Spoznaje vrijednosti iranskog podrijetla Hrvata

Uvod

Pitanje podrijetla Hrvata je za svakog od nas ispit naše rodoljubne i domoljubne zrelosti. Zapustili smo i zanemarili čvrste temelje našeg narodnog postanka, kolijevku našeg rođenja, mjesto od kuda ponosno nosimo naše neizbrisivo, neotuđivo i vječno ime Hrvat. Dopustili smo, da nam strani i neskloni određuju mjesto postanka i imena, pa smo već dosad bili i Goti i istočni Goti i Kelti i Iliri i Germani i Dalmati i Srbi katolici i samonikli balkanci i potomci nomadskih plemena Sarmata, da bi na kraju, kako piše njemački rječnik iz 1955. godine bili :"Južnoslavensko pleme sa Balkana". Sve i sva, s jednom jedinom svrhom, da nam se pravi trag zamete.

Slavenstvo je, nakon propasti Austro-Ugarske za nas Hrvate bilo i ostalo sredstvo za zavođenje, jer kad narod ne zna i zaobilazi istinu svojeg vlastitog podrijetla, pada žrtvom laži, obmana i svojeg neznanja. Usporeni proces našeg nacionalnog sazrijevanja u prepoznavanju istine našeg hrvatskog podrijetla, ponovo i ponovo dovodi u pitanje, da se i oni, koji dolaze iza nas, ne bi trebali kao i mi danas od nečega ponovo liječiti.

Podastiranjem istinitih, utvrđenih i nepobitnih dokaza podrijetla, rješavamo ujedno: dosadašnji razdor, proturječja, svaku podjelu Hrvata te samouništavajuće bratoubilačko krvoproliće. Time vračamo u toplo krilo Majke Domovine: sve zavedene lažima, obmanute zlom i zalutale duhom i pomažemo im doživjeti unutarnji preporod pomirenja sa samim sobom, sa Gospodinom Bogom, sa bližnjima i vlastitim narodom.

Dokazivanje podrijetla Hrvata se je dosad izvodilo uglavnom s političko-strateških stanovišta koristi tuđina. U vrijeme Austro-Ugarske su nas zvali Ilirima. Za vrijeme II. svjetskog rate smo postali Goti, a posije 1945. godine u vrijeme i za korist diktature jednoumlja, komunističkog jugoslavenstva, smo morali biti južni Slaveni. U slobodi i nezavisnosti nastupamo danas jačinom našeg hrvatskog argumenta : istinom iranskog podrijetla, zasnovanom na vlastitim, međunarodnim i isključivo naučno-istraživačkim dostignućima, ali ovoga puta bez učešća dnevne politike i koristi tuđina.

Našoj djeci i unucima, hrvatskom rodu i porodu dokazanim podrijetlom vraćamo, što su naši pradjedovi njegovali tisućljećima: državotvornost, vjeru u Boga, ljubav za svoje, poštivanje tuđeg, istinu, pravednost, poštenje, ponos i samouvjerenje. Dokazanim podrijetlom našoj mladosti darujemo čvrstu vjeru u sebe, vjeru u Hrvatsku, poštivanje i čišćenje naših korijena pradjedovske baštine, darujemo im vjeru u svjetliju budućnost, obnovu nacije, prestanak raseljavanja, prestanak izumiranja i povratak na djedovska ognjišta.

Na ovo poglavlje dokazivanja navela me je praktična i korisna primjena naše hrvatske i svjetske povijesti, da povijest ne ostane samo mrtvo slovo na papiru, da knjige povijesti ne skupljaju samo prašinu i paučinu i da ne zadaju samo brige i glavobolje našim đacima u školi.

Pitajmo se, koje pouke i koristi danas crpimo iz tog nepresušnog izvora znanja i mudrosti?

U obnovljenoj državi, u slobodi, Hrvat otkriva sebi i svojoj djeci dio svije nacionalne povijesti do nedavno zabranjivane zakonom i sudskim progonima u prvoj i drugoj tvorevini 1918. i 1945. te poniznošću i sluganstvom u današnjoj Hrvatskoj.

Kronološkim redom, poredan je kratki izvadak povijesnih događaja a sam uvod ovoga poglavlja dokazivanja kaže: traženja pokazatelja potpore iranskog podrijetla Hrvata zdravim i logičkim razmišljanjem i zaključivanjem.

