (Nacional, 20. 7. 2010.); „Morate procesuirati Rebića, Tuđmana i Miru Šeparovića“ (Jutarnji list, 8.12.2010). Očita je namjera da se kriminalizacijom osoba, diskreditiraju i njihove službene uloge i funkcije. Time su posredno cijeli državni aparat, kao i službena politika u jednom periodu, izloženi javnoj osudi i moralnom preziru.

Teza da sam i sam doveden u isti „položaj“ kao i Mesić, odnosno „stavljen u položaj“ „denuncijacije“, u suprotnosti je s elementarnim činjenicama. Stjepan Mesić je dragovoljno i samoinicijativno svjedočio u Haagu. Bio je tajni svjedok optužbe protiv generala Blaškića i hrvatske politike. Svjedočio je a da ga hrvatske vlasti nisu oslobodile od obveze čuvanja državne tajne. Što je najporaznije, bio je svjedok krivokletnik. Niz je ljudi na to ukazalo, a u mojoj knjizi „Vrijeme krivokletnika“ (Zagreb: Detecta, 2006.), na skoro 500 stranica, dokumentima i činjenicama dokazao sam njegove laži i neistine.

Stjepan Mesić Osim toga, Stjepan je Mesić, dolaskom na Pantovčak otvorio arhiv predsjednika Republike, omogućio otvaranje arhiva izvještajnih službi, te je na desetke tisuća dokumenata nezakonito završilo u rukama haškoga Tužiteljstva. Dio tih dokumenata nikada nije bio službeno deklasificiran, a većina tek naknadno. Tako su službeni arhivi u kojima se čuvaju dokumenti s oznakom tajnosti, početkom 2000. godine sličili na samoposluge u kojima su se opskrbljivali svi koji su javno i tajno optuživali politiku predsjednika Tuđmana i kriminalizirali Domovinski rat.

Nije poznato da je državno odvjetništvo ikada poduzelo istrage i podiglo optužnice zbog distribuiranja i objavljivanja klasificiranih dokumenata iz tih arhiva. Niti je poznato da su mediji ikada prozivali državno odvjetništvo što ne pokreće istrage koje je obvezno pokretati, zbog objavljivanja dokumenata s oznakom tajnosti. Ono što je poznato jest da je još 1997. haški Tribunal zauzeo stav da Tužiteljstvo ne može tražiti tako veliki broj dokumenata od Hrvatske (tada je spor bio oko 100 dokumenata), niti da se dužnosnici mogu pozivati subpoenom na Sud. Jer Sud je zauzeo stav da se ne sudi državama ni državnoj politici.

Već na temelju ovih nekoliko naznake, kolega Plevnik, može se razabrati da živimo u vremenima kada je isplativo biti krivokletnikom u Haagu (i zato primati nagrade a ne sankcije), te da je moguće nekažnjeno kršiti pozitivne hrvatske zakone o klasificiranim dokumentima. Također je profitabilno plasiranje poluinformacija i dezinformacija, kako bi se u medijima diskvalificirati i kriminalizirati oni koji govore istinu. Ono što danas u Hrvatskoj nije poželjno već je pogubno, jest govoriti istinu, tražiti poštivanje hrvatskih zakona (kao i međunarodnih normi), očekivati od hrvatske vlasti da sama poštuje dignitet svojih institucija i dužnosnika, te da to isto traži od stranih čimbenika. Kolega Plevnik, uz zahvalu što si omogućio raspravu o ovoj temi, Tebi i Tvojima želim čestit Božić i svako dobro u Novoj godini,

Miroslav Tuđman
Slobodna Dalmacija

PRILOG

Otvoreno pismo Miroslavu Tuđmanu: Želio si da obrambeni rat zadrži etički dignitet

Miroslav Tuđman Obojica smo otvarali put jednoj novoj znanosti – informatologiji, zajedno bili promovirani u doktore te informacijske znanosti, obojica se natjecali za mjesto docenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koje je nakon mog povlačenja pripalo tebi.

Smatrao sam te, uz Josipa Vaništu i Andra Mohorovičića, jednim od najuljuđenijih ljudi u Hrvatskoj. Posjećivao sam te i u Zavodu za kulturu SR Hrvatske kad si napustio Referalni centar. Pratio sam kako si na početku demokracije s Antunom Vujićem i Zvonimirom Baletićem osnivao SDSH i sudjelovao u demokratizaciji zemlje, kad si se esktrovertirao na način kakvog te nisam poznavao. U ratu se nismo viđali, ni nakon što si postao ravnatelj HIS-a, nego tek poslije njegova završetka, kada si vodio kampanje za parlamentarne i predsjedničke izbore.

Što se mene osobno tiče, mogao sam te nazvati, ali budući da se radi o pozivu na tvoje svjedočenje koje je inicirao Radovan Karadžić, a tiče se ukupne hrvatsko-bosanskohercegovačke povijesti, pismo ima otvoreni karakter i od njegovih čitalaca traži, kako kaže Josip Boljkovac, kad ustanovi da mu prisluškuju telefon, da "učidu".

