Taj naš, baš pošteni čovjek Stipe

 Došao je na čelo države kao običan, skroman čovjek iz puka, kao prvi među jednakima, koji je s oduševljenim građanima znao popiti i kavu, čak, našaliti se i nasmijati ih i koji je, što više, obećavao pravdu za napaćene i kaznu za kriminalce, otkrivanje svih tijekova novca i tajnih računa, razbacivao se i datumima do kojih će sve to napraviti. A ljudi, ljudi mu vjerovahu sveudilj i to punih deset godina. Mislili su, doći će on glave tim Hercegovcima, toj Tuđmanovoj bandi lopova. I svoje bi mu povjerenje dali još deset, još sto godina. Jer, on je naš, naš Stipe, dobri čovjek iz susjedstva. A onda šok! Kupio Stjepan Mesić dva stana i dvije garaže za dva milijuna kuna (sve po dva i sve u šesnaest) i nemojte misliti, dragi čitatelji, da je to sve ono što je ovaj skromni čovjek stekao svojim neumornim radom i zalaganjem za državne interese i u svojoj bespoštednoj borbi protiv nadirućeg fašizma i kriminala.

Pitanja bez odgovora

Rijetki su se, tek oni tzv. desno orijentirani novinari, usudili problematizirati porijeklo novca «doživotnog bivšeg predsjednika», dok su svi oni koji su tako rado razapinjali Ankicu Tuđman i njezina pokojnog muža zbog neprijavljenih dvjesto tisuća dolara na štednoj knjižici, uzdižući otkrivačicu tajne Ankicu Lepej u heroinu, na čemu je uzletio i sam Mesić, ili oni koju ustrajno upiru prstom u stan Jadranke Kosor, ostali uglavnom zatvorenih usta i tupog pera, a poneki su, poput, gle čuda, predsjednika organizacije koja se bori za «transparentnost» pokušali čak Mesića opravdati, poručujući nam kako je on sve te silne novce mogao zaraditi otkidajući od usta i od svoje solidne plaće. Na žalost, demantirao ga je sam Mesić koji je zatečen otkrićem brižno skrivenog kupoprodajnog ugovora objasnio naciji kako je te novce posudio od dobrih ljudi, dok on svoj mali stan u Ilici ne proda, ostavljajući za sobom niz pitanja bez odgovora. Zašto još uvijek čeka s prodajom iličkog stana, kojega nikada neće ni prodati, hoće li mu ti novci dostajati za vraćanje dugova, tko mu je i zašto posudio ne baš male novce, nije li u pomoć priskočio Tomislav Dragičević i odvojio manji dio od svojih šest milijuna otpremnine u Ini na čijem se čelu nalazio zahvaljujući Mesiću, dovevši je do predinfarktnog stanja, možda je nešto ostalo i od silnih milijuna prikupljenih u dvije predsjedničke kampanje, nije li možda nešto kapnuo Sanader za šutnju, ili možda Vidošević za potporu u postmesićevskoj kampanji. Spekulacije su, uglavnom, neizbježne dok nema pravog objašnjenja.

Stjepanu Mesiću užici i privilegije nikada nisu bili strani i zato ovo njegovo razbacivanje stanovima iznenađuje samo naivne i neupućene. Ta on je s našičkom cementarom prvi krenuo u privatizaciju, uselio je početkom devedesetih u veliki državni stan, osigurao je sebi i nakon prestanka predsjedničke dužnosti samo njemu potrebni skupi ured s državnim službenicima u zgradi koja je nekoć bila sjedištem Udbe, a kasnije trgovištem oružja i bordelom i dalje bi htio besplatno ljetovati u državnoj vili na Hvaru, iz predsjedničke fotelje uskočio je ravno u Nadzorni odbor Ingre i u «sukob interesa», kćerku Nevenku postavio je bez natječaja u jedno javno gradsko poduzeće s puno novca i s malo posla.        

           Rekao pa porekao

     Kao što mu materijalna bogatstva nisu strana, tako mu ni iskrenost nije naročita vrlina, o čemu smo se mogli puno puta osvjedočiti. Kao što ni sada ne otkriva istinu o izvoru svojih novaca tako nije govorio istinu o svojim svjedočenjima u Haagu, suradnji s tužiteljima i transferiranju tajnih dokumenata, pokušavao je prikriti svoju plodnu suradnju s bivšim obavještajnim službama, negirao je svoje posredovanje u prodaji sisačke željezare ruskim poduzetnicima, iako o tome postoje pisani tragovi, nastojao je najprije opovrći pa na svoj način interpretirati pokušaj pogodbe s Vladimirom Zagorcem za vrijeme bijega ovog bivšeg i sada osuđenog generala u Austriju, nikada nije kazao istinu o financijerima svojih izbornih kampanja i, uostalom, bilo je još puno toga, puno banalnih primjera u kojima je bivši predsjednik rekao pa porekao, danas jedno sutra drugo. Taj njegov način postao je dijelom njegova zabavnog stila, više pravilo nego izuzetak. Pa i taj njegov «antifašizam» je nekako lažan i služio mu je više kao opravdanje stravičnih zločina nego iskreno zalaganje za svijet bez zločina i progona. U njegovoj interpretaciji antifašizam je kao pojam bez smisla i sadržaja, kao prazna floskula, i kao čak asocijacija na zlo do kraja kompromitiran.

I nemojmo misliti kako će se u, primjerice, pravedničkoj i pravdoljubivoj «Latinici» u nabrajanju raznih tipova s enormnim i ilegalnim bogaćenjem i bogatstvom naći mjesta i za Njega. Neće ga se sjetiti, budimo bez brige, ni državno odvjetništvo.

      Naši mogu sve

U nas je, na žalost, sve ideologija ili ideološka krinka, postoje samo naši i njihovi, a našima, pripadnicima naše sekte, je sve dopušteno, zli i pokvareni su uvijek oni drugi i tu se priča završava. Oni koji su u njega vjerovali vjerovat će i dalje i upravo zahvaljujući toj vjeri koja je uvijek slijepa i zahvaljujući iluzijama s kojima je narodu lakše živjeti, naša će politička scena ostati ispunjena lažnim poštenjacima, lažnim revolucionarima, lažnim antifašistima i lažnim vođama.

Josip Jović
Slobodna Dalmacija