Braćo i sestre, ovo još nije podastiranje dokaza, već samo spoznaja vrijednosti našeg podrijetla.

U tu svrhu koristim kao primjer četiri vrlo značajna povijesna događaja a u korist povijesne potpore dokazivanja.

Vremenski i prostorno ta četiri svjedočanstva su jako udaljeni jedan od drugoga, da bi opet svi zajedno zaokružili cjelinu, potvrdili svaki iz različitog vremenskog razdoblja istu povijesnu istinu, našeg dolaska sa istoka. To su :

(A)----- Godina 522. prije Krista u Perziji

(B)----- Godina 640 poslije Krista - pokrštavanje Hrvata

(C)----- Kraj 18. stoljeća, sveučilište u Zagrebu

(D)----- 20. stoljeće u Hrvatskoj, stradanja hrvatskih povjesničara-iranista

Slika (1) Harauvatiš, krajnje istočna banovina kraljevine Perzije u vrijeme dinastije Achamenida, staroperzijski Hahamaniš, koja završava i gasi se godine 330. prije Krista.

(A) Godina 522. prije Krista u Perziji.

Godine 522. prije Krista Perzija nakon učestalih pobuna uspostavlja jedinstvo kraljevstva, doživljava svoju veličinu u prostoru, snazi i bogatstvu od Indije na istoku do Makedonije na zapadu, i od Urala i Kavkaza na sjeveru do Egipta i Arabije na jugu. Izgrađuje ceste i komunikacije, unapređuje obrt i trgovinu, podupire napredak prirodnih znanosti, matematike, geometrije i astronomije, umjetnosti i medicine, uvađa novo, danas znano staroperzijsko klinasto pismo, uvađa socijalno osiguranje, dječji doplatak, porodiljski dopust, brigu za stare i nemoćne. Prihvaća sve kulture, jezike i religijska vjerovanja u kraljevini a jednoboštvo, prvi monoteizam čovječanstva vjersku dogmu proroka Spatame Zarathustre prihvaća kao državnu vjeroispovijest.

Jednom riječi, vrhunac dostignuća uljudnosti, napretka i boljitka dijela čovječanstva, suživota različitih, mira i blagostanja za sve jednako, preteče Marksa i Engelsa i svih socijalnih pokušaja današnjeg vremena.

Jadna od bezbrojnih izreka Kralja Kraljeva Darija I. Velikog iz toga vremena glasi:

"Mladi čovječe, ne obraćaj pažnju što moćnici govore, nego pogledaj, koliko siromašni primaju".

Nikada prije i nikada poslije središta ljudske uljudbe ove naše planete Zemlje za ono vrijeme prije 2.500 godina, niti Atena u Grčkoj, niti Rim u Italiji ni iz daleka nisu postigli za sveopće ljudsko dobro, koliko je dostigla Perzija u vrijeme dinastije Hahamaniš, a Darija I. Velikog naročito.

Njegovo izvorno staroperzijsko ime iz tog vremena je Darajavahuš, što u prijevodu znaći :"Onaj, koji je nadaren dobrotu cijeniti".

Vjerujem, da ste se već pitali, od kuda to, kako je to bilo moguće u ono vrijeme, iz kojih razloga? Odgovor je jednostavan i kratak. Poštenim životom, moralnim načelima, marljivim radom, vjerom u jednog Svevišnjeg Gospodina Boga, djelotvornošću, znanjem, nadarenošću, snagom, voljom i hrabrošću sviju, pa jednako i naših pradjedova Harauvata.

Slika (2) Slavoluk pobjede Kralja Kraljeva Darija I Velikog nakon zadnje 19. bitke za ujedinjenje kraljevstva godine 522.prije Krista, gdje u uklesanom tekstu na staroperzijskom jeziku i staroperzijskom klinastom pismu piše povijest na planinskom masivu Baga Stana ili na današnjem hrvatskom, Stanište Boga. Srednjovjekovni naziv je bio za to mjesto Behistun a danas u modernom Iranu, Bisotun. To je značajno mjesto na prometnici Hamadan jugozapadno prema Kermanshah, negdje na pola puta.

Godine 330. prije Krista na perziju napadaju Grci pod vodstvo Aleksandra Velikog. Perzija je pobijeđena, gradovi i sela izravnati sa zemljom, zapaljeno što je moglo gorit, pokradeno, što se je moglo ponijet, iskustva iz znanosti naročito.