Pozivajući se na Praljkovu obranu u kojoj je spomenut uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, Karadžić je zatražio tvoje očitovanje na klupi za svjedoke u Haagu. Bosna i Hercegovina je nezaobilazna tema, ali i sjena Domovinskog rata, budući da je uz nju vezana ideja pripajanja njezina dijela Hrvatskoj, ratovanja s JNA, Srbima, Bošnjacima, traženja dubine u obrani hrvatskog juga, ali i osiguranja strateških uvjeta za oslobađanje Knina i Hrvatske te zajedničkog odbacivanja Mladića od pokušaja ponavljanja srebreničkoga genocida nad stanovništvom Bihaća.

U stan su mi padali geleri kada si se ti 1995. rukovao s generalom Atifom Dudakovićem, čime je na simboličan način prekinuta višegodišnja blokada toga grada i šire okolice. Svoju civilizacijsku nadmoć pokazao si i u HIS-u, zbog kojeg si kao sin Franje Tuđmana trpio po jednima opravdane, po drugima neopravdane prigovore za nepotizam jer si otpočetka htio odbaciti usluge krimogenog elementa u sigurnosnoj službi, vojsci i politici uopće.

To si dokazao svojim pismom od 1. prosinca 1995. svom ocu i ministru obrane Gojku Šušku. Želio si da obrambeni rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zadrži etički dignitet. Tomu su se protivili kadrovi Kažnjeničke bojne Tute Naletilića, koji su svojim metodama kompromitirali poziciju Hrvata u BiH, pa su na tebe pripremali atentat, kao što su gotovo desetljeće prije ubili Blaža Kraljevića. Trebalo je imati i osobne hrabrosti da se uhiti Naletilić i u ožujku 2000. izruči Haaškom sudu.

Zatim su na red za odlazak u Haag došli odgovorniji Hrvati iz BiH poput Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, za čije se sudbine i danas aktivno zauzimaš. Što se tiče povijesti hrvatsko-bošnjačkog ratovanja i ukupne tadašnje situacije u BiH, isticao si svoja iskustva u naporu da obraniš i objasniš politiku Franje Tuđmana.

Naravno da si s pozicije ravnatelja HIS-a imao uvid u stvari koje medijska javnost nije imala, budući da je sve što je saznavala, nerijetko antagonistički motivirano, dobivala od obavještajne i paraobavještajne zajednice. To je bila tvoja prednost pred ratnim povjesničarima, pa i političarima, triju naroda u BiH. Mogao si uživo pratiti događaje i koristiti dokumentaciju do koje oni nisu mogli doći. I u ovim se ratovima pokazalo da historiografija samo opisuje povijest, dok je tajne službe ispisuju.

Haag Pravi znalci uzroka određenih pojava mogu se samo nasmiješiti nad novinarsko-publicističkim, čak i povjesničarsko-analitičkim prekopavanjima po posljedicama. U Haagu su glavni srbijanski "špijuni", "sigurnjaci", "esdebeovci" Jovica Stanišić i Frenki Stimatović, ali od njih ne treba očekivati da će govoriti o relevantnim kauzalnim činjenicama.

Za razliku od njih, ti se na svojoj funkciji nisi kompromitirao organiziranjem ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. To može biti prednost ukoliko dobiješ obvezu da svjedočiš. Imao si primjedbe na haašku interpretaciju Stipe Mesića, gledao si na takva pozvana izjašnjavanja kao vrstu denuncijacije, a sada si i sam stavljen u taj položaj.

Oko sebi si okupio skupinu istomišljenika koji na događaje u Bosni i Hercegovini gledaju sličnim očima, manje-više u viktimološku korist srednjobosanskih Hrvata. No za vrijeme tvog "hisovanja" bilo je i logističke suradnje s neprijateljima, koji su se mijenjali na dnevnoj osnovi, krijumčarenja nafte i oružja, u čemu su svoje prste imali i međunarodni čimbenici, obavještajci prerušeni u humanitarce i slično.

Nazočnost na suđenju Radovanu Karadžiću otvara mogućnosti da jedan mnogo širi auditorij čuje tvoju verziju rata u Bosni i Hercegovini, koju si iznio u svojim knjigama: "Priči o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti" (2003.) i "Istini o Bosni i Hercegovini. Dokumenti 1991. – 1995." (2005.). Moraš se dobro pripremiti da te čovjek ovakvog zločinačkog uma kao što je Radovan Karadžić ne izbaci iz takta jer ste posve suprotne prirode. Smireni pozdrav supruzi Vanji i tebi, tvoj nekadašnji kolega,

Danko Plevnik
Slobodna Dalmacija

KOMENTARI ČITATELJA

#1 Jugoslavenske novinarske uvrijeđene šije — d.j 2011-01-02 19:29

Postoji samo jedna istina koja očito Plevniku nije jasna, ali je Hrvatskom narodu dobro poznata, to je Veliko Srpska agresija na Republiku HRVATSKU i BiH.

M. Tuđman: Pojedini novinari su u sprezi s Karadžićevim odvjetnicima

Odgovor prof. dr. Miroslava Tuđmana na otvoreno pismo Danka Plevnika

PRILOG

Otvoreno pismo Miroslavu Tuđmanu: Želio si da obrambeni rat zadrži etički dignitet

KOMENTARI ČITATELJA

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Tko je na vezi?

Abecedni popis autora

Uvjeti korištenja

Naša udruga

Stranice članova

Izbor publikacija

Prijava na Portal