Jedna kultura,uljudba, vjera i veličina, kakvu je imala Perzija za dinastije Hahamaniš, nestala je zauvijek iz baštine Perzijanaca, da bi za kratko iza kulturnog, socijalnog i ljudskog genocida ta ista baština zasjela u Grčkoj i prodavala se svijetu za posljednjih 2.300 godina kao proizvod Grka.

Danas nakon 23 stoljeća ispod praha i pepela iskapaju se svjedočanstva i dokazi našeg hrvatskog podrijetla

Vjerujem također, da ste se ponovo pitali, kako je to bilo moguće i iz kojih razloga?

Odgovor je ponovo jednostavan i kratak. Bez prisutnosti Hrvata, koji su se iselili iz svoje Pradomovine, banovine Harauvatije,kako su je i sami zvali a u sklopu kraljevine Perzije oko 140 godina ranije, to jest u prvoj polovici 5. stoljeća prije Krista i pošli na zapad prema Europi.

Prvi logički zaključak je : da su Hrvati svojim cjelokupnim iseljenjem iz Pradomovine promijenili tok globalne povijesti, prouzročili propast Perzije. Sve ostalo nakon propasti Perzije nadovezuje se kao u lančanoj reakciji, jedno iza drugoga u nizu :

-prodore današnjih Turaka iz zapadne mongolske pokrajine Altaj prema zapadu u Malu Aziju u 6. stoljeću poslije Krista, i sve što slijedi njihovom približavanju Europi.

-Gaženja Hrvatske, prodor do Beča, strahovladi na Balkanu punih 450 godina, prisilnoj islamizaciji Bosne.

-kasnija mongolska pustošenja perzije, prodori Džingis-kana na zapad do srednje i zapadne Europe, uključujući i Hrvatsku,

-provala Arapa i prisilna islamizacija Perzije krajem 6. stoljeća, prisilna islamizacija čitavog područja izvan granica današnjeg Irana, tog ostatka ostataka nekadašnje svjetske sile i moći, kraljevine Perzije.

Sljedeće u nizu posljedica iseljavanja Hrvata iz Pradomovine u nizu se nastavlja današnji sukob istoka i zapada, razvitak fundamentalističkog islama, mudžahedina i talibana s Bin Ladenom & Co. na čelu, rušenja trgovačkog centra u New York-u 11.rujna 2001. i svega što još slijedi u nepredvidljivoj budućnosti.

Pretpostavljam s priličnom sigurnošću,da su Hrvati svojim iseljavanjem iz Pradomovine promijenili povijest i budućnost svijeta. Pretpostavljam također, da moguće nisu iselili, da bi današnji svijet bio drugačiji, mnogo bolji. Bez kolonijalizma, podčinjavanja naroda Afrike, Azije, Sjeverne i Južne Amerike i Australije. Bez srednjovjekovnih inkvizicija. Bez dva imperijalistička svjetska rata. Bez fašizma,nacizma, komunizma i ateizma. Bez podjele na istok i zapad. Bez hladnoga rata. Bez današnje svjetske globalizacije i svega zla, što je čovječanstvo proživjelo u posljednjih 2.340 godina.

Točno tada, godine 330. prije Krista, Grci ruše uljudbu i ljudski poredak sastavljen i uspostavljen za dobrobit čovjeka. Ta se dostignuća Perzije i dan danas prešućuju. većina Hrvata niti ne naslućuje, kojem državnom uređenju su pripadali naši pradjedovi, uz čiju snagu, volju, nadarenost i pobožnost je bio sastavljen takav sustav ljudske zajednice različitih, ali za dobrobit i korist sviju.

Ovo sve spomenuto ne ide samo u prilog spoznaje vrijednosti našeg podrijetla, već nam podiže i jača krijepost i ponos pripadanja naših pradjedova ljudskoj zajednici, za dobrobit čovjeka čovjeku.

Bez obzira, gdje Hrvati bili, u kraljevini Perziji, Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj oko Krakova ili u Jadranskoj Hrvatskoj, naše Božje poslanje se nastavlja.

Slika (3) Reljef u živoj stijeni Baga Stana, danas Bisotun, Kralj Kraljeva Darije I. Veliki u 14 ploča teksta slavi svoju pobjedu. Ploča ispod Darijevog lučonoše i kopljonoše, Gaubarve i Vindafarne, sasma lijeve napuknute ploče u lijevom gornjem uglu, opisuje 19. posljednju bitku i spominje nezamjenjivu pomoć svog oca bana Vištaspe i bana Harauvatije i vojskovođu Hrvata Vivanu, staroperzijski : harauvatim bandaka Vivana. Kralj Darije drži lijevu nogu na prsima svećenika krivokletnika Gaumate, vođu pobune.Na kraju reda uhvaćenih vođa pobune sa šiljastom kapom je kralj Skita, Skunša.Kralj Darije ispruženom desnom rukom prema znaku Ahura Mazde zahvaljuje Svevišnjem Gospodinu na milostima, junaštva, pobjede i jedinstvu kraljevstva.

(B) Godina 640. poslije Krista - pokrštavanje Hrvata.

Pokrštavanje Hrvata je počelo između godine 640. i godine 642. u vrijeme pape Ivana IV. Presudno vrijeme i presudni povijesni događaj za jedan državotvorni narod, Hrvate, tek stigli u novu postojbinu.

Postavlja se pitanje : zašto je pokrštavanje Hrvata bilo tako kasno, u prvoj polovici stoljeća sedmog?

Odgovor je kratak i jezgrovit : pa zato, što Hrvata nije ni bilo na ovim prostorima prije toga vremena.

To je ujedno i odgovor onima, koji pokušavaju tumačiti "Ilirsko-balkansko" podrijetlo Hrvata, to jest, da su Hrvati samonikli Balkanci, oduvijek i bili tu gdje jesu.

Jednako tako je i odgovor pokušajima, koji na osnovu potpune različitosti prenosnih krvnih biljega ili gena kod Hrvata i Iranaca, pobijaju naše podrijetlo sa istoka, pa im odgovor glasi : Hrvati su zajedno sa Kurdima i prije dolaska Perzijanaca krajem 8. i početkom 7. stoljeća prije Krista bili starosjedioci tih područja. Ustoličenjem Perzijanaca u srednjem dijelu iranske visoravni a smještajem Hrvata u krajnjem istočnom dijelu, današnje provincije Helmand i Kandahar u Afghanistanu, Hrvati i Perzijanci su živjeli odvojeno na zračnoj razdaljini od oko 900 kilometara i u vremenskom razmaku od oko 250 godina. Hrvati su napustili Pradomovinu sredinom 5. stoljeća prije Krista.( O vremenu odlaska postoje i druge tvrdnje) Zato su nam i krvni biljezi potpuno različiti, jer nije bilo prilike miješanja, osim iznimnih slučajeva, koji su zanemarivi.

Svjetski priznata povijest ispisana riječima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogenete iz polovice X. stoljeća kaže :

bizantski car Heraklije je godine 626.poslije Krista pozvao u pomoć Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske oko Krakova u obranu od saveza Slavena i Avara, koji su te godine prijetili zauzimanju Konstantinopola. Pisanim ugovorom Hrvati dobivaju protuvrijednost područje Panonije i Ilirika, od Alpa do Drine, i od Jadranskog mora do Drave i Dunava.

Pitat ćete, gdje se tu skrivaju pokazatelji potpore iranskog podrijetla Hrvata?

Ovaj sam primjer pokrštavanja Hrvata uzeo namjerno radi uvjerljivosti primjera, jer zapis početka pokrštavanja Hrvata iz 640. godine te dolazak Hrvata 626. godine sa sjevera iz svoje dotadašnje države Velike ili Bijele Hrvatske a čime je dovoljno i zaključiti našu hrvatsku nacionalnu povijest dolaska zato, jer se krug zatvara. Objašnjenje :

Po baštini, koju su Hrvati prenašali sa koljena na koljeno iz iranske Pradomovine, obilježavanje strana svijeta je bilo sa bojama : istok sa zelenom ili plavom, zapad sa bijelom, sjever crnom i jug crvenom bojom. Time je krug putovanja Hrvata od Pradomovine banovine Harauvatije do Jadranske Hrvatske, koji je trajao oko 1050 godina zatvoren, jer naziv Bijele Hrvatske i Bijelih ili zapadnih Karpata povezuje i zaokružuje, što smo i tražili : pokazatelja potpore iranskog podrijetla Hrvata.

Ovaj primjer pokrštavanja Hrvata i zapis bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta u svom djelu "Kako upravljati carstvom" iz sredine X. stoljeća, otkriva nam još jedan vrlo važan podatak :

Propašću zapadnog rimskog carstva u toku V. stoljeća poslije Krista, prostor bivših rimskih provincija Panonije i Ilirikuma ostaje prazan, bez vrhovne vlasti. U jadranskim gradovima ostaju podanici Rima a u zaleđu od Alpa do Drine u planinskim predjelima razštrkani u plemenskim zajednicama Iliri, današnji Šiptari, Albanci.

Neprocjenjiva važnost Porfirogenetovog povijesnog zapisa je u sljedećem. On potpuno jasno i bez dvoumljenja razlikuje Slavene, tu bezličnu masu ljudi u ono vrijeme, živeći u plemenskim zajednicama, bez nacionalnih obilježja, nomade, vječito u pokretu u traženju pašnjaka, bez država, gradova i granica, bez povijesti i imena, na jednoj strani i Hrvate, političkog, državotvornog naroda, smještenog u državi Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj u srednjoj Europi, sa obilježjima državnosti po standardima onoga vremena, na drugoj strani.

Kao državno uspostavljen politički narod Hrvati, sila ratnika pozvani su u pomoć od odvojenog dijela istočnog rimskog carstva sa sjedištem u Konstantinopolu od bizantskog cara Heraklija, obraniti carstvo od ujedinjenih prodora Avara i Slavena zajedno.

Pokušajmo shvatiti činjenicu, da Hrvati svojim dolaskom do Jadrana u prvoj polovici stoljeća sedmog nisu pali s oblaka. Pokušajmo shvatiti, da je njihov dolazak do Jadranskog mora bio samo nastavak života u novoj postojbini, nastavak sa svim obilježjima političkog državotvornog naroda započet u banovini Harauvatiji na krajnjem istoku kraljevine Perzije prije 2.500 godina a kao takav još mnogo ranije ubilježen u svjetskoj antičkoj povijesti i prije 4.360 godina.

Slika (4) Uvećani detalj ploče sa napuklinom ispod Darijevih lukonoše i kopljonoše. U redu 17 odozgo čitajuč s lijeva na desno i nakon tri nejasna znaka je jedan kosi klin. To je početak nove riječi "Harauvatiš". Riječ završava opet jednim kosim klinom. Kosi klinovi koji dijele riječi su od lijevo gore u smjeru desno dolje. Drugi slog riječi "Harauvatiš" "ra" je u pukotini ne čitljiv. Dio prvog sloga "Ha" je također oštećen zubom vremena. Ako slogove Ha ra u va t i š zamijenite znakovima iz priložene tabele staroperzijskog klinastog pisma slika (5) iz godine 519. prije Krista, pročitali ste ime Pradomovine Hrvatske. Čestitam. Čovječanstvu je uzelo punih 2.300 godina odgonetnuti perzijsko klinasto pismo, a čime je kamenje u Iranu progovorilo, dok su ljudi šutjeli.

(C) Kraj 18. stoljeća - sveučilište u Zagrebu.

Josip Mikoczy Blumenthal, rođen 1734. a umro 1800. je samo 3 godine pred svoju smrt 1797. na sveučilištu u Zagrebu obranio povijesnu disertaciju pod naslovom " Podrijetlo antičkih Hrvata iz Irana". U povijesnoj pismohrani kasnije Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti u Zagrebu ta Mikoczyjeva disertacija se je brižno čuvala.

Proglašenjem kraljevine Srba-Hrvata-Slovenaca 1.prosinca 1918. studije dokaza podrijetla Hrvata, dokazano djelo hrvatskog povijesničara-istraživača je netragom nestala.

Zašto baš ta studija i dokaz?

Srbi, koji su nastupali Garašaninovim povikom : "Srbi svi i svuda" i izdajničkim zanosom naših hrvatskih izroda i njihovih snova o panslavizmu i ujedinjenju južnih Slavena kroz pero i glas đakovačkog biskupa Josipa Juraja Strossmayera, a čijih sljedbenika se još nismo riješili.

To im je smetalo, što podrijetlom Hrvati nisu Slaveni, nego su se na prolazu kroz jedno more slavenskog područja iza Karpata o Slavene samo očešali.

Gdje se skriva pokazatelj potpore iranskog podrijetla? Pa baš nestankom Mikoczyjeve dokazane studije i našim gorkim iskustvom od 1918. do 1990. da nam panslavizam još nije dojadio, a naši pravi korijeni nepoznati.

Slika (5) Tabela staroperzijskog klinastog pisma sa samoglasnicima i suglasnicima. Primjećujete da manjkaju samoglasnici "e" i "o" koji u izgovoru nisu postojali. Riječ "Harauvatiš" , Hrvatska na tabeli je označena brojevima redom od 1 do 7, gdje se dodaje kosi klin na početku i na kraju i usporedbom na slici (4) čitate tekst u Bisotunu, Iran.

(D) 20. stoljeće u Hrvatskoj, stradanja hrvatskih povjesničara-iranista.

Stradanja naših hrvatskih povjesničara-iranista u toku prošlog 20. stoljeća, daje nam do znanja, da su bili i ostali na pravom putu, otkrivanja istine začetka našeg hrvatskog roda. Jednog sretnog dana, kada većina Hrvata u Domovini i iseljeništvu sazna i spozna sve vrijednosti i koristi našeg pravog podrijetla, sućut i priznanje za naše ubijene povjesničare ne će izostati.

Onemogućeni u znanstvenom radu,progonjeni radi istinskog tumačenja podrijetla vlastitog naroda prof. Sakač i prof. Marčinko jedva da su bili poznati javnosti u Hrvatskoj.

Druga skupina hrvatskih iranista položila je svoje živote na Oltar Domovine. Njihova nasilna smrt u ona teška siva vremena posrbljivanja Hrvata od 1918. do 1990. zadužuje nas vječno prepoznati njihova nastojanja sad u slobodi i obnovljenoj državnosti, prepoznati žrtvu a istinu prenijeti svojoj djeci i unucima. To su bili prof. Lovrić, prof. dr. Šufflaj, prof. Šegvić, prof. Pilar i prof. Guberina.

Ubojice i zločinci, koji nisu nikada stigli pred lice pravde za svoja nedjela, zaboravili su, da je istina, u ovom slučaju povijesna istina neuništiva. Tamo gdje su oni stali, mi nastavljamo.

I u ovom primjeru, pokazatelj potpore iranskog podrijetla je čist i jasan.

Ako Vama draga braćo i sestre nije još jasno, zašto je istinsko saznanje i prepoznavanja vlastitog podrijetla tako važno, na ovom primjeru vidimo, da je jasno Srbima i našim domaćim hrvatskim izrodima i njihovim znanstvenim krugovima. Zato, kad Vas netko pita o podrijetlu Hrvata, promislite prije i dva puta, dali čete kao i dosad slegnuti ramenima ili odmahnuti rukom, kao da Vas se to ni najmanje ne tiče.

Još jednom, ako su ubijali baš hrvatske znanstvenike-iraniste, Srbi i naši domaći izrodi su nam ipak pokazali, koje je naše pravo podrijetlo. Krvavi tragovi ubijenih nepogrešivo nas vode do istine. Zločincima je ovaj pokazatelj našeg podrijetla bio potpuno jasan.

Zaključak

Braćo i sestre Harauvati, svojim postojanjem na tlu jedinih nam Domovina Hrvatske i Hercegbosne, svojom vjerom i svojim podrijetlom i svih vrijednosti koja iz toga proizlaze mi ujedno učvršćujemo postojanje Gospodina Boga među nama na zemlji, kako danas , tako i prije 2.600 godina u Pradomovini.

Sa temelja spoznaje vjere i podrijetla, čovjek spoznaje vrijednosti svojeg postojanja. Bez vjere i bez podrijetla gubi se trag u vremenu i prostoru.

Naš dolazak u Europu nije u biti ništa promijenio u duhovnom ustrojstvu Hrvata, mi smo bili i ostali narod od vjere. U vjeri smo rođeni i u vjeri umiremo.

Našu daleku prošlost sa početaka ljudske uljudbe ove planete Zemlje upotpunjuje Vatikanski povijesni sveznadar, koji kaže:

"Hrvati su jedan od prvih i najstarijih naroda. U stoljeću šestom prije Krista su bili u Iranu".

Put do istine naše vlastite biti, naroda Hrvata je dugačak, težak, trnovit i bolan, ali nas ohrabruje saznanje, da je istina ipak dostižna.

Antun Vuković